Dostupni linkovi

logo-print

Kako obilježiti mjesta stradanja u BiH


BiH: Jedan od spomenika žrtvama rata

BiH: Jedan od spomenika žrtvama rata

Obilježavanje mjesta na kojima su tokom rata u BiH zatvarani, zlostavljani i ubijani civili pitanje je o kojem ne postoji jedinstveno mišljenje niti koordiniran pristup za cijelu BiH. Slijedi priča o iskustvima iz Doboja.

Stanovnici dobojskog prigradskog naselja Miljkovac svakodnevno prolaze pored manje zgrade u kojoj su polovinom 1992. godine bili zatvoreni, fizički zlostavljani i u kojoj su osmorica Miljkovčana na smrt pretučeni. Prizemni objekat, koji i danas izgleda isto kao i prije 21 godinu, smješten je u krugu bivše kasarne JNA, koja se nalazi na ulazu u Miljkovac.

Na ovom mjestu ne postoji nikakvo obilježje na osnovu kojeg bi se moglo saznati šta se dešavalo sa stotinjak civila nesrpske nacionalnosti u kasarni koju danas koriste pripadnici Oružanih snaga BiH. Tijela civila ubijenih u ovom vojnom objektu do danas nisu pronađena, podsjeća mještanin Muhamed Buljubašić:

„Ono što meni najteže pada jeste što je to u javnosti potpuno sakriveno ili pritajeno. O tome se apsolutno nigdje ne govori.“

Ni na jednom mjestu u gradu gdje su tokom rata bili zatvoreni i zlostavljani civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ne postoji nikakav trag o tome, kaže član Udruženja logoraša ZDK-a i povratnik u Doboj Zahid Kremić.

„Mi moramo, htjeli ili ne htjeli, radi istine i pomirenja obilježiti to da ostane generacijama, da vide šta se desilo u Doboju i ko je to stradao", navodi Kremić.

Kremić dodaje da su bivši logoraši srpske nacionalnosti koji su bili zlostavljani u nekadašnjem Domu JNA u Derventi na ulazu u ovaj objekat postavili spomen-ploču sa prigodnim tekstom o ratnim događajima i da takve poteze bezrezervno podržava.

Objašnjava da bivši dobojski logoraši u posljednjih 20-ak godina nisu pokrenuli nijednu inicijativu da i slični objekti u Doboju budu obilježeni. Bivši logoraš za ovakvu situaciju optužuje i lokalne političare koji predstavljaju bošnjačko i hrvatsko stanovništvo:

„Očito je da se neko nekom dodvorava da se ne oda ono što se desilo u Doboju i da o tome zna šira javnost", kaže Kremić.

Odbornik Stranke za BiH i Liste za Doboj Murvet Bajraktarević odgovara da bi logoraši trebalo da da pokrenu takvu inicijativu, koja bi sigurno dobila podršku nekolicine odbornika nesrpske nacionalnosti u dobojskoj skupštini.

„Najveći je problem baš uduženja logoraša, jer bi udruženja logoraša trebala da pokrenu inicijativu. Oni najbolje znaju šta je bilo, gdje je bilo i kako je bilo“, kaže Barjaktarević.

Ovakve inicijative, ukoliko ih bude, mogle bi da dobiju podršku dobojskog gradonačelnika Obrena Petrovića iz SDS-a, koji o tome za naš radio kaže:

„Smatram da svi ljudi koji su nastradali mogu obilježiti svoje mjesto. Ja sam čak kad su Hrvati u postavljali svoje znamenje i pogibiju pet bojovnika i pet civila pomogao i financijski, bio na obilježavanju i položio vijence. Prema tome smatram da svi ljudi koji žele da to obilježavju treba da to i učine.“

U nekim dobojskim naseljima u kojima žive povratnici podignuta su spomen obilježja na kojima su uklesana imena sa datumima rođenja i pogibije žrtava. Na osnovu toga se ne može zaključiti jesu li poginuli civili ili vojnici. Sličan spomenik nalazi se u naselju Miljkovac, kaže Muhamed Buljubašić.

„Njihova imena su stavljena pred džamijom na kamenu, ali to za nekog ko ne zna ne govori ništa", navodi Buljubašić.

Bez univerzalnih spomenika

U cijeloj BiH ne postoji jedinstven pristup oko izgradnje spomen obilježja.

Memorijalizacija je usko povezana sa političkim prilikima u zemlji. Ovaj dio tranzicijske pravde nije pravno regulisan, pa se najveći dio spomen obilježja podiže pripadnicima naroda koji ima većinu na određenom području. Spomenici koji govore o stradanju druge strane su izuzetak, a ne pravilo.

„Ako ćemo danas krenuti odnekud, možemo krenuti od presuđenih sudskih presuda. Ako je neko nedvojbeno utvrdio nizom sudskih presuda da je u Prijedoru u Keratermu stradalo toliko i toliko ljudi, da je bio logor, onda ne vidim nikakvu prepreku da se tamo postavi spomenik", kaže ekspert za tranzicijsku pravdu u BiH Goran Šimić.

Šimić ističe da u BiH još ne postoje spomenici koji bi po svom karakteru bili univerzalni za sve žrtve bosanskohercegovačkog rata.

„Da dođe neki državnik ili mi da odemo i odamo poštu svim žrtvama koje su stradale – to nam je ljudski habitus jer ih sve doživljavamo kao žrtve - ne bismo imali otići gdje, što je poražavajuće“, navodi Šimić.

Bivši logoraši iz Doboja Zahid Kremić i Muhamed Buljubašić kažu da priželjkuju izgradnju spomenika žrtvama nesprske nacionalnosti na mjestima gdje su bili logori u gradu, te da ne žele obilježja koja bi služila za promociju određenih politika.

„A da to nešto ne znači kako bismo mi sad znali za neke događaje - i historijske i zločinačke i ratne i poratne i sve - i da se nisu pojedinci sjatili pa da to na neki način obilježe", navodi Kremić.

„Civil kao nedužan građanin mora biti tretiran bez obzira o kome se radilo, da li se radilo o Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu ili Romu itd., mora biti obilježen - jer to je nedužno stanovništvo koje je zahvaljujući nekome ubijeno", zaključuje Buljubašić.

************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
  • 16x9 Image

    Arnes Grbešić

    Novinarstvom se bavi od 1999. godine. Kao dopisnik RSE radi od 2001. godine. Sa Silvijom Brčić, koleginicom iz Livna, proglašen je 2004. za najboljeg reportera zajedničkog projekta RSE - Radio 27.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG