Dostupni linkovi

logo-print

Dvadeset godina kolektivnih centara: Ljudi bez adrese


Ranka Koviljac, Mirhunisa Zukić i Milovan Bjelica

Ranka Koviljac, Mirhunisa Zukić i Milovan Bjelica

Dvije decenije nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, pravi heroji u Bosni i Hercegovini su ljudi bez krova nad glavom, oni koji stanuju u nepodnošljivim uslovima, u kolektivnim izbjegličkim centrima.

Mnogi od njih tu su došli su kao djeca, a sada imaju svoju vlastitu. Još uvijek su - ljudi bez adrese.

Ranka Koviljac je u kolektivni centar Podromanija - Sokolac stigla sa dvoje maloljetne djece, 2003. godine.

"Sada imam i unučiće. Jedan unuk ide u školu iz kolektivnog centra. Ja bih željela da što prije riješimo tu svoju situaciju, da izađemo iz kolektivnog i da živimo kao normalni ljudi", ističe Koviljac.

Ovo je samo jedna priča iz kolektivnih centara, kojih je u Bosni i Hercegovini još uvijek 121, sa ukupno 7.247 stanara, koji godinama čekaju svoj krov nad glavom.

Među njima je 700 djece i mladih do 17 godina, ističe Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

"Djeca koja su došla s roditeljima u kolektivni centar, sad su zasnovali svoje porodice, ali žive i dalje u kolektivnim centrima, rađaju djecu koja započinju život u kolektivnom centru... Zato, Međunarodni dan ljudskih prava posvećujemo njima - pravim herojima koji žive u današnje vrijeme u ovako neljudskim uslovima", kaže Zukić.

"Makar da imam dvije sobice i kupatilo"

To su ljudi bez adrese o kojim je Unija za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini snimila film sa brojnim svjedočanstvima.

Mevludin Osmić

Mevludin Osmić

"Živim od dječijeg doplatka i ako koju dnevnicu saberem na strani - to je sve. Živim sa dvoje djece i suprugom. Imamo jedan dio prostora. Ovdje je život nikakav, budućnost je nikakva", navodi Mevludin Osmić iz kolektivnog centra Mihatovići, Tuzla.

"Moja najveća želja je da imam svoj krov nad glavom, za sebe, za svoju majku, za svoje dijete, za svoju suprugu. Ovdje je nas petero. Želim da imam svoj krov nad glavom, svoju kućicu, makar da imam dvije sobice i kupatilo, da napravim na svom", kaže Zamir Hahlilović, Memići-Kalesija.

"Živim s materom i ćaćom. Imam 19 godina. Ćaća radi, ali treba još posa' da ja nađem. Slabo. Ne more se ovdi nać' ništa", riječi su Ronalda Dodika, Dubrave, Grude.

"Jedina želja - da iziđemo odavde, da živimo kao ostali normalan svijet. Ovaj kolektivni, više nikad. Očekujem da se jednom odluči za ovaj narod - da bude bolje, a nadamo se svi boljem", iskreno će Meliha Avdić, Višća, Živinice.

Kolektivni centri su najčešće briga lokalnih zajednica.

"Pitanje rješavanja stanovanja lica koja se nalaze u kolektivnim centrima za nas je veoma prioritetno, kad je u pitanju opština Sokolac. Imamo kolektivni smještaj, prihvatni centar koji je švedska vlada uradila negdje 1994. godine. Kroz taj centar je prošlo nekoliko desetina hiljada lica, s boravkom do sedam dana. Imali smo u jednom momentu oko 250 korisnika. Danas je trenutno 54 porodice u tom kolektivnom centru, koji žive u jako lošim uslovima", navodi Milovan Bjelica, Načelnik opštine Sokolac, te dodaje:

"Konkurisali smo za sredstva koja su obezbijeđena od Evropske banke za razvoj - u pitanju je program rješavanja kolektivnih centara na prostorima Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje se kreditno zadužila BiH i entiteti. Nadamo se da ćemo, zahvaljujući tome, konačno obezbijediti krov nad glavom sve one - izbjeglice, raseljena lica i povratnike na našoj opštini."

Prizor iz kolektivnog centra Mihatovići

Prizor iz kolektivnog centra Mihatovići

Bosna i Hercegovina je 20 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma planirala kreditno se zadužiti kako bi kolektivni centri konačno bili rasformirani, uprkos, kako kaže Mirhunisa Zukić, brojnim donacijama.

"Milijarde su prošle kroz BiH, a mi se sad zadužujemo da riješimo ovaj problem. To je strašno. Mi kad smo kao nevladina organizacija željeli da utičemo na izbor korisnika, vješto su nas zaobilazili. Ko zna iz kojih razloga? Sada se samo nadamo da nećemo dočekati Dan ljudskih prava 2016. sa istim brojem kolektivnih centara", smatra Zukić.

Kolektivni izbjeglički centri su jedna od najtamnijih mrlja na obrazu Bosne i Hercegovine. Ili, zajednička sramota njenih kantona, entiteta i države. Više puta je najavljivan pa odlagan rok raspuštanja kolektivnih centara.

"U skoro 30 općina u Bosni i Hercegovini gradiće se zgrade u koje će se smjestiti osobe iz kolektivnih centara. Zbog toga će naše Ministarstvo za ljudska prava, kao koordinirajuće tijelo, zajedno sa entitetskim ministarstvima preduzeti sve aktivnosti kako bi se ispoštovali rokovi i do kraja 2017. godine zatvorili kolektivni centri u Bosni i Hercegovini", kaže Semiha Borovac, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Do tada, unuk Ranke Koviljac će ponavljati: "Bako, jest mi dojadilo u kampu, da i mi hoćemo jednom imati svoju kuću ili stan. Moji drugovi i drugarice ne idu u baraku, samo ja."

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG