Dostupni linkovi

logo-print

Bosanskohercegovačka pjevačica Donna Ares nedavno je obajavila knjigu "Soba za nikoga" o svojoj borbi s rakom. Pokrenula je i Fondaciju koja je za cilj imala prikupljanje novčanih sredstava za pomoć ljudima iz BiH koji se bore sa ovom bolešću i kojima je potrebna finansijska pomoć za liječenje. Razočarana navodima pojedinaca koji su je optužili da je novac od humanitarnih akcija zahtijevala ili uzimala za sebe, najavila je da će Fondacija prestati sa radom. Povodom Svjetskog dana borbe protiv raka Donna Ares govori za Radio Slobodna Evropa.

RSE: Danas je Svjetski dan borbe protiv raka. Donna, kako gledate na činjenicu da se o ovoj teškoj bolesti govori tek površno ili kada se obilježavaju ovi i slični datumi?

Ares: Evo, ja o ovom problemu govorim već jedno godinu dana. Nekad pomislim da sam ja jedina koja o tome govorim. Mislim da o toj bolesti treba pričati, jer je te bolesti u Bosni i Hercegovini sve više, sve više mladih ljudi je bolesno, sve više djece je bolesno, stari ljudi su svakako ugroženi. Mislim da stvarno treba govoriti o raku, kao o nekakvoj gripi, prehladi, srčanoj bolesti. O svemu možemo govoriti, a zašto se o raku priča nekakvim šapatom? Ali, eto, ja mislim da je moja misija bar djelomično uspjela, da ljudi sve otvorenije prilaze tome. To i jeste cilj: da budemo svjesni problema. Kad smo svjesni problema, možemo ga i spriječiti.

RSE: Najavili ste da će Fondacija koju ste osnovali, a koja je trebala prikupljati novac kao pomoć ljudima oboljelim od raka koji nemaju mogućnosti da se liječe, prestati sa radom. Zbog čega?

Ares: Ja sam odlučila ukinuti Fondaciju, ali samo privremeno, jer planiram da napravim, mogu slobodno reći – preokret u svom životu, da se malo više posvetim obrazovanju, da upišem neke škole, učim strane jezike, i planiram tu fondaciju otvoriti, ali u drugoj zemlji, jer sam shvatila da ovako mogu pričati još narednih petnaest godina, da se ništa neće promijeniti. A ako ne možemo promijeniti okolinu, možemo promijeniti sebe. Mislim da ću u tom slučaju biti puno korisnija za Bosnu i Hercegovinu nego što sam danas.

RSE: Kažete 'u drugoj zemlji'. Da li je nemoguće da Fondacija radi u Bosni i Hercegovini?

Ares: Nemoguće je zato što je u Bosni i Hercegovini nemoguće normalno živjeti, a kamoli održavati jednu fondaciju, za koju, nažalost, zbog nedostatka obrazovanja, mnogo ljudi misli da je to nekakva privatna firma, da je to organizacija koja pomaže Donnu Ares. Ne, ona se samo zove po meni, ali ispada da smo mi jedini ljudi koji rade na tome. Nažalost, situacija je takva da niko nije u stanju, bez obzira što želi, da odvoji neka sredstva, da pomaže finansijski. Ja sam naišla na super reakcije žena, konkretno Unsko-sanskog kantona, Velike Kladuše, Bosanske Krupe, Bihaća, gdje su se odazvale na jednu akciju pletenja. Tačno prije dva dana bila je godišnjica moje donatorske večere, i kad sam ja mogla plesti, slikati, šta sve nisam radila i prodala, sve to za lijek, pokušala sam to napraviti i za druge ljude. Akcija je uspjela. Međutim, nije to onako kako bi trebalo biti. Ja mislim – svi oni koji žele pomoći, oni ne mogu, oni koji mogu, oni jednostavno ignorišu, oni to ne vide, njih to ne zanima, tako da bi onda fondacija uspjela bolje u nekom normalnijem okruženju, u nekom normalnom i pravom državnom sistemu.

RSE: Vi ste se dugo borili sa rakom i pobijedili ste. Koliko je ova država generalno spremna da pomogne ljudima koji se bore sa ovom teškom bolešću?
Ares: Država... Ne znam šta da kažem za državu. Ja mislim da država može sve promijeniti – da promijeni esencijalnu listu, da ne moramo plaćati te lijekove, mi, koji smo osuđeni da to moramo. Neki plaćaju, neki ne plaćaju. Fondacija je skupljala novac za one koji su u teškoj egzistencijalnoj situaciji, a pritom su i onkološki pacijenti. Možete zamisliti kako ti ljudi teško žive! Dakle, država može puno, samo je pitanje koliko hoće i koliko ih to zanima.
RSE: Za one koji to ne znaju – neki lijekovi koji se nalaze na listi, nisu dostupni, neki se moraju plaćati. Možete li to malo objasniti?

Ares: Na primjer, lijek koji sam ja morala primati, nije dozvoljen za moju dijagnozu, a dozvoljen je za neku drugu dijagnozu. Javnost to možda nikad ne bi ni saznala, da ja o tome nisam pričala i drago mi je da su ljudi ipak pokrenuli neke priče i akcije po tom pitanju. Mislim da tako možemo spasiti mnoge živote, tako možemo poboljšati kvalitet života ljudima koji se trenutno bore. Zato sam ja glasna. Zato treba pričati o tome. Mnogi ne znaju da na Onkologiji u Sarajevu često zafali citostatika. To u nekim trenucima zna biti vrlo kobno. Tu se svi moramo uključiti, kao sistem. Svi smo mi dio sistema.

RSE: Juče je stigla informacija da je ženama u Bosni i Hercegovini dostupan genetski test za rano otkrivanje raka dojke i jajnika. Taj test košta 590 eura. Šta on, dakle, može značiti za žene u BiH koje nemaju mogućnost da plate ni mnogo jeftinije pretrage?

Ares: Ja svim ženama preporučujem da se redovno kontrolišu, da obilaze svoje doktore, svoje ginekologe, da na vrijeme sve znaju o sebi, o svom stanju, o svom organizmu, jer samo rano otkrivanje može spriječiti sve. Ono što se hirurški i jako brzo može odstraniti, to i nije toliko strašno. Rak je ono kad krenu metastaze, kad se počne širiti po cijelom tijelu, onda je to pitanje hoćemo li se izvući. Ali ni tada ne smijemo gubiti nadu. Evo, ja sam dokaz da se može. Sve je stvar pozitivnih misli. Mislim da strah može ubiti još više nego bolest, tako da preporučujem ljudima samo da se ne boje. I da se kontrolišu. Ja sam svoju preskočila, radi posla, ja priznam svoju grešku, i zato preporučujem, naročito mladim djevojkama, da bez obzira što se dobro osjećaju, što su zdrave, lijepe, mlade, neka odu na taj pregled, čisto da znaju da je sve u redu.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

XS
SM
MD
LG