Dostupni linkovi

logo-print

Dragan Bursać: Zvornička miješana krv


Žena čisti krv sa ulaznih vrata u policijsku stanicu u Zvorniku

Žena čisti krv sa ulaznih vrata u policijsku stanicu u Zvorniku

Piše: Dragan Bursać

U ponedjeljak uveče je Nerdin Ibrić parkirao svog golfa dvojku ispred policijske stanice u Zvorniku. Znao je da će u 19 časova biti smjena. Nije se obazirao na povike da baš tu ne smije parkirati auto. Izvadio je „pumparicu“, uzviknuo „Alahu Ekber“ ina vratima ubio policajca Dragana Đurića, te ranio još dvojicu pozornika. Ubili bi Ibrića odmah, ali imao je pancir, pa je potrajalo.

Tako se sjedinila krv Nerdinova sa krvlju Draganovom. Krv ubice sa krvlju čovjeka koji je došao na posao. Krv je krv, bez obzira na krvnu grupu, agregatno stanje, vjeru i naciju. I najvjerovatnije ju je isti džoger sprao sa ulaza u policijsku stanicu.

Ostaje nam da ljudski izrazimo saučešće porodici Dragana Đurića i da osudimo krvnički čin Nerdina Ibrića.

Ali bure je ovo balkansko. I dok bi u svakoj normalnoj zemlji ovdje bio završen narativ o nesreći, kod nas tek počinje. Zapravo, ne počinje, on se iz magle okrvavljene prošlosti opetovano pomalja.

Mrtvi očevi i beživotna djeca

Dragan i Nerdin, tek su jadnici, puke žrtve vremena i zlom istorijom kontaminiranog prostora Bosne i Hercegovine. Tek hude lutke u odvijanju patološke povijesti. Ljudska bića sa neobično sličnim sudbinama i miješanom krvlju na koncu.

Pa, pogledajte samo.

Oca policajca Dragana Đurića ubili su početkom rata pripadnici Armije BiH u banovićkom selu Željova, odakle su porijeklom, ali za taj zločin još niko nije odgovarao. Majka ubijenog policajca danas živi u Zvorniku, gdje su Đurići izbjegli u toku rata.

Nerdin Ibrić je imao godinu dana kada su 1. juna 1992. godine pripadnici Vojske Republike Srpske sa pripadnicima zvorničke policije i paravojnih jedinica iz Srbije, odveli i ubili njegovog oca Sejfu i još oko 750 Bošnjaka.

Nerdin Ibrić i njegova majka su bili među prvim Bošnjacima-povratnicima u mjesto Kučić Kula koje je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, pripalo Republici Srpskoj.

Dijete koje se ne sjeća svoga oca, koje je indoktrinirano instant-vehabizmom, dakle, ubija čovjeka koji je opet te iste '92. ostao bez oca.

Svugdje u svijetu bi ovo bio paradoks, ali kod nas je rješenje jednačine sa dvije nepoznate.

I to nije dosta. Onda smo se svi (uz časne izuzetke) posrali po tragediji. Virtuelno, sad za sad.

Mrtva usta ne tipkaju

Internet i društvene mreže urliču u disonantnom duetu: TERORIZAM-OSVETA.

Povampireni mediji, ljudi, urednici, novinari bez želje, bez empatije, bez profesionalne potrebe urliču do nebesa zahtijevajući „pravdu“. Po cijenu novog rata, krvoprolića, zločina i genocida. Jebo udaranje po tastaturi i skrolanje mišem, bez prijetnji obezglavljivanjem, silovanjem, masovnim ubistvima...

I dok su se tijela dvojice ljudi hladila, bezumno i bešćutno se razglabalo, većma u federalnom dijelu BiH po svu noć da li je riječ o pravičnoj „krvnoj osveti“, da li je Nerdin tek još jedan šehid na Allahovom putu, da li je to heroj našeg doba koji je „uzeo stvar u svoje ruke“...bilo je i umobolnih čestitki na račun Ibrićevog terorističkog čina.

Sa druge strane, mediji u Republici Srpskoj, u roku od odmah, iskopali su medijsko-analitičke „mogule“ Lazanskog i Galijaševića, koji su rekli kako je ovo ne samo teroristički akt, jer malo je to. Iznesena je hipoteza kako je riječ o napadu na cjelokupnu Republiku Srpsku, a kako je mladi terorista tek prethodica indoktrinirane islamske sile koju vodi, ni više ni manje nego moćni ISIL?!

Lupetalo se tu do jutra. Izgleda se i malo popilo, čisto da se održi morbidna euforija.

U tom lupetanju čuli su se narativi slični onima sa početka devedesetih. Pozivalo se na „smirivanje situacije“. U smirivanju situacije prednjačio je predsjednik Milorad Dodik, koji je rekao kako je Republika Srpska napadnuta i kako mora da se brani. Pomogao mu je i ministar unutrašnjih poslova RS-a, Dragan Lukač, koji je u svom helikopterskom javljanju potcrtao da „ne smijemo ni zaboraviti, ali ni oprostiti ovakav jedan čin“ i kako svaki pojedinac mora dobro paziti na svoje okruženje, ko se i gdje kreće, ko je sumnjiv...

Ovaj „mirotvorni poziv na linč“ dakako da je bio bitniji od najljudskijeg čina te večeri, kojeg se usijane glave slabo sjećaju, što od opijata, što od nacionalne opijenosti.

Naime, u jednom trenutku, u kadru su se našli načelnik opštine Zvornik, Zoran Stevanović, i Mersad Mehmedović, predsjednik Skupštine opštine Zvornik, koji su pozvali, onako ljudski, domaćinski, očinski, stanovništvo da se smiri, da ne histeriše i da ne pravi probleme.

Dan nakon danas

Ima dana nakon sinoćnjeg zlodjela. Valja djeci u vrtiće, škole, valja radnicima na ono nešto malo radnih mjesta po Zvorniku, valja i policiji u prostorije gdje se desilo bezumno ubistvo. Ali valja hodži u džamiju, valja svešteniku u crkvu, valja komšiji pored komšije proći i nazvati mu dobro jutro. Valja napraviti tajnu i skromnu dženazu i veliku sahranu. Valja se pripremiti na medijsko lešinarenje svega pobrojanog.

Nego, šta smo naučili iz sinoćnjeg terorističkog akta?

Saznali smo da u BiH NE POSTOJI VLAST. Naprvo, da postoji, jedna obavještajna služba koja nije proslijedila drugoj podatke o (ne)predviđenim aktivnostima. Možda i jeste, ali ova potonja nije ništa ili nije dovoljno uradila po pitanju zaštite građana. Ne postoji država, jer da postoji ne bi se provodila krvna osveta na privatnoj bazi, nego bi ljudi bili procesuirani. Svi koji su krivi, ili za koje se sumnja da su krivi. Ne bi danas BiH narodi naprđivali uz prvu kafu kako je Dragan Đurić bio nesuđeni ratni zločinac, a kako je Nerdin Ibrić terorista i prethodnica ISIL-a u zemlji. Da države ima, znalo bi se gdje je mjesto lopovima, gdje teroristima, gdje ratnim zločincima, a gdje PTSP-ovcima.

Ali, hej, to je tako dosadno i relativno u Bosni, zar ne.

Ko će ozbiljno liječiti preko 400 hiljada oboljelih od posttraumatskog stresa, kad nema para za čestite seanse za desetak ljudi?!

Ko će procesuirati sve pojedince koji su odgovorni za ratne zločine, kad ionako familije „sa one druge strane“ uredno vode evidenciju, poput, ružno zvuči, zavedene sportske prognoze?

Ne, nije posao policije i sudstva da se bavi ovim stvarima. Oni lade jajca i, eventualno, ovako post festum, odvale koju izjavu. Mi u Bosni to radimo na kućnom pragu, po domaćem tefteru. Klalo se, ubijalo, palilo i progonilo ovdje, od Bogumila do Dragana Đurića. Svako je nekom namirivao danak. Za Turke Osmanlije, za Austrougare, za obje Jugoslavije, za četnike, za ustaše, za partizane, za Bratunac, za Žepu, za Srebrenicu...Sve lijepo po porodičnom tefteru.

Jer države nemamo i ne treba nam, jebla nas ona.

Samo polje mržnje koje rađa novu mržnju. Radioaktivno zlo koje je pobilo stotine hiljada ljudi u posljednjih dvadeset godina i kojem je postao uzak sarkofag od međunarodne zajednice i raznoraznih izmirenja, primirja, okruglih stolova o pomirenju... ubleha za narod.

Zlo je rezolutnije, brže, djelotvornije. Njemu je dovoljan crni golf, par sekundi, pumparica i zlo odradi posao.

Ni hiljade tzv. mirovnih okruglih stolova ne mogu, niti su sprali i uncu zla sa ove krvave zemlje. I neće.

Sad su tijela Dragana i Nerdina već hladna, odavno beživotna. Kao i svi mi, koji se za žive izdajemo. Sad treba turiti njihova imena i katalogizirati ih u foldere od zločinca i teroriste do heroja. I jedan i drugi, dok je ovakve zemlje u pokušaju, uvijek će biti „i heroji i teroristi“.

Ko ne vjeruje, neka se sjeti mladića Gavrila i čovjeka Franca. Evo 101 godina kako se „usklađujemo“. U međuvremenu smo se poklali onako zaozbiljno jedno pet puta.

Na perverzan način, ona mrlja krvi sa ulaza u zvorničku policijsku stanicu, koja je sa patosa prešla u moju svijest, čini mi se najčistijom stvari, koju sam vidio u posljednjih 24 sata.

A, što se tiče nas živih, samo me sramota. Sramota za sve!

* Tekst prenesen sa portala Buka

XS
SM
MD
LG