Dostupni linkovi

logo-print

Dževad Sabljaković, čovek sa tri adrese


Novinar i književnik Dževad Sabljaković živi na tri adrese – Pariz, Cazin i Beograd. U Intervjuu nedelje RSE govori o svojim knjigama koje piše poslednjih godina, o Parizu nakon terorističkih napada, klaustrofobičnoj Evropi, o povratku Fikreta Abdića u Kladušu, o Srebrenici u raljama onih koji priznaju i ne priznaju genocid, o tome koliko je Beograd sačuvao odnosno izgubio od svog kosmopolitizma...

Sabljaković je do 90-ih bio novinar Radio-televizije Beograd, kada odlazi u YUTEL, a kada se i taj juglovenski projekat raspao, prelazi u Radio Brod koji pokriva sva ratna područja bivše države. Potom odlazi za Pariz u kome živi izbegličkim životom, pišući za medije u regionu. Poslednjih godina se vraća književnosti.

Pisac Filip David je ocenio da se Sabljaković svojim romanom "Kako ubiti gospodina Frojda" i potom najnovijom knjigom pripovedaka "Oni" vinuo u sam književni vrh na celom prostoru bivše Jugoslavije a da mu je nepravedno izmakla nagrada za roman koji je među najboljim objavljenim u 2014. godini, jer se ne zna kojoj književnosti pripada – bosanskohercegovačkoj ili srpskoj.

Piše ijekavicom a izdaje ga beogradska Laguna. Sabljaković kaže: "Najradije bih rekao da pripadam jugoslovenskoj književnosti. Sada sam negdje između."

RSE: Vaša najnovija knjiga pripovedaka je nedavno promovisana u Beogradu, pod naslovom "Oni". Ko su "Oni"?

Sabljaković: Prije svega, to je naslov koji privlači pažnju. Privukao je i Vašu pažnju. Drugo, moglo se vidjeti na promociji da su "Oni" posvuda i da ih možemo sresti bilo gdje. Međutim, to su pomalo neobične ličnosti, pomalo otkačeni ljudi koje možemo sresti na nekim neobičnim mjestima kao što su vrhovi planina, zapuštene mansarde, neke stare kafane ili autobuske stanice u zabiti. U svakom slučaju, "Oni" su ljudi kreativni, ljudi stvaraoci, bilo u životu, bilo u umjetnosti. Mislim na slikare i pisce... neki od njih su junaci moje knjige "Oni".

RSE: Vaša prethodna knjiga, "Kako ubiti gospodina Frojda", izašla je 2014. godine. Za nju je književnik Filip David rekao da je jedna od najboljih knjiga u 2014. godini, a ipak nije dobila ni jednu nagradu. On smatra da je to zbog toga što se ne zna kojoj književnosti pripadate - da li srpskoj ili bosanskohercegovačkoj.

Sabljaković: Najradije bih rekao da pripadam jugoslovenskoj književnosti, jer sam u svom životu ostao najvećim dijelom vezan za tu zemlju. Međutim, doista sam tu negdje između. Sve ovo što se desilo na ovim prostorima poremetilo je mnoge stvari, poremetilo je potpuno i moj život. Sada sam u stvari negdje između Pariza, Beograda i Cazina u BiH.

Pariz je nešto novo, Cazin i Beograd su mjesta gdje sam proveo najveći dio svoga života. Mislio sam da ću sada, u ovim danima kada sam u penziji, mirno živjeti u Cazinu. Međutim, nevolja je u tome što više nema nigdje onog mira koji sam očekivao da ću imati na kraju svoje novinarske karijere.

Knjige Dževada Sabljakovića

Knjige Dževada Sabljakovića


Pariz, moja najnesigurnija adresa

RSE: Pariz je Vaša adresa na kojoj se verovatno očekivao da ćete najmirnije živeti u devedesetim godinama. Međutim, Pariz je trenutno najnesigurnija adresa od ove tri.

Sabljaković: Svojim prijateljima, Francuzima, u šali kažem da sada "idem tamo gdje je sigurno". Svi znaju da su kod nas bjesnili ratovi. Izašao sam iz Bosne i Hercegovine, iz projekta Radio Brod. Bio sam bukvalno u ratu, u životnoj opasnosti. Sada u šali kažem da "idem tamo gdje je sigurno, a vi ostanite ovdje, izlazite na kraj sa ovim terorističkim napadima".

Jeste, ima malo straha u Parizu. Stvarno se može reći da je to mjesto nesigurnog i opasnog življenja, ali na sve se čovjek navikne, pa čak i na to. Jedino je nevolja što gledate ljude malo više sa sumnjom, nego ranije, i to je sve. Poslije terorističkih napada čovjek se smiri i živi kao da se ništa posebno ne dešava.

Stvarno se može reći da je to mjesto nesigurnog življenja, ali na sve se čovjek navikne: Dževad Sabljaković

Stvarno se može reći da je to mjesto nesigurnog življenja, ali na sve se čovjek navikne: Dževad Sabljaković


RSE: Ipak, Evropa se promenila. Sada je Evropa klaustrofobična. Zašto nema većeg otpora toj klaustrofobiji, čak i fašizaciji Evrope? Govorim, naravno, o problemu izbeglica.

Sabljaković: Stvar je u tome što se na neki način atmosfera u Evropi promijenila. Nema više nekih ideja koje bi bile bliske onome što zovemo humanizmom. Nema novih ideja. Postoji samo zatvorenost i potrošačko društvo, koje lako sklizne u fašizaciju zbog toga što nameće sebičnost, nameće samo lični život – ne dam nikome u svoj slatki i mirni dom, jedino to ima smisla. A, naravno, smisao je, kao i uvijek, negdje drugo.

RSE: Da li su Vaše tri adrese, Cazin, Beograd i Pariz, ravnopravne?

Sabljaković: Sada jesu. Ne bi bile. Ne bih bio u Parizu nikada, ali sada su zaista ravnopravne.

RSE: A gde je Vaš dom?

Sabljaković: Dom je, prije svega, u jeziku i duši. Ovdje se dobro osjećam, najviše zbog jezika. U Francuskoj sam se zatekao bez riječi jezika, nisam znao reći ni "bonjour" (bonžur – zdravo). Po tome, mogu iz svoga doma da eliminišem Pariz. Osjećaš se dobro tamo gdje čuješ svoj jezik i tamo gdje ponovo nađeš prijatelje koji su postojali oduvijek. Tu gdje je jezik i gdje su prijatelji koji se nisu promijenili još od prije rata, nego sam ih zatekao iste, i duhom i emocijama i pogledima na svijet, tu je moj dom.

Evropa, tvrđava zatvorenih vrata

RSE: Da se vratimo na Vaš boravak u Francuskoj. Kako je danas muslimanima u toj zemlji?

Sabljaković: Muslimani su jedna velika populacija u Francuskoj. Ima ih oko pet miliona. Ne zna se nikada tačan broj jer tamo se po religioznom principu ne pravi nikakav popis i nema nikakvog prebrojavanja. To je jedna populacija koja je vrlo vidna. U socijalnom miljeu, oni su tihi, mirni, nenametljivi građani. Što ima ovih ekstrema, ovih devijacija, ovih nevjerovatnih stvari, to je stvar neke strašne ideologije koja dolazi, prije svega, iz Islamske države Iraka i Levanta (IDIL), a mislim i iz Saudijske Arabije. To daje pogrešan imidž o njima.

Muslimana u Francuskoj ima oko pet miliona: Dževad Sabljaković

Muslimana u Francuskoj ima oko pet miliona: Dževad Sabljaković


RSE: Ima li šanse da Evropa, ta neprobojna tvrđava za izbeglice, otvori svoja vrata?

Sabljaković: Sumnjam. Mislim da se ta vrata sve više zatvaraju i da je, bez obzira na neke fine pristupe tom problemu, to jedan od najvećih problema Evrope. Uz ekonomske probleme, uz ovu razjedinjenost i krnjenje Evrope, izbjeglice, migracija, kako zbog rata, jedan je od najvećih problema Evrope. Taj problem se do sada rješavao sasvim dobro jer su ti ljudi bili potrebni Evropi. Sada su oni sve manje potrebni i izazivaju ono što je najnegativniji trend u Evropi ovog trenutka.

Svugdje je porast ekstremne desnice. Svugdje je fažizacija nepodnošljiva. Jedan od najboljih političkih umova u Evropi, Angela Merkel, polako gubi svoje sjajne i visoke političke poene, upravo zbog izbjeglica. Mislim da sada prevlađuju te konzervativne i retrogradne političke snage u cijeloj Evropi. U Austriji, Francuskoj, da ne govorimo u Njemačkoj, sada ima mnogo fašisoidnih partija i grupacija. Bojim se da će se vrata Evrope za izbjeglice sve više zatvarati.

RSE: Posle Brexita i usred ove izbegličke krize, mnogi govore o "balkanizaciji Evrope". Liči li i Vama Evropa na predratni Balkan?

Sabljaković: Na žalost, to je prilično tačno. Rekao bih da liči. Mi smo se divili Evropi, prije svega kada je riječ o kulturi, kada je riječ o stvaralaštvu u opštem smislu, kada je riječ o životnoj kulturi i životnom standardu. Divili smo se Evropi i na izvjestan način su dolazili pozitivni talasi iz Evrope zbog tih dubokih kulturnih i humanističkih tradicija.

Dolazilo je nešto što bismo lako mogli da nazovemo "kulturnom finoćom". Bilo je malo teških nacionalističkih, retrogradnih pogleda na svijet. Sada, kako vidimo, populizam preovlađuje. Populizam, koji nije ni malo drugačiji, nije nimalo bolji od našeg nacionalizma.

Cazin mog djetinjstva

RSE: Cazin je u središtu Vašeg romana "Omaha 1950", koji priča o Cazinskoj buni. Centralni deo je i u romanu "Kako ubiti gospodina Frojda". Šta Vas to toliko fascinira u Cazinu?

Sabljaković: Tu sam proveo djetinjstvo. Ondje gdje provedete djetinjstvo i gdje primite prve utiske oko sebe, gdje prvi put doživite, ma koji fenomen, to ostaje zauvijek. Vjerujem da je to svačije iskustvo.

Dževad Sabljaković u beogradskom studiju RSE, oktobar 2016.

Dževad Sabljaković u beogradskom studiju RSE, oktobar 2016.


Cazin je zanimljiv kraj. U mom djetinjstvu, kada sam primao prve utiske o svijetu, o prirodi, o životu, Cazin je bio teška zabit. U toj zabiti sam našao mnogo zanimljivih stvari, upravo i za literaturu. Meni je jako drago što sam napisao roman "Omaha". U toj zabiti, desilo se nešto što je u socijalizmu gotovo bilo nezamislivo. Bio je ustanak, bio je seljački ustanak. Trajao je, doduše, jedan dan, ali je bio neka vrsta potresa, zemljotresa, kataklizme. Neminovno je da mi se to nametnulo jer sam se sjećao toga.

RSE: Mi, koji baš ne pamtimo pedesete i Cazinsku bunu, kada kažete Cazin, nas taj kraj asocira na Babu, odnosno Fikreta Abdića. On se ponovo vratio jer je pobedio u lokalnim izborima. Čovek, koji je odslužio kaznu za ratne zločine, izabran je na lokalnim izborima 2016. godine. Kako to komentarišete?

Sabljaković: Fikret Abdić je vrlo zanimljiva ličnost. Zanimljiva i za neku literarnu kreaciju. On je, i prije rata, ali i u ratu, izazvao težak i nepomirljiv raskol u samom kraju, u samom Cazinsko-kladuškom regionu. Od Cazina do Kladuše ima 36 kilometara. Tačno na polovini puta, na 18. kilometru je bila linija razgraničenja između takozvanih Autonomaša i Korpusaša. Korpusaši su bili Armija BiH. Armija koja je bila pod uticajem Alije Izetbegovića. Autonomaši su bili naoružane snage Fikreta Abdića.

U Bosni i Hercegovini su se izmijenjale sve moguće nacionalne kombinacije sukoba. Srbi su ratovali protiv Muslimana i Hrvata, onda su Muslimani ratovali i protiv Hrvata i protiv Srba, Hrvati su ratovali protiv Srba i Muslimana. Jedino je taj Cazinsko-kladuški kraj ostao ekskluzivan po tome što je bio istonacionalni sukob. Nije bio manje sirov i nije bio manje težak nego svi ovi razno-nacionalni sukobi.

Fikret Abdić je prije rata, u toj zabiti, u tom kraju koji nema nikakvih resursa, nema ni poljoprivrednih resursa, podigao veliki poljoprivredni kombinat i napravio veliki posao. On je tada uspio da zaposli 15.000 ljudi. Tih 15.000 ljudi, koje je on zapošljavao, sada su svi napolju. Danas ima 15.000 ljudi, ali napolju, nema zaposlenih u tom kraju. Cijeli kraj živi na osnovu zarada tih 15.000 ljudi, koji su još uvijek vjerni svom kraju, do druge ili treće generacije. Vraćaju se, donose pare i ulažu ih u bilo šta, što smisle.

Fikret Abdić je vrlo zanimljiva ličnost: Dževad Sabljaković

Fikret Abdić je vrlo zanimljiva ličnost: Dževad Sabljaković


RSE: Sa druge strane, najveći broj glasova, po svoj prilici, (u trenutku snimanja intervjua još nisu bili objavljeni konačni podaci lokalnih izbora u BiH) ima čovek koji kaže da nikada neće izreći reč genocid, kada je reč o Srebrenici.

Sabljaković: To će uvijek ostati kod nas razlog sukoba, i nacionalnih i vjerskih, pošto vjere sve više jačaju. To će biti uvijek pitanje na kome će se BiH raspadati, a bojim se da je na putu potpunog raskola. Jedino što oni, koji su bili najveće žrtve u Srebrenici, dakle Muslimani, ništa manje od genocida neće. Jedino što srpska strana neće da prizna, to je genocid. Priznaće i zločin, ali genocid ne. To će, na žalost, ostati još generacijama razlog sukoba, neslaganja, urušavanja BiH.

Ono što se desilo u Srebrenici, genocidom je proglasio Haški tribunal i Međunarodni sud pravde. To je jedna činjenica koja je ustanovljena pred tim sudovima, i to treba uvažavati.

Damaranje mog Beograda

RSE: Vaša treća adresa je Beograd. Da li je, nakon svega ovoga što se dešavalo, ostalo išta od kosmopolitskog Beograda?

Sabljaković: Mislim da ima manje kosmopolitskog, ali nije nestalo. Pascale Delpech (Paskal Delpeš) znam iz Pariza, bila je upravnica Francuskog kulturnog centra, bivša supruga Danila Kiša, znamo se dobro. Potražio sam je u Beogradu i sjedili smo u kafeu odmah pored centra. Pitao sam je kako živi i kako joj je ovdje. Ona kaže: "Super, sjajno, veći je standard kulturnog življenja u Beogradu, nego u Parizu". Prema tome, ostalo je nekih damaranja tog Beograda, koji je uvijek bio šarmantan i privlačan. Privlačan je, posebno za strance.

Beograd je uvijek bio šarmantan i privlačan: Dževad Sabljaković

Beograd je uvijek bio šarmantan i privlačan: Dževad Sabljaković


RSE: Kada novinar piše romane i pripovetke, da li se, više nego drugi pisci, oslanja na stvarne događaje i da li se inspiriše stvarnim događajima i ljudima iz života? U romanu, "Kako ubiti gospodina Frojda", iako je cela priča fikcija, sreću se u bosanskom zamku poznati ljudi tih vremena nekoliko dana uoči atentata na FerdinandaFrojd (Sigmund Freud), Gustav Klimt, Cvajg (Stefan Zweig) ...

Sabljaković: Mjesto zbivanja nije izmišljeno. Mjesto zbivanja je stvarno. Kada odlazim u Bosnu i Hercegovinu, dolazim na manje od kilometar od tog zamka, gdje se zbiva ta radnja. Još je jedna ličnost doista stvarna, a to je baron Lothar von Berks (Lotar fon Berks), koji je tu živio. U mom djetinjstvu je još bilo ljudi koji su ga znali i pamtili. Kada sam objavio "Kako ubiti gospodina Frojda", gdje je jedna od glavnih ličnosti baron Von Berks, javio mi se jedan gospodin imejlom (e-mail). Napisao je da samo želi da me pozdravi, da je praunuk junaka moga romana "Kako ubiti gospodina Frojda". Kasnije smo se i upoznali. Njemu se to mnogo dopalo. Čak je kupio sto knjiga, da bi dijelio prijateljima.

Ambijent je stvarni, sve ostalo je izmišljeno

To što sam izmislio je u funkciji iskazane epohe. Bosna i Hercegovina je bila tada u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Na izvjestan način je bila u središtu mnogih zbivanja. Da se pojave takve ličnosti iz svijeta umjetnosti i nauke, kao što su Frojd, Cvajg, Klimt, na neki je način normalna stvar. Ono što mi se dopalo, u nekim reakcijama čitalaca koji su se javljali, bilo je pitanje – da li su stvarno oni bili tu?

To jeste bilo moguće, ali moj prijatelj, istoričar, gospodin Bahrudin Beširević, potomak jednog od junaka u samom tom zamku, kao istoričar je rekao da je konačno ubijeđen da se literaturom mogu neke stvari, kada je riječ o epohi, kada je riječ o istorijskoj slici, bolje iskazati nego kroz neku istorijsku studiju.

  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG