Dostupni linkovi

logo-print
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio novinar iz Bijelog Polja Sead Sadiković.

Subota, 11. februar
Snijeg pade, drumi zapadoše. Zapade i moj prijatelj, muzičar, Suad Kurgaš. Bjelopoljac koji dvadesetak godina živi u Baru. Pijemo jutarnju kafu u Mesari, tako zovemo kafić u centru, gdje je ranije radila prava mesara Međedovića. Ja, otvorio je Avdo Međedović, guslar koga upoređuju sa Homerom. Zapravo, kada se na svjetskim školama izučava epska književnost prva je lekcija Homer, poslednja - Avdaga Međedović s Obrova. Nema njegove biste u parku pisaca u Bijelom Polju. Nema Avda ni u crnogorskim školama. Tu u parku su biste i Ćamila Sijarića i Rista Ratkovića i Miodraga Bulatovića. U stvari, sada je snijeg prešao visinu od metra pa se ne vide ni te biste. Ima neke pravde u tome kada napada ovoliki snijeg.

Novine nisu došle do trafika pa pratimo na TV-u alarmantne jutarnje vijesti. „Dobro je“, velim Suadu, „snijeg pade drumi zapadoše i u Podgorici“, sada će se valjda uozbiljiti ovi iz vlasti i angažovati mašine. Sjever Crne Gore je već desetak dana praktično odsječen od juga. Na TV- u kažu da je u Morači u smetovima voz. Na taj je voz zakasnio Suad i imao sreće. Uz drugi espreso prelazimo na priču o sevdalinki. Snijeg pade drumi zapadoše i u Podgorici – vlada odlučuje o uvođenju vanrednog stanja. Poznata pjesma sjevera Crne Gore.

Nedjelja, 12. februar

Vlada uvede vanredno stanje. Boki Rakonjac i ja čekasmo ali ne dočekasmo da se snijeg malo umiri pa da idemo da snimimo najave za magazin Bez granica Televizije Vijesti koji uređujem. Treba mi sniježni ambijent da pohvalim vladu
Ova naša dvadesetogodišnja nepromjenjiva vlast ko da nebesima upravlja. Čuš – „Crnogorci ne ljube lance“. Ljube, ljube, itekako.
što je blagovremeno bar donijela odluku da se u automobilima kao obavezna oprema nose lanci. A i šta ima da čiste puteve kada će se i ovaj snijeg zvati lanjski.

A lanci su baš dobra stvar. Valjalo bi ih nositi i uz lična dokumenta i kada se pješke ide. „Dobar dan – dobar dan“, lance i ličnu kartu molim“ zamišljam kako policajac legitimiše prolaznika. Da nam lanci vazda budu na pameti. Da ih ne zaboravljamo. Pogotovo sada kada neke nevladine i sindikalne organizacije najavljuju socijalne proteste. I te proteste odloži snijeg. Ova naša dvadesetogodišnja nepromjenjiva vlast ko da nebesima upravlja. Čuš – „Crnogorci ne ljube lance“. Ljube, ljube, itekako.

Ponedjeljak, 13. februar

Snijeg zatrpa Crnu Goru. Zateče je nevolja nespremnu. Opet. Mi smo prvi smislili
snježanik u Evropi, priča mi telefonom prijatelj Boris Raonić. Cinično likuje, nakon što mi prije toga kaza da ga je potresla moja priča o školi u multietničkom muslimansko – pravoslavnom selu u koju se ni jedno pravoslavno dijete nije upisalo punih deset godina, otkad postoji. „Sramota me u kakvoj državi živim“, veli mi Boris. On je član crnogorskog Savjeta za evropske integracije.

„Evropa nas i voli baš zbog snježanika i što nijesmo daleko odmakli od njih“, kažem mu.

Utorak, 14. februar

Gledam iz kafića koji zovemo Mesara kako moj prijatelj Saša Jeknić otrpava od snijega zatrpano auto na parkingu ispred zgrade. Dođe do haube – i viđe boju plavu – nije njegov automobil! Peh. Makar je malo pomogao nekome. Sale je ljekar, humanista, primjećujem dok ga uz smijeh koji ne mogu da skrijem zovem na čaj da se ugrije onako promrzao. Neće. Ljut je na sebe đe promaši parking.

Pade mi napamet pa da zapišem – Kako bi nam život danas bio drugačiji da smo prije dvadeset godina na vrijeme vidjeli da smo promašili kada smo poslali vojsku na Dubrovnik. Kada su pljačkaške horde kidisale na Konavle. Kada su se oštrile kame za pokolj Bosne.

Srijeda, 15. februar

Danas je, pravo da vam kažem, utorak, al pišem dnevnik unaprijed jer sjutra idem u Srbiju do sela na granici sa Crnom Gorom. Tamo idem ne što je praznik, Dan državnosti Srbije, već što su meteorolozi najavili lijepo vrijeme. Tamo
Idem kod ljudi vijekovima upućenih na Crnu Goru koja ih je razdruživanjem ostavila, a Srbija zaboravila. Sela na obodu Sjeničke visoravni. Sad nisu niđe jer već šestu godinu dvije države ne mogu da se dogovore kako da im se omogući život na granici.
idem kod ljudi vijekovima upućenih na Crnu Goru koja ih je razdruživanjem ostavila, a Srbija zaboravila. Sela na obodu Sjeničke visoravni. Sad nisu niđe jer već šestu godinu dvije države ne mogu da se dogovore kako da im se omogući život na granici.

Pročitah u srpskoj štampi, jer samo tu i imamo, jer crnogorska danima ne dolazi na sjever zbog nerašćišćenih puteva, kako je Srđan Aleksić odlikovan od predsjednika Srbije. Imam potrebu da ovdje zapišem riječ za Srđana a ne znam šta? Evo me Seadini i moji sinovi Amar i Seid mole da izađem na dvorište, hoće u snijegu da prave bunker. Đe baš bunker!? Srđane Aleksiću, veliki čovječe, u Seidovo i Amarovo ime ti kažem veliko hvala! U miru počivaj.

Četvrtak, 16. februar

Još smo pod sniježnom blokadom mi na sjeveru Crne Gore. Više ne mogu ni da izbrojim koliko dana, petnaestak čini mi se. Kroz prohodne dijelove ulica se sa narodom izmiješali čopori pasa. Sjetih se Linde. Tako smo je zvali. Pojavila se devedesetih prošlog vijeka u mojoj ulici u centru grada. Skakutala je oko nogu ljudima, ali su oni znali da je šutnu čim bi im isprljala pantalone. Ona zacvili, pobjegne.
Šesto hiljada eura dnevno, kaže prosta računica, planiraju da nam zaduže državu i nas u njoj. I đecu i još nerođenu unučad. Vlada odlučila da od Deripaske preuzme kombinat aluminijuma i stotine miliona njegovih dugova.

Bez obzira na to, kada bi je neko pozvao potom po imenu – Linda, Linda, ona odmah dotrči. Maše radosno repom. Linda tada sve zaboravljala, i ko je i što šutirao i ko je gadjao kamenjem. „Najbolje šutat’ – najbolje niđe – dok ovo prođe“, priča mi nekadašnji kolega s posla. A ovo ne prolazi. One sa titulama, što mudro šute dok ovo ne prođe, u Crnoj Gori zovu umjereni intelektualci. Oni nam dominiraju u nazovi - reformi društva. Sjećam se Linde ali ne zaboravljam da je ovo kratka dnevnička forma koja ne dozvoljava detaljniju priču o tome kako su nas popljačkali.

Petak, 17. februar

Plaćam piće konobaru i mislim. Zahvaljujući Vladi Crne Gore svakog građanina zadužuju dnevno po jedan euro. Šesto hiljada eura dnevno, kaže prosta računica, planiraju da nam zaduže državu i nas u njoj. I đecu i još nerođenu unučad. Vlada odlučila da od Deripaske preuzme kombinat aluminijuma i stotine miliona njegovih dugova. Gore od zaduživanja nerođenih generacija je to što se sprdaju sa zdravim razumom i kažu kako je to super jer smo kreditno likvidni pa nam bankari vjeruju i daju nam pare. Nomen est omen, rekao bi naš narod na latinskom. A Ime zna da bude suština. Evo, mojoj zemlji crno ime dali. Crna pa još gora. Crnjo crni mrčio se, crn ti dan, tmušno klela majka sina što se zaduživao da bi se vadio iz kartaških dugova. Da li ovo sniježno bjelilo i oni gromovi što se sa snijegom rijetko čuju mogu biti predznak promjene?

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG