Dostupni linkovi

logo-print

Dvije decenije tuzlanske Kapije: Nekažnjeni zločin


Svibanj je u Tuzli najtužniji mjesec. Svi osjećaju tjeskobu, bol i grč u želucu. Jer 25. svibnja na tuzlanskoj Kapiji od granate vojske RS-a poginula je 71 mlada osoba, a više od dvije stotine ih je ranjeno. Dvadeset godina je prošlo, a jedini osuđenik za Kapiju, Novak Đukić, na slobodi je i krije se u Srbiji. Kapija je i danas nekažnjen zločin, a svaki prolazak pored nje podsjeća na najveću tragediju ovog grada.

Sabina Mešić, 25. svibnja 1995. godine bila je u visokom stupnju trudnoće. Liječnica joj je tih dana savjetovala da što više šeta. I baš tu noć sa suprugom se spremala u šetnju do Kapije jer Kapija je u Tuzli bila mjesto susreta. A onda je tuzlanska lokalna televizija izvijestila o tragediji.

„Ja sam to gledala na televiziji. Držala sam se za stomak i osjećala sam kako se moje dijete pomjera u stomaku. Godinama sam imala osjećaj krivice. Dešavalo mi se da kada sretnem nekog poznatog ko je nekoga izgubio, da sam ga izbjegavala pozdraviti. Od te večeri sve je bilo drugačije. Znate, cijeli rat slušate kako je neko poginuo. Tamo deset, ovdje pet. Ovaj put to nisu bili brojevi. To su bili ljudi koje znamo. Odjednom čujem imena i prezimena ljudi koje znam. Od moje prijateljice brat je poginuo, moj prijatelj iz razreda, susjed“, kaže nam Sabina.

A Barbara Pavljašević bila je tada šesnaestogodišnja djevojčica. I ona se spremala na Kapiju jer je tamo znala da će sresti mladića koji joj se sviđao. No, njena mama Nermina bila je izričita da je ne pusti dalje od igrališta ispred zgrade. Barbara je tu noć izgubila prijateljicu Jasminku Sarajlić.

„Tačno se sjećam u čemu je bila. U nekoj tamno – plavoj kombinaciji. Jasminka je bila vrlo vedra osoba, na pragu diplome na Mašinskom fakultetu. Kada je krenula rekla mi je da ide na Kapiju i da osjeća da će se lijepo provesti. Taj njen osmjeh mi je ostao uvijek u sjećanju. Možda bih nešto drugo rekla u tom trenutku da sam znala da je više nikada neću vidjeti.“

A Mirel Čeliković baš se tu noć na Kapiji u 21 sat trebao naći s djevojkom i prijateljima. Spasila ga je greška koju je napravio kao konobar u restoranu u kojem je radio:

„Šank lista nije bila uredu. Šefica me vratila da to sve opet izravnamo. Ja sam onda krenuo. Sjećam se, bilo je deset do devet. Čula se prva granata. I kontam, ma idem ja. To je negdje daleko. Međutim mene šefica opet zovne da se vratim, da malo sačekam. Nisam ja htio, ali u tom trenutku je pala druga granata i ja se vratim da malo sačekam. Zapalio sam cigaru i onda sam čuo sirene, kola hitne pomoći. Izašao sam i vidio kako autima voze ljude. To su zapravo bili leševi. Tada sam čuo da je granata pala na Kapiju. Odmah sam zvao da vidim što je s prijateljima i djevojkom. Hvala Bogu svi su bili živi i zdravi. Ali kada sam došao kući, mama mi je rekla da je poginuo rođak Asko. To je najveća tragedija, ne samo u mom životu nego u životu, mislim, cijelog grada“, ispričao nam je Mirel.

I Selmu Bukovac tu noć je od granate spasio prst sudbine. Nažuljala je nova cipela i s Kapije je nekoliko trenutaka prije nego je granata pala krenula kući. Selmina prijateljica nije preživjela

„Mnogi mladi ljudi su krenuli oko pola osam na korzo. Na Kapiji su se skupljali malo stariji omladinci. Mi smo htjeli biti dio toga, dio njihovog društva. zasvirala je sirena za opću opasnost. Ne mogu se tačno sjetiti o čemu smo tada razmišljali, ali smo nastavili ići prema gradu. Bili smo željni izlazaka, kad smo vidjeli da je lijep dan, da svi mladi izlaze. Svi smo se sredili koliko su to mogućnosti dozvoljavale. Potreba da se s nekim vidimo, da se malo družimo to je u vrijeme agresije bilo najveće blago. Jedina sreća je bila da je mene nažuljala cipela i da smo se vratile nazad“, prisjeća se Selma.

Dvadeset godina nakon masakra, svi koji dođu u Tuzlu pitaju otkud u jeku rata svi na Kapiji. Barbara Pavljašević ističe da ni rat u Tuzli nikada nije mogao obuzdati duh njihove mladosti. Zato su i tu noć odlučili prkositi ratu, a Dan mladosti u ovom gradu oduvijek se posebno slavio:

„Pa ako je suditi po tome koliko sam se ja samo tu večer sa svojom mamom prepirala oko toga da li da odem onda je sasvim jasno koliko smo mi voljeli, iako je rat, što smo mladi. Mi smo bili puni života, poletni, mislili smo da je sva pamet u našim glavama. Nikada, iako je bio zaista rat, nismo ni razmišljali o tome da se nama nešto može dogoditi.“

Naši sugovornici kažu, ljudi su ovdje već znali tih ratnih godina kada bi Tuzla mogla biti granatirana. Obično je to bilo u vrijeme blagdana, ali na Dan mladosti nitko nije mogao ni pretpostaviti.

„Taj datum stvarno niko nije mogao povezati, jer je to od ranije bio fin datum. Znate Tito, Dan mladosti. Obićno kada bi granatirali to je bilo ovako za Bajram, Uskrs, najgore je bilo za Đurđevdan. A na Kapiju smo svi izlazili i kada se dogovoraš s nekim, vazda je bilo ajde da se nađemo na Kapiji. Na Kapiji su se stvarale prve ljubavi, pile se prve kafe. Ali eto, nažalost neki ljudi koji su tu noć htjeli upoznati svoju prvu ljubav izgubili su živote“, ispričao nam je Mirel.

Bol koju Tuzlaci osjećaju već dvadeset godina još je veća kada znaju da za živote njihovih prijatelja, rođaka, djece, braće i sestara čovjek koji je osuđen danas mirno šeta beogradskim ulicama. Bol je snažnija jer ni institucije ove zemlje za Novaka Đukića više i ne pitaju.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG