Dostupni linkovi

logo-print

Duraković: Amaterska pozorišta vraćaju život u manje gradove


Vahid Duraković

Vahid Duraković

U Bugojnu je čitavu proteklu sedmicu trajao 40. po redu Festival amaterskih pozorišta BiH, FEDRA. Festival je po prvi put organizovan davne 1959. godine, prestao je s radom početkom devedesetih, a prije sedam godina je obnovljen.

O programima i porukama razgovaramo sa Vahidom Durakovićem, direktorom Festivala

RSE: Završena je četrdeseta amaterska smotra teatara u Bugojnu. Za početak: šta je to i koga se sve moglo vidjeti ovih dana u Bugojnu?

Duraković: Bilo je sedam predstava u zvaničnoj selekciji. Selektor je bio Dragan Komadina, a predstave su teatra Fedra Bugojno - 'Igra istine', amaterskog pozorišta Neretva, Konjic - 'Ona stvar', Grad pozorišta Gradiška - 'Pokondirena tikva', Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik - 'Prokleta avlija', Gradskog pozorišta Trebinje i Kulturne scene Male stvari,Trebinje, radi se o koprodukciji, predstava 'Laki komad', 'Kralj Ibi' - teatar Total iz Visokog, i još jedna koprodukcija – Gimnazija Bugojno i teatar Fedra Bugojno - 'Trg ratnika'. To je tih sedam predstava u zvaničnoj konkurenciji. Pošto naš festival ima stalnu suradnju sa Festivalom amaterskih kazališta iz Hrvatske, najbolja predstava sa njihovog festivala dolazi na naš. Ove godine to je bjelovarsko kazalište, skupina Bjelokaz, predstava 'Ima li mrtvih'. U pratećem programu imali smo promociju knjige Nedžada Ibrahimovića, “O poeziji pticama i drugim varkama”. Kao dodatni sadržaj, za vrijeme Festivala imali smo radionice savremene rediteljske tehnike i prakse, koje je vodila Lajla Kaikčija. Dakle, cilj nam je, pored igranja i predstava, da omogućimo amaterima iz Bosne i Hercegovine da se educiraju i razvijaju svoje kreativne sposobnosti, da bismo u budućnosti imali što kvalitetnije predstave na festivalu.

RSE: Ovo je četrdeseto izdanje Fedre. Počelo je davno, davno, '59. prošlog vijeka, pa onda pauza, onda novi početak. Da li se isplatilo vratiti ovaj festival u teatarski kalendar?

Duraković: Naravno, naravno da se isplatilo. Sama činjenica da je prvi festival održan 1959. godine – to je najstariji teatarski festival u Bosni i Hercegovini, MESS je prvi put održan 1960. godine. Činjenica je da je do sada na festivalu izvedeno 497 predstava. To su impozantne činjenice. Isto tako, u današnjem vremenu, u manjim gradovima ljudi nemaju mogućnost da gledaju predstave, jer predstave profesionalnih ansambala su uglavnom mnogo skuplje nego što se to može ostvariti od prodaje karata, a lokalne zajednice nešto nisu uvijek spremne da ulažu u takve projekte, tako da je to jedan od jedinih načina da u manjim gradovima živi teatar i da se ljudima omogući i da se bave teatrom, i na taj način izražavaju svoj stav prema društvu i prema okolini, a isto tako da isprovociraju možda neke probleme koje svi vidimo, a ne želimo da išta o njima govorimo.

RSE: Možemo li govoriti o nekim gradovima ili ansamblima u kojima se dugoročno organizovano radi, a da nisu u pitanju tek ovi povremeni bljeskovi, kratkoročni rezultati nekog entuzijaste, pa kad on ode, ostavlja još goru pustoš?

Duraković: Pa, da, činjenica je da danas, pošto je ovo sedmi festival u ovom posljeratnom periodu, vrlo dobro poznajemo kompletnu amatersku scenu života u Bosni i Hercegovini. Imamo jedan primjer, to je teatar Total iz Visokog, koji ove godine slavi 60 godina svog rada, koji iza sebe ima izuzetno velik broj predstava, ogroman broj gostovanja, oni i danas funkcionišu. Tokom festivala oni su izveli predstavu koja je izvedena 1990., znači, obnovili su je nakon dvadeset godina, ima tri-četiri glumca koji su je izveli tada, a igraju i sada u tom ansamblu, tako da ima tih svijetlih primjera koji imaju tradiciju, kontinuitet, i naravno, iz toga proiziđe i sam kvalitet predstava.

RSE: Ovdje se nekako samo od sebe nametne pitanje kulturnog amaterizma. Šta je zapravo to? Očigledno nije rad bez novca, jer ni naše etablirane institucije nemaju novaca. Amaterizam ima nešto drugo.

Duraković: To je prije svega jedna vrsta hobija, entuzijazma i potrebe da se čovjek ipak ostvari i u tim manjim sredinama, da ima mogućnost da iznese svoj stav, a da se i kreativno bavi nekom formom umjetnosti. Znam da su se mnogi ljudi ostvarili upravo preko amaterskih pozorišta, imali su ogroman broj gostovanja, putovanja, lijepih sjećanja, upoznali su mnogo ljudi. Dakle, to je prije svega jedna strast, to je ljubav i potreba da čovjek bude na taj način koristan u svojoj lokalnoj zajednici. Mi ne volimo da se poredimo sa profesionalnim ansamblima. Nama je potpuno jasno da oni koji su završili akademiju žive od toga i da treba da imaju platu, i ne mora da znači da oni ne vole to. I oni koji se profesionalno bave teatrom, zasigurno vole teatar, ali – u amaterskom pozorištu je to osnov i iz toga sve proizilazi.

RSE: Nekad davno, tako sam barem čitao, pozorišta, ove hodajuće trupe, zvale su se diletantske. Sad je taj termin dobrano pomjeren i u većini slučajeva teatarski amateri se ne doimaju kao diletanti. Naprotiv. Ponekad su to grupe koje se gledaju sa mnogo više uzbuđenja nego li neke profesionalne.

Duraković: Zasigurno. I ovdje kod nas, imali smo sedam predstava u zvaničnoj konkurenciji, i zasigurno je tu bilo dvije-tri predstave koje ni po čemu ne zaostaju za profesionalnim predstavama, po svom kvalitetu, po svojim rješenjima, rediteljskim i pojedinih glumaca. Taj termin 'amaterski' – često se razgovara o tome. Neki smatraju da je to socijalistički termin, da bi ga trebalo izbjegavati, ali nas nije stid što smo amateri. U Evropi se to malo drugačije tretira. Ako imate teatar, on se tako zove, ima mogućnost da učestvuje na svim festivalima. Dakle, stvar je kvalitete. Vjerujemo da će se i kod nas pojaviti sve više tih neformalnih grupa koje će da budu alternativa institucionalnim teatrima, koji vrlo često troše ogroman novac, a u produkciji nisu baš nešto uspješni.

RSE: Mene zanima kako si uspio ubijediti Bugojance da se usude organizovati ovaj festival. Kako uopšte uspjevaš sakupiti sredstva, jer pozorište podrazumijeva mnogo ljudi, mnogo tehnike, mnogo transporta itd.

Duraković: Naša prednost u Bugojnu je prije svega velika tradicija. Bugojno je bilo domaćin i Jugoslovenskog lutkarskog bijenala, pa festivala Fedra. Zahvaljujući tome što se Bugojanci sjećaju svih tih festivala, nije bilo teško sve to obnoviti. Imali smo podršku, imamo je i danas, tako da uspijemo svake godine završiti finansijsku konstrukciju. Mislim da festival zasigurno ima svoju perspektivu, da će u budućnosti sve više da se razvija, da će biti sve više predstava koje će se prijavljivati i da će iz godine u godinu biti sve kvalitetniji.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG