Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Berislav Blagojević, pisac iz Banjaluke.
* Subota, 28.04. (Neočekivana radost)
Kao i obično, ustajem u 06:04. Pristavljam kafu i tiho pjevušim stihove Pušenja: „On pomisli kako bi petak bio ljepši da sutra nije subota radna“. Ne volim radne subote! („Šta se mora, nije ni teško“ jedna je od najvećih laži ikad izrečenih) A slučaj je htio da baš danas, na Svjetski dan sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, dobar dio dana provedem u firmi koja se bavi zaštitom na radu. Čitam vijesti na portalima, tačnije, samo vijesti iz kulture. Sve drugo bi dodatno pokvarilo divno, sunčano jutro. Provjeravam mejl, i... I moj dan naglo postaje mnogo bolji nego što se činilo da će biti. Ozvaničeno je – gostovaću na promociji knjige „Oda manjem zlu“ Voje Čolanovića u Beogradu! Velika je to čast, ali i radost, jer ću, pored Čolanovića (koga sam kao klinac vidio tamo neke 1994. ili 1995. godine) vidjeti i neke druge drage ljude. Iskoristiću ovo putovanje da se vidim i sa kolegama iz IK Rende, pošto su nagovijestili da bi moja nova knjiga do sredine mjeseca trebalo da izađe iz štampe. Nešto kasnije dobijam još jedan mejl kojim me Dejan obavještava da je upravo stigao u grad i da bi volio da se vidimo. Našli smo se uveče u Domu omladine i, uz još nekoliko (njegovih) prijatelja razgovarali smo o svačemu – minijaturnim HD kamerama, knjigama, radu i stanju u medijima, psihologiji i geografiji, etničkim identitetima i predrasudama... Vraćajući se kući zaključujem da ova (radna) subota i nije bila tako loša. Naprotiv.
* Nedjelja, 29.04. (Matijin rođendan i muke po stricu)
Alarm svira u 06:04. Nedjelja je i možda sam mogao da si priuštim još jedan sat spavanja, ali kako, kad toliko toga treba obaviti?! Čini mi se da bi bilo dobro da se kao obavezan predmet u školama uvede „Savremeno življenje i organizacija vremena“. Uz kafu čitam tekstove na blogovima koje pratim. Nekada se zaista oduševim zanimljivim postovima, pričama, razmišljanjima (jutros su to promišljanja o seksualnosti poslije homofobije i jedna crtica o vozovima). No i to moje ranojutarnje umivanje na virtuelnom vrelu zahtijeva vrijeme. A sve manje vremena imam da napišem kolumnu koju svakog prvog u mjesecu objavljuje konkursiregiona.net. Uprkos tome što kolumne pišem volonterski, pristupam tome odgovorno i možda mi baš zato teško pada potpuni izostanak inspiracije. Obilan i kvalitetan ručak koji me čeka (a spravila ga je moja mati, Matijina baka, povodom njegovog trećeg rođendana) sigurno neće pomoći, jer će krv jurnuti u želudac umjesto u glavu. Kad malo bolje razmislim, možda je i bolje da malo „isključim“ mozak, s obzirom da me progoni činjenica da bratiću nisam kupio nikakav poklon. Kakav sam ja to stric? Pa, stric koji živi ovdje i sada. To je nabolje opravdanje koje sam uspio da smislim. Iskreno, jedva čekam da odraste pa da mogu da mu darujem knjige. Toga u mom domu, siguran sam, nikada neće nedostajati.
Toplo je i gušteri se besplatno banjaju na suncu. Neko mi reče da je trideset stepeni i da je Banjaluka među najtoplijim gradovima u Evropi. Proljećno sunce iscrpljuje. Pokušavam da pišem. Ne ide. U vrijeme kad je „Partizan“ potvrdio titulu fudbalskog šampiona ponovo sam (četvrti put, čini mi se) čitao Demićeve „Molske akorde“, ali i to je trajalo kratko. Nedjelja je, uprkos mom inaćenju, očigledno odlučila da treba malo da odmorim. Protiv toga se ne može. Otići ću na kratko piće sa Duškom. Ko zna, možda mi tokom neobaveznog ćaskanja padne na pamet neka dobra ideja za kolumnu. Obično to tako i biva.
* Ponedjeljak, 30.04. (Nekima radno, a mnogima...)
Tek kada padne odluka da državni/entitetski službenici ne moraju da rade, a vi morate na posao, tek tada se, dakle, dobija jasnija slika o tome koliko ljudi zapravo prima platu iz budžeta! Ulice i stajališta za gradski prevoz djeluju gotovo avetinjski. Na putu do posla posmatram građevinske radnike koji su, uz moje koleginice u tekstilnoj industriji, u kategoriji najslabije plaćenih. Kako li je tek onima što rade u kioscima, dragstorima, ugostiteljskim objektima, pekarama...koji će raditi i sutra, za Prvi maj? Ili onima koji ne rade nigdje? Kakav Praznik rada, kakvi bakrači!? Život je definitivno nekome majka, a nekome (maćeha? – kamo sreće!) daleka rođaka svastikine kume. I slova na partijskoj knjižici su neuporedivno važnija od slova na fakultetskoj diplomi. Ili tačnije, diplomi uvijek nedostaje tih nekoliko slova, akronima (odgovarajuće) političke stranke da bi imala nekakvu vrijednost. Sve je danas neobično tiho. Studenti, koji su do juče glasno tražili istrage o nepotiznu i korupciji na univerzitetima, vjerovatno već raspiruju prve roštiljske vatre. I mi smo pozvani na kampovanje, negdje uz Sanu. Odbijamo poziv, jer moja životna sapatnica 2. maja mora na posao. Prisjećam se nekih prošlih prvomajskih proslava. O tome ću pisati u kolumni. Zašto se otimati sjećanjima?
Krajem radnog vremena posložio sam preostala drva u paletu ispred firme. Trebaće nam u oktobru. Veoma je toplo i čini se da je ljeto već stiglo.
Popodne i veče proveo sam završavajući kolumnu i uređujući novi broj online časopisa Afirmator (gdje, naravno volonterski, uređujem jednu rubriku).
* Utorak, 01.05. (Odmor od svega)
Rano je i čini se da će za razliku od nebrojenih proteklih godina dan proteći bez kiše. Odlučili smo da odemo izvan grada, na jednodnevni izlet uz nezaobilazni roštilj. Ništa specijalno – ćevapi, pljeskavice, kobasice, salata, flaša bijelog vina i nekoliko boca mineralne. Jelena ide s nama, a ostatak društva ćemo sresti na dogovorenoj lokaciji. Pomišljam kako je baš zgodno što nam se pridružila jer će mi pomoć u guranju odavno punoljetnog automobila dobro doći. Auto se, naime, stalno gasi. Tri, četiri, šest puta. Onda neće da upali. Izgleda da ni on ne želi da radi za 1. maj.
Uz poteškoće stižemo na odredište. Pravila su jasna: sve je dozvoljeno, osim priče o politici i o poslu. Tako je i bilo. Zato je, valjda, dan i protekao tako lijepo. Čini mi se da smo se svi odmorili. Od svega.
* Srijeda, 02.05. (Jutro poslije)
06:04. I dalje žeđam od jučerašnjeg roštilja. Čitam mejlove i vijesti uz prvu kafu, detaljnije nego inače jer ni danas ne idem na posao. Čitam kako je na glavnom gradskom trgu juče održan protest-performans sa zanimljivom „Kartom nezaposlenosti u RS“ u glavnoj ulozi. Hm, eto ideje šta da rade silni nezaposleni geografi – svi u performans umjetnike! Čitam izvještaje sa izletišta širom zemlje: smeće posvuda, demolirane klupe, mlado drveće... Ekološka svijest građana – sjedi, jedan! Potom mi upada u oči vijest o štrajku službenika Granične policije. Na izlasku iz BiH se čeka i po tri sata, a na ulasku i više od jednog časa. Najprije pomišljam kako uopšte nije tako loše što ovi koji žele da uđu u zemlju moraju malo da pričekaju. To će udarnicima iz „Čistoće“ dati vremena da koliko-toliko počiste đubre zaostalo nakon prvomajskog dernečenja.
Zatim uviđam kako je simptomatično da se na izlaz iz države toliko čeka. Ne samo da nas nikuda ne vode (recimo, ka boljoj budućnosti), nego nam otežavaju i odlazak. A onda mi se strah iznenada utaborio između ušiju – a šta ako štrajk graničara potraje do mog putovanja na promociju Čolanovićeve knjige? Odmahujem glavom i čitam dalje. Iza naslova „Omladina DNS-a prešla u SNSD zbog posla u ŽRS“ dočekuje me rečenica „Podmladak dobojskog DNS-a tvrdi da im je svojevremeno iz stranke bilo obećano zaposlenje u ŽRS, ali da od toga nije bilo ništa.”
Jutro poslije. Nakon opuštajućeg dana (izuzmemo li probleme sa automobilom) ovakve vijesti su šamarčina koja trijezni. Valjda se tako osjećaju oni što se, nakon lude noći i odličnog provoda, probude pored osobe kraj koje se nikako nisu smjeli probuditi. Gađenje, nevjerica i lagana jeza. Imam neodoljivu želju da čitam Harmsa. Njegova apsurdna i (naoko) besmislena djela ponekad imaju više smisla od ove stvarnosti.
* Četvrtak, 03.05. (Konačna odluka)
Na poslu prepričavamo utiske o prethodnim danima. Uz kafu razgovaramo o svemu i svačemu, o Munkovom „Kriku“ koji je prodan za skoro 120 miliona dolara (!?), o tome kako se broj zaposlenih i broj penzionera gotovo izjednačio, o poslu koji nas čeka naredne dvije nedjelje. Iako je ranije bilo dogovoreno drugačije, danas mi šefovi kažu da imamo previše posla i da ne mogu idućih pet radnih dana provesti na književnoj radionici u sarajevskom Gete institutu. Odluka je konačna! Inače u firmi imaju razumijevanja za moje spisateljske aktivnosti, ali splet različitih okolnosti uticao je na ovakvu odluku. Veoma sam razočaran!!
Dan protiče u tugaljivom raspoloženju. Radovao sam se odlasku...
Moja životna sapatnica pokušava da me utješi i oraspoloži. Pušta mi „Waters Deep“, kod nas relativno nepoznatog benda „Brad“.
VIDEO: Brad - Waters Deep
Stone Gossard (inače gitarista meni omiljenog Pearl Jam-a) ipak mi je izmamio skroman osmijeh.
Veče je otežalo pod bremenom kumulusnih oblaka i teških tema na malom ekranu. Gledamo emisiju posvećenu Danu slobode medija. Zanimljiva je, ali nije nešto što valja gledati pred spavanje.
* Petak, 04.05. (Presađivanje kaktusa)
Još uvijek me drži ono od juče. Moram da javim prijateljima i organizatoru da ipak neću doći. Pisanje je divno, ali od nečeg mora i da se živi, rekao bi jedan moj prijatelj.
Dan na poslu će, po svemu sudeći, ponovo biti naporan i haotičan. Svima je zaštita na radu posljednja rupa na svirali, a kada odluče da je nabave, onda nazovu i kažu „trebalo juče“. Rokovi pritišću i nervoza raste.
Zato planiram da ostatak dana provedem u laganom i umirujućem presađivanju cvijeća. Uglavnom kaktusa. Možda ću napraviti i domaći sok od nane koja je na balkonu već poprilično izrasla. Moguće je da ćemo kasnije malo prošetati ili otići na neko druženje sa Duškom. Da baš presađivanje kaktusa ne bude vrhunac dana. A možda mi upravo to i treba – da me bocne kakva iglica, da me podsjeti da sam živ i da je život ispunjen usponima i padovima, radostima i razočaranjima.
* Subota, 28.04. (Neočekivana radost)
Kao i obično, ustajem u 06:04. Pristavljam kafu i tiho pjevušim stihove Pušenja: „On pomisli kako bi petak bio ljepši da sutra nije subota radna“. Ne volim radne subote! („Šta se mora, nije ni teško“ jedna je od najvećih laži ikad izrečenih) A slučaj je htio da baš danas, na Svjetski dan sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, dobar dio dana provedem u firmi koja se bavi zaštitom na radu. Čitam vijesti na portalima, tačnije, samo vijesti iz kulture. Sve drugo bi dodatno pokvarilo divno, sunčano jutro. Provjeravam mejl, i... I moj dan naglo postaje mnogo bolji nego što se činilo da će biti. Ozvaničeno je – gostovaću na promociji knjige „Oda manjem zlu“ Voje Čolanovića u Beogradu! Velika je to čast, ali i radost, jer ću, pored Čolanovića (koga sam kao klinac vidio tamo neke 1994. ili 1995. godine) vidjeti i neke druge drage ljude. Iskoristiću ovo putovanje da se vidim i sa kolegama iz IK Rende, pošto su nagovijestili da bi moja nova knjiga do sredine mjeseca trebalo da izađe iz štampe. Nešto kasnije dobijam još jedan mejl kojim me Dejan obavještava da je upravo stigao u grad i da bi volio da se vidimo. Našli smo se uveče u Domu omladine i, uz još nekoliko (njegovih) prijatelja razgovarali smo o svačemu – minijaturnim HD kamerama, knjigama, radu i stanju u medijima, psihologiji i geografiji, etničkim identitetima i predrasudama... Vraćajući se kući zaključujem da ova (radna) subota i nije bila tako loša. Naprotiv.
* Nedjelja, 29.04. (Matijin rođendan i muke po stricu)
Alarm svira u 06:04. Nedjelja je i možda sam mogao da si priuštim još jedan sat spavanja, ali kako, kad toliko toga treba obaviti?! Čini mi se da bi bilo dobro da se kao obavezan predmet u školama uvede „Savremeno življenje i organizacija vremena“. Uz kafu čitam tekstove na blogovima koje pratim. Nekada se zaista oduševim zanimljivim postovima, pričama, razmišljanjima (jutros su to promišljanja o seksualnosti poslije homofobije i jedna crtica o vozovima). No i to moje ranojutarnje umivanje na virtuelnom vrelu zahtijeva vrijeme. A sve manje vremena imam da napišem kolumnu koju svakog prvog u mjesecu objavljuje konkursiregiona.net. Uprkos tome što kolumne pišem volonterski, pristupam tome odgovorno i možda mi baš zato teško pada potpuni izostanak inspiracije. Obilan i kvalitetan ručak koji me čeka (a spravila ga je moja mati, Matijina baka, povodom njegovog trećeg rođendana) sigurno neće pomoći, jer će krv jurnuti u želudac umjesto u glavu. Kad malo bolje razmislim, možda je i bolje da malo „isključim“ mozak, s obzirom da me progoni činjenica da bratiću nisam kupio nikakav poklon. Kakav sam ja to stric? Pa, stric koji živi ovdje i sada. To je nabolje opravdanje koje sam uspio da smislim. Iskreno, jedva čekam da odraste pa da mogu da mu darujem knjige. Toga u mom domu, siguran sam, nikada neće nedostajati.
Toplo je i gušteri se besplatno banjaju na suncu. Neko mi reče da je trideset stepeni i da je Banjaluka među najtoplijim gradovima u Evropi. Proljećno sunce iscrpljuje. Pokušavam da pišem. Ne ide. U vrijeme kad je „Partizan“ potvrdio titulu fudbalskog šampiona ponovo sam (četvrti put, čini mi se) čitao Demićeve „Molske akorde“, ali i to je trajalo kratko. Nedjelja je, uprkos mom inaćenju, očigledno odlučila da treba malo da odmorim. Protiv toga se ne može. Otići ću na kratko piće sa Duškom. Ko zna, možda mi tokom neobaveznog ćaskanja padne na pamet neka dobra ideja za kolumnu. Obično to tako i biva.
* Ponedjeljak, 30.04. (Nekima radno, a mnogima...)
Tek kada padne odluka da državni/entitetski službenici ne moraju da rade, a vi morate na posao, tek tada se, dakle, dobija jasnija slika o tome koliko ljudi zapravo prima platu iz budžeta! Ulice i stajališta za gradski prevoz djeluju gotovo avetinjski. Na putu do posla posmatram građevinske radnike koji su, uz moje koleginice u tekstilnoj industriji, u kategoriji najslabije plaćenih. Kako li je tek onima što rade u kioscima, dragstorima, ugostiteljskim objektima, pekarama...koji će raditi i sutra, za Prvi maj? Ili onima koji ne rade nigdje? Kakav Praznik rada, kakvi bakrači!? Život je definitivno nekome majka, a nekome (maćeha? – kamo sreće!) daleka rođaka svastikine kume. I slova na partijskoj knjižici su neuporedivno važnija od slova na fakultetskoj diplomi. Ili tačnije, diplomi uvijek nedostaje tih nekoliko slova, akronima (odgovarajuće) političke stranke da bi imala nekakvu vrijednost. Sve je danas neobično tiho. Studenti, koji su do juče glasno tražili istrage o nepotiznu i korupciji na univerzitetima, vjerovatno već raspiruju prve roštiljske vatre. I mi smo pozvani na kampovanje, negdje uz Sanu. Odbijamo poziv, jer moja životna sapatnica 2. maja mora na posao. Prisjećam se nekih prošlih prvomajskih proslava. O tome ću pisati u kolumni. Zašto se otimati sjećanjima?
Krajem radnog vremena posložio sam preostala drva u paletu ispred firme. Trebaće nam u oktobru. Veoma je toplo i čini se da je ljeto već stiglo.
Popodne i veče proveo sam završavajući kolumnu i uređujući novi broj online časopisa Afirmator (gdje, naravno volonterski, uređujem jednu rubriku).
* Utorak, 01.05. (Odmor od svega)
Rano je i čini se da će za razliku od nebrojenih proteklih godina dan proteći bez kiše. Odlučili smo da odemo izvan grada, na jednodnevni izlet uz nezaobilazni roštilj. Ništa specijalno – ćevapi, pljeskavice, kobasice, salata, flaša bijelog vina i nekoliko boca mineralne. Jelena ide s nama, a ostatak društva ćemo sresti na dogovorenoj lokaciji. Pomišljam kako je baš zgodno što nam se pridružila jer će mi pomoć u guranju odavno punoljetnog automobila dobro doći. Auto se, naime, stalno gasi. Tri, četiri, šest puta. Onda neće da upali. Izgleda da ni on ne želi da radi za 1. maj.
Uz poteškoće stižemo na odredište. Pravila su jasna: sve je dozvoljeno, osim priče o politici i o poslu. Tako je i bilo. Zato je, valjda, dan i protekao tako lijepo. Čini mi se da smo se svi odmorili. Od svega.
* Srijeda, 02.05. (Jutro poslije)
06:04. I dalje žeđam od jučerašnjeg roštilja. Čitam mejlove i vijesti uz prvu kafu, detaljnije nego inače jer ni danas ne idem na posao. Čitam kako je na glavnom gradskom trgu juče održan protest-performans sa zanimljivom „Kartom nezaposlenosti u RS“ u glavnoj ulozi. Hm, eto ideje šta da rade silni nezaposleni geografi – svi u performans umjetnike! Čitam izvještaje sa izletišta širom zemlje: smeće posvuda, demolirane klupe, mlado drveće... Ekološka svijest građana – sjedi, jedan! Potom mi upada u oči vijest o štrajku službenika Granične policije. Na izlasku iz BiH se čeka i po tri sata, a na ulasku i više od jednog časa. Najprije pomišljam kako uopšte nije tako loše što ovi koji žele da uđu u zemlju moraju malo da pričekaju. To će udarnicima iz „Čistoće“ dati vremena da koliko-toliko počiste đubre zaostalo nakon prvomajskog dernečenja.
Zatim uviđam kako je simptomatično da se na izlaz iz države toliko čeka. Ne samo da nas nikuda ne vode (recimo, ka boljoj budućnosti), nego nam otežavaju i odlazak. A onda mi se strah iznenada utaborio između ušiju – a šta ako štrajk graničara potraje do mog putovanja na promociju Čolanovićeve knjige? Odmahujem glavom i čitam dalje. Iza naslova „Omladina DNS-a prešla u SNSD zbog posla u ŽRS“ dočekuje me rečenica „Podmladak dobojskog DNS-a tvrdi da im je svojevremeno iz stranke bilo obećano zaposlenje u ŽRS, ali da od toga nije bilo ništa.”
Jutro poslije. Nakon opuštajućeg dana (izuzmemo li probleme sa automobilom) ovakve vijesti su šamarčina koja trijezni. Valjda se tako osjećaju oni što se, nakon lude noći i odličnog provoda, probude pored osobe kraj koje se nikako nisu smjeli probuditi. Gađenje, nevjerica i lagana jeza. Imam neodoljivu želju da čitam Harmsa. Njegova apsurdna i (naoko) besmislena djela ponekad imaju više smisla od ove stvarnosti.
* Četvrtak, 03.05. (Konačna odluka)
Na poslu prepričavamo utiske o prethodnim danima. Uz kafu razgovaramo o svemu i svačemu, o Munkovom „Kriku“ koji je prodan za skoro 120 miliona dolara (!?), o tome kako se broj zaposlenih i broj penzionera gotovo izjednačio, o poslu koji nas čeka naredne dvije nedjelje. Iako je ranije bilo dogovoreno drugačije, danas mi šefovi kažu da imamo previše posla i da ne mogu idućih pet radnih dana provesti na književnoj radionici u sarajevskom Gete institutu. Odluka je konačna! Inače u firmi imaju razumijevanja za moje spisateljske aktivnosti, ali splet različitih okolnosti uticao je na ovakvu odluku. Veoma sam razočaran!!
Dan protiče u tugaljivom raspoloženju. Radovao sam se odlasku...
Moja životna sapatnica pokušava da me utješi i oraspoloži. Pušta mi „Waters Deep“, kod nas relativno nepoznatog benda „Brad“.
VIDEO: Brad - Waters Deep
Stone Gossard (inače gitarista meni omiljenog Pearl Jam-a) ipak mi je izmamio skroman osmijeh.
Veče je otežalo pod bremenom kumulusnih oblaka i teških tema na malom ekranu. Gledamo emisiju posvećenu Danu slobode medija. Zanimljiva je, ali nije nešto što valja gledati pred spavanje.
* Petak, 04.05. (Presađivanje kaktusa)
Još uvijek me drži ono od juče. Moram da javim prijateljima i organizatoru da ipak neću doći. Pisanje je divno, ali od nečeg mora i da se živi, rekao bi jedan moj prijatelj.
Dan na poslu će, po svemu sudeći, ponovo biti naporan i haotičan. Svima je zaštita na radu posljednja rupa na svirali, a kada odluče da je nabave, onda nazovu i kažu „trebalo juče“. Rokovi pritišću i nervoza raste.
Zato planiram da ostatak dana provedem u laganom i umirujućem presađivanju cvijeća. Uglavnom kaktusa. Možda ću napraviti i domaći sok od nane koja je na balkonu već poprilično izrasla. Moguće je da ćemo kasnije malo prošetati ili otići na neko druženje sa Duškom. Da baš presađivanje kaktusa ne bude vrhunac dana. A možda mi upravo to i treba – da me bocne kakva iglica, da me podsjeti da sam živ i da je život ispunjen usponima i padovima, radostima i razočaranjima.
