Dostupni linkovi

logo-print

Karpatsky: Havel u sarajevskoj Vijećnici


Dušan Karpatsky

Dušan Karpatsky

Bohemist i slavist Dušan Karpatsky, koji je na češki preveo više od stotinu knjiga hrvatske, srpske, bosanskohercegovačke i slovenske književnosti, bio je prijatelj i saradnik češkog dramaturga, disidenta i predsjednika Vaclava Havela koji će u petak biti sahranjen u Pragu uz prisutvo brojnih svjetskih vođa i poznatih ličnosti.

Karpatsky, koja je bio Havleov prevodilac u susretima sa zvaničnicima iz regiona, za Radio Slobodna Evropa se prisjetio nekoliko detalja iz njihovog dugog prijateljstva kao i razgovora, susreta i putovanja vezanih za region.

"Poznavali smo se gotovo pola stoljeća. Na praizvedbi Havelove groteske Vrtna svečanost u Divadlu na zábradlí 1963. godine upoznao nas je moj stari znanac i Havelov prijatelj, dramaturg i kazališni redatelj Jan Grossman. Iste godine sam Václavu Havelu, kao urednik poezije u mjesečniku Plamen, tiskao veći izbor iz njegovih „tipograma“, koji pod naslovom Antikodovi spadaju među najbolja ostvarenja takozvane konkretne poezije. Dvije godine kasnije smo zajedno i s još desetak kolega osnovali Aktiv mladih pisaca u obranu časopisa Tvář (Lice) kojem je Havel bio predsjednik redakcijskoga savjeta – protiv aparata komunističke partije, no taj je najzad ipak zabranio nekonformni časopis.

Tisuću devetsto šezdeset i šeste, kad sam u Zagrebu postao lektor češkoga jezika na Filozofskom fakultetu, obratio sam se Havelu pismeno u ime Marijana Matkovića s molbom da napiše prilog za Akademijin časopis Forum. Havel mi je odgovorio da ima puno posla i upravo mu predstoji i putovanje u Sjedinjene Države i da će se javiti kasnije. Pismo završava: „Inače Vas srdačno pozdravljam, a Vašim posredništvom i braću Hrvate, koji su mi prirasli srcu kad sam tamo kod njih bio na odmoru (i stanovao kod vrlo dragih gostoljubivih ljudi, koji su također bili iz Zagreba).“

Sedamdesetih i osamdesetih godina nismo se viđali jer ja nisam pripadao disidentima, samo mi je od vlasti bilo godinama zabranjeno javno djelovanje. Ponovno smo se sreli na osnivačkom skupu nove demokratske organizacije književnika početkom prosinca 1989. i ja sam tada vođi baršunaste revolucije predao svoj pregled povijesti češke književnosti, objavljen u Zagrebu 1975., koji završava baš s njim i njegovim djelom, a i Sabljakov zbornik Teatar XX stoljeća iz 1971. za koji sam izabrao i preveo Havelovo razmišljanje o Osobitostima kazališta.

U bliži kontakt došli smo u rujnu 1995. za vrijeme Mjeseca Bosne i Hercegovine u Češkoj Republici čiji je Havel bio pokrovitelj i ja jedan od poprilično marljivih suradnika. Vodio sam i simpozij čeških i bosanskohercegovačkih pisaca pod naslovom Književnost BiH pod opsadom i u izgnanstvu i tom sam prigodom prevodio susret Havela s bih piscima. Otada sam bio sve do kraja Havelova predsjednikovanja angažiran kao njegov prevoditelj u razgovorima s vodećim a i manje vodećim ljudima iz zemalja bivše Jugoslavije. Još pred Božić 1995., par dana nakon daytonskog sporazuma, pratio sam svoga predsjednika kao njegov tumač na njegovu putu u ratom razoreno Sarajevo.


Sjećam se koliko je muka zadao svojim tjelohraniteljima a i nama kada je, recimo, htio temeljitije razgledati spaljenu Vijećnicu, bez obzira što se sa zidova povremeno rušilo kamenje, ili kad je odjednom krenuo na drugu stranu ulice, jer je spazio oveću grupu školske djece i želio s djecom porazgovarati. Nezaboravan mi je ostao njegov prijateljski i sasvim neformalan razgovor sa sarajevskim intelektualcima i umjetnicima u Kamernom teatru.

U predsjednikovu uredu prevodio sam razgovor između Havela i drugoga mog starog znanca (da ne kažem oholo prijatelja) Vlade Gotovca. Preveo sam i Vladinu pjesmu o Karlovu mostu posvećenu Václavu i Olgi Havelovima i bio sam sretan što se njih dvojica tako dobro razumiju. Havel nije bio naročito privržen Franji Tuđmanu i veoma ga je obradovalo kad je na Pantovčak došao Stjepan Mesić. Otišao je na njegovu inauguraciju i uskoro, potkraj srpnja 2000., krenuli smo u državni posjet. Bilo je to vrijeme oštrih Miloševićevih prijetnji Crnoj Gori, te je nakon bilateralnih razgovora u Zagrebu dogovoren širi predsjednički susret u Dubrovniku. S Havelom i njegovom suprugom i pratnjom u češki su avion ušli i predsjednik Mesić, i Vlado Gotovac sa Simonom i u Ćilipima smo dočekali Milana Kučana sa suprugom.

Tijekom večere Havela je najprije zabrinulo što ja, po protokolu, neću dobiti ništa jesti, jer moram biti stalno spreman prevoditi, i kad je to ozbiljno pitanje u sporazumu s Mesićem riješio a i ja sam dobio svoju porciju ribe i blitve, kaže mi Havel da je u disentu naučio sve potrebno napisati sam unaprijed te da bi bilo pametno da se sad nas dvojica povučemo i pripremimo tekst koji može poslužiti kao temelj za zajednički stav trojice predsjednika prema situaciji u Crnoj Gori. Havel je pisao, ja sam njegov tekst uporedo prevodio, i onda su moj prijevod dobili Mesićevi i Kučanovi suradnici da pripreme materijal za „radni doručak“ na Lapadu u vili koju je predsjednik Mesić ponudio Havelu za odmor. Trojica predsjednika saslušala su još i objašnjenja Mile Đukanovića, koji je potajno doletio iz Podgorice, i formulirala zajedničku podršku Crnoj Gori. Kako sam ja bio jedini prevoditelj njima četvorici na radnom doručku koji se protegao na nekoliko sati, Havel je, nakon završetka razgovora i izjave za televiziju, skupio ostale svoje suradnike i pred njima mi je posebno zahvalio.



Prevodio sam i Havelove preskonferencije, izjave za medije i razgovore s novinarima – Slobodne Dalmacije, Ferala, Vjesnika. Na početku se moj dragi predsjednik začudio mojoj molbi da mi za konzekutivni prijevod uvijek, nakon dvije tri rečenice, ostavi vremena da mogu prevesti što je rekao. Razmažen od svoje prevoditeljice na engleski i njemački, navikao je da govori nekoliko minuta, ona zapisuje i poslije prevede sve odjednom. To ja kao tumač samouk nisam znao i predložio sam predsjedniku da mu njegov ured nađe prikladnijeg prevodioca, što je on odbio i zaista mi se prilagodio, čak bi me ponekad, nakon našega zajedničkog nastupa pitao: No, jesam li bio dobar i ostavio vam dovoljno prostora? Jednom je čak svoje sugovornike, kojih je tada bilo desetak, upozoravao da moraju voditi računa o prevodiocu.

Užitak je bio prevoditi razgovore Havel – Mesić, u Zagrebu, Dubrovniku, Pragu. Čini mi se da su se njih dvojica dobro razumjeli, a i nakon završetka Havelova predsjednikovanja, prenosio sam im njihove međusobne pozdrave kad god bih krenuo u Hrvatsku. Mesić, kad bismo se sreli, uvijek bi najprije pitao za Havelovo zdravlje. I kad mi je uručio Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Havel mi je čestitao vlastoručno pisanim pismom.

Za njegov 65. rođendan pripremili smo jedan poseban poklon, knjigu Branka Šömena o Havelu i češkoj književnosti osamdesetih godina. Ideju je dao tadašnji hrvatski veleposlanik u Pragu Zoran Pičuljan, novce osigurala Podravka, ja montirao i preveo slovensku i hrvatsku verziju knjige, za izradu se pobrinuo Jaroslav Kořán, prvi gradonačelnik Praga nakon prevrata, prevodilac te Havelov i moj dugogodišnji prijatelj. Zoran i ja smo knjigu predsjedniku servirali između dva obroka svečanoga ručka koji je Havel priredio na svoj rođendan u čast aktualnoga dobitnika nagrade njegove (i Dagmarine) zaklade Vizija 97, a podijelili je i svim gostima, kojih je bilo sto tridesetak. Mjesec dana kasnije primio je predsjednik u Lányma sve nas sudionike i meni je tada ponudio da pređemo na ti, „kad se već poznajemo milion godina“.


Pet godina kasnije, kad je već postao „bivši predsjednik“, za njegov 70. rođendan, pripremili smo mu poklon Zdenka Pozaić i moja malenkost. Ja sam preveo na hrvatski Havelov ciklus 11 pjesama koje je spjevao kad se zaljubio u Olgu, svoju prvu suprugu, dakle prije pedeset godina, 1958., i Zdenka je svaku pjesmu popratila jednom lijepom grafikom u boji. Svečana se „primopredaja“ poklona odigrala u dvorištu Nacionalne knjižnice u Pragu uz nazočnost hrvatskoga veleposlanika, generalnoga direktora Nacionalne knjižnice i mnogobrojne publike. Havel se malčice pribojavao hoće li ga njegove juvenilije dolično predstaviti u Hrvatskoj, ali je napokon izrazio svoje zadovoljstvo, zagrlivši i poljubivši Zdenku na kraju susreta.

Za njegov posljednji, 75. rođendan nisam mu uspio pripremiti ništa. Zadnji svoj poklon donio sam mu prije godinu dana, svoj hrvatski Epistolar gdje je i on zastupljen sa svoja dva pisma.
XS
SM
MD
LG