Dostupni linkovi

logo-print

Dvije i po decenije Đukanovićeve vlasti: Vladar ili gospodar?


Milo Đukanović

Milo Đukanović

Dvadeset i pet godina je od kada je, na svoj rođendan, navlast u Crnoj Gori došao tada najmlađi premijer u Evropi Milo Đukanović, od koga su u ovom dijelu svijeta jedino duže vladali Josip Broz i Enver Hođža. Kada se podvuče crta Đukanovićeve dugovječne vladavine, otvara se dilema kako će u analima njegovo ime ostatati zapisano: kao državotvorca, koji je preusudno uticao na obnovu crnogorske nezavisnosti ili kao na vlastodršca, koji je od svoje zemlje napravio sopstvenu prćiju ili se, pak, njegova istorijska uloga ne može jednoznačno odrediti.

Milo Đukanović, vladar ili gospodar, demokrata ili autokrata, vizionar ili pragmatični vlastodržac? Sa „Ili - ili“ najčešće se u političkoj, stručnoj i laičkoj javnosti Crne Gore kreira Đukanovićev portret i mjere efekti njegove četvrt vijeka duge vladavine.

Umjesto crno-bijele tehnike, Žarko Rakčević iz Građanskog pokreta URA više je za nijansiranje u bojama. Početkom 90-ih bio je u Reformskim snagama koje su bili politički neprijatelji Đukanovića, koga će kasnije bliže upoznati nakon što ovaj napravi zaokret od velikosrpske ideje ka obnovi crnogorske nezavisnosti i Rakčević uđe u njegovu vladu.

Bodo Veber

Bodo Veber

Mislim da je put vladavine premijera Đukanovića istovremeno odredio zadnjih 25 godina put Crne Gore na vanjskom i unutrašnjem planu, ocjenjuje za RSE politički analitičar iz berlinskog Savjeta za politiku demokratizacije Bodo Veber

"Čak i kada bi vladajuća stranka sto odsto bila demokratska, ustrojena i posvećena stranka, sama činjenica, a mislim da nemamo sličan primjer u Evropi, da vlada u kontinuitetu 25 godina, to bi u svakom kontekstu, taj spoj između države, partije, privrede, značio jednu vrstu zarobljavanja države", kaže Verber u razgovori koji možete u cjelosti pročitati OVDJE.

“Gospodina Đukanovića lično prepoznajem kao rijetko nadarenog političkog taktičara i vlastodršca, ali i vođu bez strateške vizije i državničke odgovornosti, dakle onog ko treba da vuče ka reformama i emancipaciji društva“, ocjenjuje Rakčević.

Da Đukanovićev lik i djelo prate kontroverze smatra i Milorad Popović, predsjednik udruženja nezavisnih književnika Crne Gore.

“Nesumnjiva je jedna stvar - da je Đukanović, kad se vidi njegov put od Titovog omladinca do Miloševićevog sljedbenika, kasnije predvodnika državotvornog pokreta i državotvorca - da je on nesumnjivo najdarovitiji Makijavelista na ovom dijelu Balkana, a možda i najdarovitiji političar. U svakom slučaju, on je pokazivao u svim tim vremenima, izvanredan osjećaj za političku realnost, veliku fleksibilnost, izuzetnu taktičku spretnost i smisao za rizik. On će nesumnjivo biti najznačajnija crnogorska politička ličnost 20. vijeka“, smatra Popović.

Za Žarka Rakčevića, Đukanović se pokazao kao vješt politički surfer, koji je jednako uspješno jahao na talasima velikorsrpske politike i evroatlantskih integracija, koji je '92.organizovao referendum protiv crnogorske nezavisnosti, a 2006. za obnovu crnogorske državne samostalnosti.

“On je, nesporno, presudno doprinio obnovi crnogorske države. Mislim da je, poslije strateškog lutanja, jedini u ovoj generaciji crnogorskih političara imao sposobnosti i spremnosti da, uprkos brojnim i snažnim protivnicima nezavisnosti, objedini podzemno carstvo, pacifikuje nebesko carstvo i ponudi veoma opipljive zemaljske interese“, konstatuje Rakčević.

A zemaljski interesi, prema Rakčevićevim riječima, upravo zahvaljujući Đukanoviću, doveli su do države čija je ekonomija mutant neoliberalizma i ogoljenog klijentelizma, gdje su se sve njegove vlade neuporedivo bolje snalazile u švercu i sivoj ekonomiji nego u podsticanju realne ekonomije sa produkovanjem novih radnih mjesta, gdje se država bjesomučno zaduživala, a njena imovina rasprodavala. Iz toga je proistekla društvena elita kojoj je mnogo bliži neutemeljeni glamur i rasipiništvo nego solidarnost i saosjećanje.

I Milorad Popović smatra da je u turbulentnim decenijama u Crnoj Gori stvorena tajkunska kasta koja je uteg njenom daljem razvoju. Ipak, za njega Đukanovićeva uloga na političkoj pozornici još nije završena, zbog odbrane državnih i nacionalnih interesa, ugroženih pravoslavnom rusko-srpskom strujom.

“Đukanović je najvažnija, najkrupnija ličnost i on je, za one koji su prozapadno orijentisani, još uvijek glavna spona, glavni igrač na koga se računa, šta god to značilo“, tvrdi Popović.

RSE: To znači da Vi i dalje vidite njegovu političku perspektivu?

Popović: Ja ne vidim njegovu političku perspektivu u nekom dužem periodu. Međutim, u sljedećih godinu dana, do ulaska Crne Gore u NATO, njegova politička budućnost je još uvijek vezana za političku sudbinu Crne Gore.

Odgonetajući tajnu Đukanovićeve političke dugovječnosti, Žarko Rakčević primjećuje kako je on imao sve kvalifikacije na istorijskom konkursu za gospodara društva, nenaviklog na individualne slobode, jake nezavisne institucije i smjenljivost vlasti. Na pitanje - ako je takvu Crnu Goru dobio na povjerenje kakva je ona koju nam ostavlja - odgovara:

“Preuzeo je Crnu Goru radnih ljudi i građana, a ostaviće Crnu Goru familije, kumova i prijatelja. Stalno je bio okružen rojevima pratilaca i prijatelja velikih apetita a malih i skromnih dometa i mogućnosti. Suštinski, danas gospodin Đukanović, svojim nasljeđem i praktičnim djelovanjem, nije garant već prepreka bržih evropskih integracija Crne Gore“, zaključuje Rakčević.

  • 16x9 Image

    Dimitrije Jovićević

    Novinarstvom se bavi od 1995, kada je počeo rad na BK Televiziji u Beogradu. Na RTV Crne Gore, koja je u to vrijeme bila prepoznatljiva po otporu režimu Slobodana Miloševića, prelazi 1998. godine. Od 2000. radi za podgoričko dopisništvo RSE i od tada je povremni prezenter u praškom studiju.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG