Dostupni linkovi

logo-print

Bursać: Sramota je da Banjaluka nema ulicu Srđana Aleksića


Dragan Bursać

Dragan Bursać

Novinar i kolumnista portala BUKA, Dragan Bursać, ovogodišnji je dobitnik novinarske nagrade "Srđan Aleksić", koju je osvojio u konkurenciji između devet prijedloga organizacija civilnog društva. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Bursać je pozvao nadležne iz manjeg bh entiteta da jednoj ulici u Banjaluci daju ime po Srđanu Aleksiću.

RSE: Dobitnik ste ovogodišnje nagrade 'Srđan Aleksić'. Kakve su bile prve impresije?


Bursać: Prvo sam bio zabezeknut, pa onda počašćen i ponosan, naravno, kao i svako iz naše branše ko bi dobio ovu, po meni, možda i najprestižniju novinarsku nagradu u Bosni i Hercegovini. Srđan Aleksić je čovjek koji je dao svoj život tako što je izvršio ljudsku dužnost. Naša dužnost, kao novinara, ili dužnost nas svih koji radimo bilo kakav posao, je da taj posao radimo kako dolikuje, kako treba. Mnogi su me pitali da li je to neka novinarska hrabrost. Ja uopšte nisam hrabar čovjek niti se osjećam hrabrim čovjekom. Ja samo radim svoj posao, ali znate, ako ste u novinarstvu, mislim da vam je osnovna etička dužnost da ljude obavještavate, informišete i komentarišete stvari onakve kakve jesu.

RSE: Na svom Facebook profilu napisali ste kako bi voljeli nagradu primiti u Srđanovoj ulici u Banjaluci. Zašto?


Bursać: Sramota je da Banjaluka, koja je drugi grad po veličini u Bosni i Hercegovini, nema ulicu Srđana Aleksića, a predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik ovih dana je davao neke silne izjave gdje je govorio da će zaslužni ljudi dobiti ulice, u Banjaluci i drugim mjestima Republike Srpske, pa ja koristim i ovu priliku, i gdje god se pojavim koristim priliku da pozovem predsjednika RS Milorada Dodika, ili kasnije njega ili nekog budućeg predsjednika, da iskoristi svoj uticaj – a oni imaju taj uticaj da jednu ulicu u Banjaluci nazovu ulicom Srđana Aleksića i da na taj način otklone sumnju, da ih ja ne prozivam da su licemjerni. Volio bih da me demantuju i da kažu: Znate, Dragan Bursać je licemjer, mi nismo, i evo ulice Srđana Aleksića.

RSE: Da li bh. društvo baštini naslijeđe koje je ostalo u liku i djelu Srđana Aleksića?


Bursać: Kad govorimo, recimo, o Republici Srpskoj, tu postoji jedna tiha zavjera ćutanja. To vam je, otprilike, opcija: Srđan Aleksić je uradio zaista herojski čin i zaista ljudski čin, ali, hajde nekako da ne pričamo o tome, hajde nekako da to neko drugi priča i možda bi najbolje bilo da se zaboravi. To je ta perfidnost protiv koje se ja borim, to je ta dvoličnost protiv koje se ja borim, to je taj osjećaj inferiornosti, gubljenja bitnijih i najbitnijih ljudi u novijoj istoriji, koji su mogli da budu naši savremenici, koji su mogli da žive sa nama, međutim, koji su zaista dali život, što i jeste činjenica, obavljajući svoju ljudsku dužnost. Mi, ako zaboravimo Srđana i ostale Srđane, mi smo zaista niko i ništa, onda smo osuđeni na neko idolopoklonstvo, epopejičnost, na izmaštane istorije. Na kraju krajeva, to će nam se razbiti o glavu kroz generacije koje dolaze, koje su apsolutno neobrazovane, needukovane, koje žive neki život u paraistoriji, koja je u najmanju ruku negativna.

RSE: Jedan ste od rijetkih novinara iz Republike Srpske, ali slobodno mogu reći i iz Federacije, koji otvara za bh. društvo tabu teme. Košta li vas to, jeste li imali problema ili pritisaka?


Bursać: To ste dobro primijetili – i Federacije i Republike Srpske – pošto ja doživljavam sebe kao državljanina, što i jesam, Bosne i Hercegovine, nešto se entitetski ne odvajam i ne razdvajam. Negdje sam već rekao da možda živim poprilično nesvjesan nekih prijetnji, pa zaista ne osjećam bilo kakav strah. Pritisaka ima tu i tamo, prijetnji ima, ali znate kako to ide, to su verbalne prijetnje. Imam neku svoju teoriju – osoba koja vam želi nauditi i koja vam želi zlo, neće to baš tako javno, po portalima ili po sajtovima, da iznosi. U pitanju su frustracije ljudi.

RSE: Koliko se u bh. medijima poštuju profesionalni i etički standardi?

Bursać: Ako postoje niski novinarski standardi, ako su oni srozani, a činjenica je da jesu, prvo i osnovno pitanje je pitanje autocenzure. Znači, postavlja se pitanje: zbog čega su ljudi, novinari u ovom slučaju, skloni autocenzuri? Kako to da su se novinari utopili u sivilo ovoga društva i postali mediokriteti, namjesto da budu kritičari mediokriteta? To je srž. Mi moramo promijeniti, kao novinari, način razmišljanja, način gledanja na svijet, a tek onda da pogledamo urednike, tek onda da pogledamo medije, tek onda da pogledamo društvo. Moramo zaista krenuti od sebe.

RSE: Kako se riješiti autocenzure?


Bursać: To je permanentan rad na sebi i rad na sagledavanju realnosti. Ako radite na sebi, ako čitate, ako se bavite bilo kakvim oblikom duhovnosti, vi možete objektivno da sagledate realnost, vas ne može da ponese stihija, ne može da vas ponese neko mainstream mišljenje koje je pomodarstvo.

RSE: Koliko su novinari podložni političkim uticajima?


Bursać: Novinari i politika – znate, to je neki zaista i uvijek brak iz interesa. Po meni, čovjek koji je u isto vrijeme novinar i političar, ili novinar blizak politici, odnosno određenoj političkoj opciji, on i nije novinar. On je više PR ili glasnogovornik, što je u redu, i ja s tim nemam problema. Međutim, imam problema da se takvi ljudi nazivaju novinari, a pogotovo da se takvi ljudi nazivaju nezavisni novinari.

  • 16x9 Image

    Selma Boračić-Mršo

    Nakon sticanja prvih iskustava na u Balkanskim istraživačkim mrežama (BIRN) i BHT-u, od 2007. radi kao novinar-reporter za radijski program i TV magazin Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG