Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Ovdje se živi u paralelnim svjetovima


Ivana Simić Bodrožić

Ivana Simić Bodrožić

Ivana Simić Bodrožić rođena je u Vukovaru. Živi u Zagrebu. Apsolventica je filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Roman „Hotel Zagorje“ objavljen je 2010. i u njemu opisuje prognaničke dane u Kumrovcu. Dobila je više nagrada za svoj pjesnički i prozni rad. U studenom prošle godine u Narodnom pozorištu Zenica održana je premijera predstave "Pukotina" prema pričama iz njene zbirke "100% pamuk" .

Subota, 27. prosinca

Danas je dan izborne šutnje. Dan kada sam odlučila napokon izgovoriti neke stvari. Dođe uvijek jednom do toga da se stvari trebaju izgovoriti, iako je svima sve jasno. Moramo razgovarati. Zvuči zloslutno. Želim ti nešto reći. Previše pažnje skrećem na to što bih željela reći, a radije bih da me nema. Već dugo ti želim nešto reći. Još gore. Vjerojatno znaš o čemu se radi. Sugeriram i prebacujem odgovornost. Ne valja. Treba biti jasan, precizan, nepokolebljiv i nepatetičan. Majka i ja smo sjele u jedini kafić koji radi u shoping centru Prebendarski vrtovi, inače propalom i poludevastiranom zdanju. Svojedobno ga je izgradila crkva u sprezi s generalom Zagorcem koji je ukrao neke dijamante. Majka kaže da je tu kava dobra, a kad uđemo unutra, konstatiram da nema niti jedne žene. Eno jedne, pravda se majka. Dječak od pet godina nepodnošljivo glasno, poput slona skače po kafiću. Čekam da dođe kava, želim ti nešto reći, a ne znam kako. Kažem: "Iscrpio me ovaj Božić". Mama otpuhne dim, obuhvati prostor pogledom, nimalo fascinirana: "Eh, kao da se sjećam ijednog koji me nije. Kupi si one crne čizme, elegantne su, bolje ćeš se osjećati." Kupila sam ih.

Nedjelja, 28. prosinca

Predsjednički izbori u Hrvatskoj

Predsjednički izbori u Hrvatskoj

Danas je izborni dan. Predsjednički kandidati su poranili na birališta. Smiju se u kamere, kese, vode pod ruku supruge, muževe, djecu, čitav obiteljski accessorise koji zvecka za njima tupo poput plastičnih perlica. Stvaraju privid za prividom; o državi, o insituciji, o pravu na izbor, o svojim sposobnostima i poštenju, o obitelji, o vlastitoj genijalnosti u zemlji koja bilježi šestu godinu recesije zaredom. Novinari se javljaju uživo s biračkih mjesta, promatrači promatraju, bilježe nepravilnosti, pune večernji Dnevnik sadržajem od najveće važnosti za ovu zemlju i današnji dan. Već znam, imam dovoljno iskustva, oko ponoći, svatko od njih izjavit će da je stvarni pobjednik, ma što rezultati pokazali u konačnici. Jedan će biti moralni pobjednik, drugi u odnosu na medijsku sabotažu kojoj je bio izložen, treći jer je kampanja bila prljava, i tako dalje... Važnije od svega toga jest to da je moj sin sinoć zaspao dok je sve još bilo suho, a probudio se u zemlji prekrivenoj s dvadeset centimetara božanski bijelog snijega. Šestog u njegovu životu. Preživjela sam dan zahvaljući toj sreći. Priključila sam se na nju, kao na infuziju.

Ponedjeljak, 29. prosinca

Već se spremaju u drugi krug, nepodnošljivi su. Razina njihove nesvjesti u odnosu na stvarno stanje u ovom društvu više nije ni uvredljiva. Ovdje se živi u paralelnim svjetovima. Što se poslije dogodi sa svim tim plakatima, bedževima, analizama, tonama papira i voštanim mladim ljudima koji im stoje iza leđa, savršeno zadovoljnih svojom pozicijom da na nečiji znak iza kamere u vis podižu simbole države ili okrulge kartone koji podsjećaju na bubanj perilice za rublje. Prvi ovogodišnji snijeg se uhvatio. Temperatura je pala ispod nule i barem povremeno nešto oko mene svjetluca, znam da je to samo djelić prirode prešao u drugo agregatno stanje, ali svjedeno. Sitnice spašavaju. Još jutros, dok sam ležala u krevetu, odlučila sam da ću danas trčati. Pa kud baš danas, netko će reći. Čekaj da se ovo otopi. Dobit ćeš upalu pluća. Uvijek moraš naopako. Krenula sam obrnutim putem. Kad kreneš od kraja, čini se da si ubrzo blizu početka, ali to je iluzija, treba opet prijeći čitav put, i ne može se zaobilazno, koje god trikove da iskušaš. Zima me grize za oči, nožne prste ne osjećam, mislim da su mi butine žarko crvene boje, ali, krećem se. Unatoč ili usprkos tome. Da je sada proljeće, sigurno bih sjedila na nekoj terasi i pila ledeni čaj.

Utorak, 30. prosinca

Zima u Zagrebu

Zima u Zagrebu

Izbacila sam četiri vreće smeća iz špajze. Neko vrijeme smo skupljali plastičnu ambalažu za koju se moglo dobiti pedeset lipa po komadu. Zatim su to nedaleko skupljalište ambalaže zatvorili i ona se počela gomilati u našoj šapajzi. Ne znam što smo mislili da će se dogoditi. Na Dnevniku sam jučer gledala ženu iz Vukovara koja svakog dana "ide u boce". Ništa drugo u životu ne radi, nego svako jutro ustaje u zoru i kreće ih skupljati. Mnogi je već poznaju i ostavljaju joj boce pored smeća. Ta baka nikad u životu nije imala pravi kaput ili čizme, to je čula jedna žena iz Njemačke i zamolila vukovarske volontere, kojima je poslala novac, da je odvedu u šoping i kupe joj odjeću i obuću za zimu. Baka se u taksiju smije kao djevojčica i objašnjava pred kamerama svoj radni dan. Na kraju je vode na kolač, čokoladna fantazija, mislim da se tako zvao, prvi put u životu u restoranu. Sutra ujutro, opet u boce. Da ih stavim pored kontejnera ili da ih bacim u kontejner za PET ambalažu? Što je više ili manje licemjerno? Kako se po čitave božje dane praviti da ti ljudi ne postoje, ne znam ni sama kako, ali polazi nam za rukom. Opet su zaposjeli čitav večernji program, dobila sam okladu sama sa sobom, svi su pobjednici. Odlazim u krevet prije deset.

Srijeda, 31. prosinca

Radit će bilo što. Plesati na minus deset, skakati na jednoj nozi, cupkati bosi po žeravici, pjevati iako nemaju sluha, kuhati milenijsku fritaju (iako imaju kuhare), dijeliti obroke potrebitima (iako im se ljubimci kvalitetnije hrane), dozvolit će da ih grle nepoznati ljudi, ljube u lice, i sve to samo za pišljivi glas. Igraj, medo, igraj. Na to me podsjećaju. Spin doktori i PR menadžeri kao dreseri cirkuskih životinja, izborni stožeri kao ciganske čerge koje idu od sela do sela nudeći čudo, medvjeda koji pleše, ili naše političare koji nude poštenje, pravednost, prosperitet. Plan za Staru godinu: ostati kod kuće i sa kćeri gledati "Prohujalo s vihorom" ili kako se danas zove "Zameo ih vjetar". Sama ta promjena imena jednog klasika govori o dubokoj poremećenosti ovog društva, a inače ni prohujati nije isto što i zamesti. Dakle, film je ostao potpuno isti, samo smo se mi promijenili. Obratit ću joj pažnju na to kako u svakom dobrom filmu ljudi radosni odlaze u rat, a poslije, što bude... važno je da to zna, i pokušati je održati budnom do posljednje rečenice: Sutra je novi dan.

Četvrtak, 1. siječnja

Katedrala u Zagrebu

Katedrala u Zagrebu

Trčim pored crkve. Jutro je. Na ulicama nema nikoga, vjernici su unutra. Otkako su obnovili crkvu prilozima župljanja ugradili su i vanjske zvučnike kako oni koji ostanu vani, ne bi ostali i izvan domašaja riječi Gospodnje. Zima ponovo grize za oči, kapu sam nabila duboko na glavu i bavim se svojim mislima. Ipak, hvatam dijelove propovjedi: "Vaša prošlost, kao i vaša budućnost pripadaju Bogu... Tako počinje svaka Nova godina..." Ima li u tome istine? Moja baka je govorila, ako vjeruješ u Boga onda za tebe postoji, a ako ne, onda ne postoji. Sad vidim, bilo je to vrlo napredno razmišljanje za ženu sa četiri razreda osnovne škole, također bila je iskrena vjernica. Danas, vjeru od tebe traže svi, iako je znanost bitno uznapredovala. Evo, novogodišnja poslanica predsjednika građanima može se svesti na istu poruku; Vaša prošlost i vaša budućnost pripadaju nama. Tako počinje svaka Nova godina. Budite duboko svjesni toga. Srećom, pored uzglavlja kreveta stoji mi Mali dragulj. Bježim u detalje, u rečenicu. Zaogrćem se tuđom nostalgijom, prošlošću i neizvjesnom budućnošću. To me puni, dobar početak godine.

Petak, 2. siječnja

Zapravo, novogodišnje odluke vrijede od danas. Ali, ne smijem ih zapisati, da se ne ureknem. Ovaj put ću ih zaista provesti.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG