Dostupni linkovi

logo-print

Masovne razglednice iz Bosne


Darko Cvijetić, foto: Igor Motl

Darko Cvijetić, foto: Igor Motl

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio glumac Pozorišta Prijedor i pjesnik Darko Cvijetić.

Subota, 4.veljače 2012.

„Sada znate sve. No, što koristi, ako su vam na nosu naočale a u duši jesen.“ - Isak Babelj.

Već ujutro razmišljam kako ja, zapravo, ne znam voditi dnevnik. Godinama zapisujem misli, događaje, impresije ali kao teze bez želje da ih razmotavam, proširujem ili osvjetljavam s više pozicija. Tako i ovoga puta:

Jedanaesta je godina danas od smrti mojeg ujaka Hrvoje (49)...Odnosim ružu na grob zakovan ledom. Groblje je ogromno, ratom bremenito...nepregledno...
Napokon je objavljena moja peta knjiga, zbirka pjesama, njih 114 – “Masovne razglednice iz Bosne”, u izdanju banjolučke Besjede.

Trebalo je gotovo dvije godine da pronađem izdavača voljnog da objavi poeziju.

“Masovne” sam pisao u ratu i poraću, najčešće potpuno očajan, pod svijećom u bestrujici... Zato pjesme imaju brazgotine po licu, nekima i iznutrice vise iz trbuha, vruće i drhtave, neke mirišu na rovovsku zemlju, na ulje iz puščanih cijevi, neke su posve biljolike i još nisu glavom izbile iz zemlje.

Promovirati knjigu: o “Masovnima” može govoriti samo jedan čovjek – Ivan Obrenov, filozof i filmski kritičar iz Novoga Sada. Nazvati Ivana večeras, zapisujem.

Frend mi u kavani "Predah" priča doživljaj s ratišta. Imali su u rovu nekog klinca, i dogovorili su se njih četvorica da ga iskušaju i utvrde stupanj njegove hrabrosti. Jedan se igrao bombom, isfolirao je da je izvukao osigurač.Bomba mu je ispala, i
svi su, prema dogovoru za koji klinac nije znao, bacili se što je moguće dalje, štiteći sebe od gelera.Samo se klinac bacio na bombu i tijelom pokušao da spasi ostale.Nisu od sramote mogli jedan drugog podnijeti. Mali je sutradan poginuo.

Više nas nitko nije štitio do kraja rata.

Danas mislim, pošto smo svi iz rova živi, da nas je mali čuvao od smrti, završio je frend i počeo plakati.

Naručio sam još dva piva. Ili jesi ili nisi lav, rekla je konobarica.

Na auto-radiju slušam da su malodobni klinci („neka djeca“) bez ikakva povoda na smrt pretukli 80-godišnju staricu. Zatim su je zapalili! Raskoljnikovi bujaju Bosnom, Sonje se podaju po haustorima... Ovo više nije pisanje dnevnika. Nego je vuča svojih bučnih lanaca.
Snijeg neprekidno pada već danima.Uvečer, u toploj sobi razvrstavam primjerke Masovnih koje trebam poslati poštom (Saši u Francusku, Tomislavu u Belgiju, Victoriji u Budimpeštu, Muhamedu u Švedsku, Draganu u Beč, bratu u Ameriku...) Razglednice...iz Bosne.

Nedjelja, 5. veljače 2012.
„Ima ona Aristotelova podjela po kojoj se komedija bavi gorima od nas, tragedija boljima od nas a drama onima po sredini.“ - Borges

Glumac Beogradskog dramskog pozorišta Slobodan Ćustić, režirao je jesenas u Pozorištu Prijedor predstavu „Lari Thompson, Tragedija jedne mladosti“ Dušana Kovačevića. Tada je izveo predstavu u sopstvenoj režiji „Derviiš i smrt“ M. Selimovića u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta. U nekoliko narednih dana ponovno će izvesti predstavu u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kozarcu...ovoga puta humanitarno, za dječaka Aladina Bašića kojem je neophodna transplatacija srca.

Nurudinove riječi, opore i svevremene, za srce jednog dječaka.

Uz Slobodana Ćustića u predstavi igra i mladi glumac Beogradskog dramskog pozorišta Miloš Lazić, i Ćustić mi je predložio (obzirom da je Miloš tih dana zauzet) da uskočim u duo dramu na Miloševo mjesto. Dakako, odmah sam prihvatio. Danas me zove da me obavijesti da Miloš želi obavezno igrati, kada je čuo za povod ponovnog igranja „Derviša“ u Prijedoru.

Dakle, beogradski glumci „Dervišom“ za srce dječaka Aladina! Ponekad i Prijedor može biti Veliki i Grad!

Za desetak dana počet ću režiju predstave „Kvartet“ Ronalda Harwooda u Pozorištu Prijedor i već nekoliko tjedana se pripremam. Harwoodov tekst tretira četvoro ostarjelih opernih zvijezda u poznim godinama, koji se sreću u staračkom domu.

Zlata Kogelnik, Radenko Bilbija, Radenka Ševa i Rade Stupar su četvoro glumaca koji će pozajmiti svoje godine i sopstveni doživljaj starenja umjetnika u predstavi. Želim uraditi kamernu predstavu, za četrdesetak gledatelja, koji će biti s glumcima na pozornici, toplu ljudsku priču garniranu specifičnim engleskim humorom.

Uporno preslušavam kvartet iz Verdijevog "Rigoleta", koji bivši pjevači u domu pripremaju za proslavu Verdijevog rođendana.Bit će to glumačka predstava, koja će ući u zvaničnu i jubilarnu 60. pozorišnu sezonu u našoj maloj teatarskoj kući...

Eto, šezdeset godina ovaj grad/čaršija usprkos svemu ima teatar. U jubilarnoj sezoni planirali smo režiju Nebojše Bradića (tekst još uvijek nije odabran), potom režiju Petra Bosnića, redatelja iz Splita, koji bi trebao da uradi veliku predstavu za djecu (zasad u opticaju je "Alisa u zemlji čudesa").

Svojedobno, za 50 godina teatra u Prijedoru, režirao sam Čehovljevog „Galeba“ ali smještenog u Čehovljevu priču "Paviljon br. 6" Danas mi taj projekt izgleda tako dalek...:

"...jedan čovek mrka pogleda
na pomen moga imena
okreće se tamo na peti
besno zalupi gvozdena vrata kasarne
sigurnosna vrata ludnice
kamena vrata svoje pećine." - Bora Ćosić, "Vodič"

Snijeg i dalje pada........

Ponedjeljak, 6. veljače 2012.
S balkona, u rano jutro, s devetog kata vidim da je Sana gotovo zaleđena. Kao da je preko vode položeno staklo.

Uz kavu dramaturški obrađujem teksturu Kvarteta, pravim štrihove (kratim tekst), prilagođavam rečenice, stavljam ih u tonalitet koji odgovara datim glumcima, radim skice scenografskih prijedloga, tragam za mizanscenskim rješenjima unutar prvog čina...

Shema buduće predstave počinje se nazirati. Kako govore ostarjele operne zvijezde? Kako sjedi Sisi? Ima li naočale, štap, zapjevava li dok objašnjava svoj život? Kako drži glavu, kojim pokretom napušta svađu?

SMS majci u Ameriku.
SMS bratu u Ameriku.
SMS o očevim pretragama krvi iz Amerike.

Na skypu pokazujem bratu novoobjavljenu knjigu, koja mu je posvećena.
Potpisao peticiju da se jedna prijedorska ulica nazove po dr. Esi Sadikoviću, predratnom liječniku UN-a, intelektualcu, čaršijskoj legendi, koji je brutalno ubijen u posljednjim danima logora Omarska.

Žuta ruža, koju sam odnio supruzi za njezin rođendan na posao u Biblioteku. Na stolu, u vazi s vodom. Dok ručamo...

Naša će kćerka Danja na ljeto imati šesnaest godina. Gimnazijalka, s Antigonom u školskoj torbi.

U naredni ponedjeljak počinjem sakupljati dokumentaciju za Danjin posjet baki i djedu u USA. Zapravo se ne poznaju. Danja je odrasla bez njih, u mnogome su potpuni stranci. Karmela i Milutin, moji roditelji, i kada dođu u Bosnu, uopće ne znaju kako da se postave spram unuke, koja je sada djevojka. Ta zbunjenost je vrlo bolna, unuka ih persira.... Odmah, po završetku školske godine, leti za Chicago.

Parkiram auto u gradu. Pored sportske kladionice Mozzart. (baš dva slova Z !?) Mesnica u Žepču zove se Dayton. Mesnica u Prijedoru zove se Srna. Andrić negdje piše da je u Vranju vidio da se mesnica zove Belo jagnje. Bio je potpuno šokiran.

Na auto-radiju slušam da su malodobni klinci („neka djeca“) bez ikakva povoda na smrt pretukli 80-godišnju staricu. Zatim su je zapalili!

Raskoljnikovi bujaju Bosnom, Sonje se podaju po haustorima... Ovo više nije pisanje dnevnika. Nego je vuča svojih bučnih lanaca.

Danja predvečer čita Hamleta. Pita me zašto samoubijenu Ofeliju ukopavaju u Jorikov grob, u grob dvorskog šaljivdžije? Sana se cakli uvečer, pratim je u šetnji desetak minuta...brža je...

Utorak, 7. veljače 2012.
Sinoć prepuno gledalište na humanitarnoj izvedbi "Derviš i smrt" Slobodana Ćustića, za transplataciju srca dječaku Aladinu Bašiću. U foajeu teatra gotovo cijeli glumački ansambl. Hladnoća ipak nije spriječila moje sugrađane da se odazovu ovoj humanoj gesti.

Ujutro na probi "Haldol Depo" D.Tepavčevića i B.Kalezića koju Dramski studio "Desnica" treba u petak premijerno izvesti u režiji Radenka Bilbije. Mladi glumci, djevojke i momci, koji su ili rođeni u ratu ili neposredno pred kataklizmu, ljudi koje je poratica oblikovala ii profilirala, mladost kojoj je djetinjstvo obojano barutom.

Energija s kojom ulaze u svaku scenu, želja za samodokazivanjem, sinergijski odnos bijesa i buke – vrata za nadu – da u ovom izvrnutom sustavu vrijednosti još ima poriva za građanskim dosegnućima... Tema je „teška“, "Haldol Depo" je složen i zahtjevan projekt i preslik psihijatrijski konstruirane stvarnosti, no nivo artizma i glumačkog izričaja Desničinih pitomaca vrlo je visok i britak.

U podne gostujem na lokalnoj radio stanici, govorim o novoj zbirci poezije, planiranoj jubilarnoj kazališnoj sezoni, te o Ronaldu Harwoodu kojeg po drugi puta režiram.Prije nekoliko sezona režirao sam "Na čijoj strani", nevjerojatnu dramsku rapsodiju o velikom direktoru Berlinske filharmonije Wilhelmu Furtwangleru i njegovom javnom djelovanju za doba Trećeg Reicha, te lustriranju istog od strane Amerikanaca.

Kao gost radio emisije biram muziku i kroz cijeli razgovor provlače se melankolični tonovi Avishai Cohen Trio i lutnja Edina Karamazova.

VIDEO: Brucknerova 7. simfonija


Za konac jednosatne emisije biram Brucknerovu 7. simfoniju, adagio stav, koju je maestro napisao po saznanju o Wagnerovoj smrti, a koju je Radio Berlin emitirao na dan Hitlerovog samoubojstva. Moj mali pozdrav Harwoodu...

Popodne ostavljajući auto u garažu, vidim da je krov prokisnuo i da su mi propali i potpuno uništeni sakupljani književni časopisi još iz predratice, prošloga stoljeća – Književne reči, Quorumi, Pola, Povelje, Književne revije, Literature, Koraci, Pogledi, Reči, Odjeci, Scene, Putevi...sve potpuno uništeno.U nekima su bile i objavljene pjesme, ogledi, kratke priče...

Jedan dio moje nutrine se ugasio, šišteći!

Pred samu noć sa solitera vidim kako magla obestjeljuje brda.
Izlazim u šetnju, sibirski okovan grad, s neizbježnim ruksakom na leđima u kojem su primjerci "Masovnih razglednica", Cioranov "Kratak pregled raspadanja" i pjesme Charlesa Simica. SMS-iram Zlaju, Robija, Drinu i Todora da se vidimo u "Predahu" i dogovorimo postsnježni ribolov na Kićinom brodu ili kod trafoa na ušću Gomjenice u sleđenu Sanu.

Muzika za laku noć ispraća nas iz „baze“: Lynyrd Skynyrd „Tuesday’s Gone.“



Srijeda, 8.veljače 2012.
Nakon drakonskih štrihova, od 86 stranica "Kvarteta" ostalo je 65 stranica teksta.Morao sam napraviti zraka za disanje rečenica.Uz rano svitanje, skice oživljavaju i zamišljene scene pune se pokretima...Uzimam "Grobnicu za Borisa Davidoviča" i ponavljam tekst, jer Pozorište Prijedor bi trebalo polovicom veljače gostovati s tom predstavom u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci, u režiji Gradimira Gojera.

Zanimljivo je kako se rečenice u sjećanju „isušuju“, kako ih se mora glasnim govorom razbuđivati.Uloga Borisa Davidoviča Novskog, svakako je jedna od najzahtjevnijih koje sam igrao (uz možda Raskoljnikova i Estragona), fizički svakako.Kišove raskošne rečenice govorio sam prije dvije godine, na Danilov rođendan, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, pa na festivalima u Brčkom i Jajcu...Revolucionar Novski u Jajcu, u šetnji pored vodopada, na izvorištu jedne revolucije, koju će uz obilan obrok krvi, daviti njezina nedostojna djeca.
Balkan je i danas pod obilnim snijegom i ledom.

Vojske zavađenih plemena Južnih Slavena čiste snijeg i probijaju se do sela odsječenih u nanosima. Predsjednici, vođe, sastaju se po planinama, kao bi da nas pomiruju, sve dok se ne vrate u svoje omeđene doline, među svoja stada, gdje opet svaki disonantan glas (pa bio on iz Biblioteke) biva uredno uklonjen.
Misao se opet sklanja, u „katakombe“ Peščanika, u male knjižare i preostale antikvarnice... Tako je ovdje, Borise Davidoviču.

Kroz vjetrom nošene pahulje probijem se do antikvarne knjižare u centru naše čaršije, imenom Nostalgija. Vlasnik je moj prijatelj i dozvoljava mi da ostavim desetak primjeraka "Masovnih razglednica".Jednu stavlja u izlog, iza stakla, uz Štiksovu "Elijahovu stolicu" i "Hronospore II" Svetlane Slapšak...

Zgrada Pozorišta Prijedor prokišnjava na sve strane. Kapi padaju čak izravno na pozornicu i po gledateljima u trećem, petom, osmom redu. Godinama nam se obećava konačno pokrivanje građevine iz 1977. godine. Ali, beskrajno se ti radovi odlažu. Teatar je ozbiljno oštećen te 1992. kada je susjedna katolička crkva dignuta eksplozivom u zrak! Sva stakla su se rasula, kamenih komada svetaca bilo je i na sceni. Izuzev postakljivanja hola, ništa nije urađeno.Tužno je vidjeti nekada lijepi reprezentativni objekt potpuno zapušten, okružen novodotjeranim zdanjima.

Ili, kako veli moj frend Todor Skakić – „pa više od polovice građana i ne zna da u Prijedoru postoji pozorište!“

A pored službenog ulaza, još stoji nečiji grafit iz prijeraća : Hamlet Is Not Dead!

„I svaki prostor koji čovjek promatra
oko svojeg staništa
stojeći na svome krovu ili u svojem vrtu
jest njegova vasiona...“ - W. Blake

Četvrtak, 9.veljače 2012.
Čini se kao da cijeli svijet miruje, umotan u bijele čaršafe...Sunce izbija nakon puno dana i snijeg se zacakljuje.

„...kamen leži kraj jasmina.
pod kamenom, blago.
Otac stoji na putu.
Sjajan, sjajan dan...“ - Arsenij Tarkovski

Dan s pjesnikom i slikarom Radomirom Soviljem.Donosim mu obećani primjerak "Masovnih". Sasvim sigurno jedan od umjetnika koji su najviše utjecali na moje viđenje svijeta, posebice u tzv. .formativnim godinama. I on i njegov rođeni brat Veso.

Posve je neobična priča o Soviljima, ocu Milanu, jednom od najvećih naivnih slikara SFRJ i trojici njegovih sinova, redom vrsnih likovnih umjetnika - Radi, Vesi i Zoranu. Rade je jedini ostao u Prijedoru, uz sada već teško oboljelog oca.Govori mi o velikoj retrospektivnoj izložbi koju priprema u Zavičajnom muzeju u Prijedoru, pokazuje mi radove, potpuno nevjerojatne, kojima crna boja dominira, prožeta zlatnom i ljubičastom.

Priča mi o ovnovim rogovima koje je prije četrdeset godina donio iz malog sela s Grmeča, koje kani zlatnom bojom premazati i kao instalaciju postaviti iznad slika.
Prijedorčanka pod Facebook imenom Radost Stroynik, u subotu će u svojem stanu „premijerno“ u Republici Srpskoj prikazati film Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“, obzirom da je zvanični distributer za RS donio odluku da film neće prikazivati u kinima.Distributer je odluku obrazložio nedovoljnom zainteresiranošću građana za Angelinin film(?!)

„Odlučila sam da ilegalno skinem film s interneta i napravim premijeru.Niko nema pravo odlučiti u moje ime šta je dobro ili loše, šta je lijepo a šta ružno, šta je normalno, a šta neprirodno“, rekla je i dodala da će film prikazivati onoliko puta koliko bude interesa građana, i da su vrata njezina stana otvorena za sve zainteresirane građane!

„Postalo je očigledno kako živimo pod diktaturom nacionalizma u kojem individualci odlučuju u naše ime za dobrobit našeg zajedničkog identiteta nacionalnosti i duša“, kazala je Radost Stroynik, a prenosi portal blic.rs i sarajevo-x.com.

Ponekada je tako lijepo biti Prijedorčanin. Pozdrav, dakle, u subotu, iz prvoga reda!

Petak, 10.veljače 2012.
I, dakako, neću iznevjeriti samoga sebe i neću odoljeti iskušenju da u ovaj dan ispišem i pjesmu iz novoizašle knjige "Masovne razglednice iz Bosne" za Radio Slobodna Evropa.

Eto, jedna razglednica Europi :

KAFKANJE U MJESTU

Sigurno je i da Bećković jeste čitao
Weiningera i to kako se medvjed u
Rusiji samoubija u klopci.
Otud kaže mi ta pjesma o vuku
Koji liže nož.I sigurno je da
Južni Slaveni šetaju oko Strossmayera.
I sigurno je da si bio budala u
Rovu.I da su svi uzalud poubijani.
I da je opasno biti knez u
Košutnjaku.I imati čajdžinicu u
Centru Sarajeva.Da filozofe
Atentiraju kao i prijestolonasljednike.
Da za života možeš biti general u
Dvije vojske.Da je opasno imati mješanu
Krv.Da se križ i krst mrze na užas
Starog Iše.I da je Ćosić napisao i
Kosovo i Vreme smrti.I da je gadno
Biti isprebijani Pekić u Vreme čuda.
Sigurno je.I da je Kovačević diplomat.
I da je Basara diplomat.
I da je umro Izet Sarajlić pokopavši
Sve svoje mrtve.I da smo Ćopićevu kuću
Spalili.I da je Hilandar izgorio.
I da Mostar ima novi most.I da će se
Vuk uvijek oblizivati o nož.Da.I to je
Sigurno.Da ćeš i ti strašno šutjeti o svemu.

I, da - sretan rođendan, Berte Brechte....

VIDEO: Avishai Cohen Trio - Remembering
XS
SM
MD
LG