Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik Zdenka Jelčića: Seksualni pokret otpora


Zdenko Jelčić

Zdenko Jelčić

Zdenko Jelčić, glumac, pisac, politolog…. Rođen u Čapljini, živi u Zagrebu… Igrao u više od 40 filmova, televizijskim serijama, odigrao brojne uloge u kazalištu, u Hrvatskoj , ali i u Švicarskoj gdje je živio niz godina. Mnogi ga se sijećaju kao “kapetana Ljuba” u kultnoj seriji zagrebačke televizije “Kapelski kresovi". Krajem godine priprema monodramu u zagrebačkom Teatru ITD.

Subota 23.08.2014

Pogledam se, rano jutros, u zrcalo i odmah shvatim da bi bolje bilo da se nisam pogledao. Naime, iz zrcala je u me buljilo lice blesavog optimiste u kasnim šezdesetim, široko otvorenih očiju i zadovoljnim osmjehom čovjeka punog nade u bolje sutra, prekosutra i blistavu budućnost.

Preko noći, osobito nakon dobro prospavane noći, čovjek očigledno zaboravi gdje živi pa mu život i sunčano jutro poprave raspoloženje do ekstatičnih visina.

Ne sluteći ništa završavam pranje zuba i brijanje pa izlazim u realan svijet na ulicu u gradu Zagrebu, glavnom gradu zemlje ponosnih ljudi – Hrvata.

Na ulicama srećem natmurene ljude, ljute, ozbiljne, trajno namuserene, grintave i nezadovoljne pa se moj osmijeh pretvara, na kratkoj relaciji od Vojnovićeve do Trga bana Jelačića, u istu takvu grimasu.

Što mi se to desilo pitam se, zamišljen, svladavajući onih nekoliko stepenica kojima se uspinjem na Dolac.

Ništa posebno.

Moj osmijeh i lice zadovoljnog čovjeka je u tih par stotina koraka evoluiralo od početnog psihopatološkog sindroma do konačnog sociopatološkog.

Naime, u početku ljudi misle da si bezazleni budalaš koji se bezrazložno smije, ne shvatajući gdje živi i da si dobar za pacijenta na psihijatriji da bi, nakon par sto metara, preraslo u sumnju da si neki ubačeni strani špijun i neprijatelj našeg naroda, naše domaje Hrvatske i prikriveni terorist koji narušava red i mir na tmurnim ulicame naše tmurne prijestolnice.

Na Dolcu sjedneš, mračnim glasom, kroz zube, naručiš duplu bez šećera i već si Hrvat i uzdanica roda svoga. Oko tebe umirovljeni intelektualci ispijaju svoje prve loze i travarice i osjećaš se olakšan i sretan, jer si među svojima i sam svoj i zadovoljan. Sjediš, misliš o ljepoti Zagreba, Hrvatske i njezinih ljudi koji tužni sjede uz svoja jeftina pića obješenih lica i tužnih pogleda.

Zašto je sve to tako i zašto mora tako biti? Zašto ovom zemljom, uvijek, vladaju oni koji je ne vole, koji je nagrđuju, koji je prodaju i od te prodaje udobno žive među sirotinjom?

Mislili smo dugo da je jedan od najprimitivnijih načina mjerenja vremena klepsidra – naprava za mjerenje vremena pravilnim otjecanjem vode ili curenjem pjeska iz jedne posude u drugu, ali su se uvijek genijalni Hrvati dosjetili još primitivnijeg načina, naime, sprave zvane glupsidra – naprava za mjerenje proticanja bijede hrvatskog vremena redovitim izlaženjem gluposti iz gubica onih koje je narod hrvatski birao da se brinu o dobru tog istog naroda. Glupsidra pokazuje istjecanje vremena političarima, ali i narodu o kojem oni brinu presipanjem, prelijevanjem iz šupljeg u prazno.

Sjedim, pijem kavu, ljut. Što može jedan parija u zemlji bahatih brahmana?

Nedjelja 24.08.2014

Bio sam se poštedio posljednjih mjesec dana od uvreda zdravom ljudskom razumu koje se u slapovima slijevaju, s Markovog trga, niz Mesničku i Kamenita vrata i poplavljuju izmučeno stado paćenika u ostatku države, jer sam bio prekinuo umirovljeničku svakodnevicu i radio nešto korisno i za svoju dušu.

Vratio sam se, taman, da vidim kako se grupa bedaka na Markovom trgu sastade i rastade, dok si rekao britva, donijevši usput nekoliko nepotrebnih i blesavih zakona. Rastadoše se na neodređeno vrijeme, kako sami odlučiše.

Nesastali se. Nevratili se.

Zašto se oni sastaju? Koji ih vrag tjera da se javno sramote? Kako ih nije stid pred svojom djecom, pred svojim majkama, očevima, rodbinom, prijateljima i kakve su to žene i muževi koji pristaju živjeti s takvim amoralnim ljenguzama.

Vrag sam zna zašto je tomu tako, ali me odavna progoni misao da je stvar u etabliranju, u tome da zauzmemo mjesto za stolom, da se namjestimo. Etabliranog čovjeka uvjek zamišljam kako spuštenih gaća, rukama čvrsto obujmivši stol, čeka da mu netko priđe straga i potvrdi mu da je etabliran. Ili mu se uvlače ili mu ga uvlače. Trećeg nema.

Neka riječ sama razjasni položaj etabliranih :

établissement - zgrada, naseobina, poduzeće, podizanje, postavljanje.

établir - un compte - sastaviri račun, proračunati.

s' établir - nastaniti se, namjestiti se, opskrbiti se, postaviti se.

l' établi - stol za zanatlije, tezga.

établer - spremiti, smjestiti se u staju.

l' étable - staja, štala, stajnica.

établage - najamnina za mjesto u štali.

Biti etabliran, dakle, znači plaćati svojom slobodom za mjesto u prostoru u kojem ćeš preživati zajedno s ostalima. Biti etabliran znači još i biti otvoren da podneseš svoj zasluženi dio općeg prezira suvremenika. Biti etabliran znači pasti travu oko kraljevog svinjca.

Jedan prijedlog za kraj: legalizirajte prostituciju. Tako ćete se izgubiti u masi.

Ponedeljak 25.08.2014

Danas će se zatvoriti Ljetnje igre u Dubrovniku, u jednom gradu, koji nije više grad u kojem žive ljudi i kojemu više ne trebaju Igre, koje više nisu igre, koje bi ljudi trebali. U to ime i u ime dvadesetak zatvaranja tih istih Igara u kojima sam sudjelovao dok je Grad još bio grad i dok su Igre još bile igre preveo sam jednu baladu od Reiharda Meya:

GLUMCI SU GRADU

«Ljudi skidajte robu s konopa, zatvarajte portune,

glumci su u Gradu!

Sakrite mačke u skrovišta, a i konopce za robu,

glumci su u Gradu!

A sve što nije zavidano i dobro zakovano

i sve što nema kračuna

će biti za čas ukradeno i zauvijek nestati...

glumci su u Gradu!

Smiluj nam se Bože, zaštiti nas.

Glumci su u Gradu!

Vlasnici konoba sklanjajte bačve,

triput zaključajte vrata,

glumci su u Gradu!

Zamračite svjetlo u stanovima,

funjestre zakujte,

a vrata poduprite gredom....

glumci su u Gradu!

Oni će dramiti i grmjet iz glumačkih grla

do zore, kockat se i sve požderat ...

Oni će se tući i polokati do zadnje kapi

sve što je u podrumima

i na kraju neplatiti ništa...

glumci su u Gradu!

Smiluj se Bože, zaštiti nas.

Glumci su u Gradu!

Na prenoćišta stavite:» Neradni dan,

svi kreveti zauzeti».

Glumci su u Gradu!

Kasno će vam biti kad udarac sudbine

prohuji Placom...

Glumci su u Gradu!

Oni će vam, svojim drzničkim rukama,

štipati žensku poslugu

i usput opustošit šank.

«Ko glumi taj i krčme pali»!

Glumci su u Gradu.

Smiluj se Bože, zaštiti nas.

Glumci su u Gradu.

Građani sklanjate imovinu,

zatvarajte butige...

Glumci su u Gradu!

Sklanjajte piće, a posebno vino

spustite rolette do dna.

Glumci su u gradu!

Oni će vam opljačkat podrume

i opustošit skladišta,

a na kraju maznut i kasu sa šanka.

Glumci su u gradu!

Smiluj se Bože, zaštiti nas.

Glumci su u Gradu!

Građani, bješte na sigurno, ukopajte se,

punite sačmarice i tromblune.

Glumci su u Gradu!

Pripremite prah i olovo

i možda ćete se spasiti.

Glumci su u Gradu!

Oni će vam juriti žene i kćeri

i sve što suknju nosi.

Tu vam ni starice ni kućni ljubimci sigurni nisu...

Glumci su u Gradu!

Smiluj se Bože, zaštiti nas.

Glumci su u Gradu!

O Sveti Vlaho,

Dubrovnika parče...

Glumci su pred vratim od Grada.

Razbij pozornice i scene, razderi kostime,

polupaj rekvizitu, a šminku baci u smeće.

Glumci su u Gradu!

Očuvaj nas kuge, gladi, rata, epidemija

i putujućih glumaca.

Zaštiti od potopa i tsunamija kad je u isti čas

i oseka i plima,

ili me pusti da putujem s njima.

Smiluj se i pusti da otputujem s njima.

Utorak 26. 08. 2014

Budim se na dan kad smo napuštali Dubrovnik, poslije Ljetnih igara, svake godine. Zatvorili bi igre, napili se, oprostili se s ljetnjim ljubavima, sjeli u Mladenovog «folciku» i krenuli u nove radne pobjede. Mladen za volanom, ja do njega, jer ću prvi izaći u Čapljini, za mnom Darko koji će izaći u Posušju, a Mladen i Branko će nastaviti do Zagreba.

Sada ovo pišem ja, a njih su trojica: Mladen Budiščak, Darko Ćurdo i Branko Supek – napustili ovaj prelijepi svijet, točno prije deset godina, jedan za drugim, u istoj godini.

NEGROMANCIJA – prizivanje duhova, spiritizam, čarobnjaštvo.

To je ono čime upravo se bavim. Zazivanje duhova prošlosti... Prizivanje duhova nekakve mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo i da se konačno smirimo. Neki su se rodili stari, neki su ostarili prebrzo i sad se bave ozbiljnim poslovima, neki, najljepši i najmlađi su umrli, a ja, u gluho doba noći, ogrnut crnim plaštom po kom su posute zvijezde, magična slova i astrolabi, s čarobnjačkim šeširom na glavi, pri drhturavom svjetlu voštanice, vadim iz tajne kese zmajeve zube, nos Turčina, usne Tatarina; prstić ugušenog majke sina, što ga drolja porodi u jarku i pokušavam doseći nekakav viši smisao... Kao da ga ima... Možda je negromancija ono što nas je privelo teatru... Čarobiranje na sceni, pravljenje drugih ljudi od sebe... Alkemija spajanja sa dušom drugog čovjeka, drugog lika koji nisi ti... Taj lik je umjetno stvoren i ti od njega stvaraš živog čovjeka posuđujući mu tijelo i dušu. Zar to nije stari san svih alkemičara – Paracelzusa, Nostradamusa, od olova praviti zlato kao što mi od papira želimo praviti ljude... Izmišljati metodu, kamen mudrosti koji će nam omogućiti da se to svaki put desi... Praviti homunkulusa – biće slično čovjeku do kojeg se dolazi kemijskim putem – putem metode glume.

Ej, negromanti moji, gdje su vam sad negromancije? Izgubile se...Nestale u grobljanskim maglama. Mislili ste ostati u sjećanju??? Što vas je navelo da pomislite da se ljudi ičega sjećaju...?...To što se vi sjećate...? Ali vi niste ljudi...Vi ste negromanti.

Na najmanjem oblaku, negdje u kutu raja, pod rascvjetalom breskvom u mladom vinogradu, sjede Darko, Mladen i Branko, okruženi mladim hurijicama, usplamtjelih pogleda iz kojih se toči žudnja i žal za proteklim.

Mladen nalegao na svoju raštimanu gitaru, Branko izvlači tihe, drhtave zvuke iz trombe con sordina, a Darko lupka na bakete di legno, jedinom instrumentu koji je, kako tako, uspio savladati i tiho, sasvim tiho i skromno, kako su i živjeli ispod glasa pjevaju:

«Kopa cura vinograd,

vinograd.

Njoj dolazi momak mlad,

momak mlad.

Dobro jutro curo mala

je si l’ okopala

vinograd.»

Srijeda 27.08.2014

Glupost je tužna, a mudrost vesela.

Kad su pitali Picassa kako zamišlja svoju smrt, odgovorio je da bi najviše volio da mu otkaže srce na mladoj, goloj, lijepoj ženi... Stari, pohlepni jarac? Talentirani, pametni, poštovanja vrijedan čovjek... Genije...

Pratim povjest čovječanstva i promatram ljude kako tisućama godina čine iste greške. Vode ratove, gube živote da bi došli do vlast ili podržali neku vlast. Poslije izlaze na ulice da bi srušili vlast koju su omogućili svojim životima i koju su podržavali, odričući se svojih dobara, zadovoljstava, a počesto i samog svoga jedinog života.

Na ulicama ih dočekivaju agenti u civilu, garda, vojska, žandarmerija, policija, rastjeravaju protestante, razbijaju demonstracije ginući, pri tome, i sami.

Kako sve to izbjeći.

Protestirajmo zadovoljstvom. Osnujmo seksualni pokret otpora. Protestirajmo tucanjem. Ne izlazimo na ceste, ne zamarajmo se pješačenjem, nošenjem teških transparenata i vikanjem. Tako samo trošimo grla i đonove cipela. Uđimo svi u svoje stanove sa sebi najdražim čovjekom, otvorimo prozore i tucajmo se. Prije toga pripremimo u kuću hrane i pića za deset dana. Nema te vlasti koja će izdržati deset dana tucanja cijelokupne državne populacije. Nema te vlasti koja će izdržat deset dana bezbrižnosti i zadovoljstva cjelokupnog radno sposobnog stanovništva.

Padaju vlade, predsjednici, ruše se države, sistemi, diktature, carstva, a narod uživa. Nikoga na poslu. Vlada i policija idu u grad u kontrolu, a kroz otvorene prozore iz poskakujućih zgrada sa katova, iz prizemlja, podruma i mansardi čuju se uzdasi zadovoljstva i strasti, veselo groktanje, cika, pjesma, škripanje kreveta, krici pohote.

Grad se trese, zemlja se trese, kontinenti tonu u blud, a glupasta vlast biva uništena tsunamijem veselja i duševne i tjelesne sreće.

Tako se protestira protiv gluposti i vlasti i protiv izrabljivanja čovjeka po čovjeku i tako se stvara pravedno društvo uspostavljeno na zdravim osnovama veselja i požude. Tako se mudrost obračunava s glupošću i tako se utire put u nebo i na rajske livade bolje budućnosti.

Uvreda je razumu i Bogu, ako organe koje nam je dao za zadovoljstvo ne upotrebljavate u tu svrhu. Svijet je i tako i tako bordel pa bi bilo nerazumno ponašati se u njemu kao u crkvi.

Oni hoće da budemo ozbiljni i uškopljeni i da njih ozbiljno shvaćamo.

Pogledajte manekenke dok hodaju pistom. Mlade, lijepe, poželjne, a hodaju pistom namračene, ozbiljne i zamišljene ko da im je majka umrla ili kao da smišljaju novu teoriju relativiteta. Ozbiljne ko dijete na tuti, a zapravo im misao dopire do nivoa: »Ajme, ako mi pukne štikla».

Pa glumci u sapunicama. Svi smrtno ozbiljni izgovaraju ortodoksne gluposti koje su napisali vješti i priglupi manipulatori. Zato i jesu ozbiljni i ne bi se nasmijali ni da mu uperiš sačmaricu u glavu.

A rečenice, pa i one najtragičnije kod Šekspira, Čehova i Držića se mogu i moraju izgovarati s osmjehom zadovoljstva i sreće, jer su mudre.

Vlastodršci su stalno ozbiljni i stalno ozbiljno govore, jer govore gluposti. Da mudro govore mogli bi se smijati, ali kako su glupi tako moraju slijediti svoju pamet i govoriti ozbiljno.

Glupost je tužna.... Mudrost vesela...

Razigrajte maštu... Nemojte smišljati kako koga prevariti i doći do sredstava za život... Sredstva za život i uživanje već postoje – među nogama su vam... Pa kolko traje traje... Bolje dva dana bit ovan nego čitav život ovca... Ne blejite – govorite... Izmislimo nove položaje... Ponizimo "Kama Sutru"... Evo za početak mog skromnog priloga:

Skini se, lezi na perzijski tepih na pod ispod lustera i raširi nogica s malo podignutim bočićima... Jastučić pod guzu, a ja ću se također skinuti, uhvatiti za luster i zaljuljati i pogodnom trenutku otpustiti ruke.

Protiv takve vrsta otpora nema obrane.

Padale bi diktature, carstva, države... Sve bi otišlo u hurac, gdje nas i inače tjera kapitalizam, profit i gobalizacija... Pa kad već sve ide u zvizdu materinu, hajdemo onda barem otići veseli i nadignuti.

ROVINJ – grad u Istri. Ponoć. Hodamo strmom ulicom... Ja pozadi, a ispred mene dugačke preplanule noge, na koje se nastavlja slatko prkašce utegnuto u najuži šorc na svijetu i duga leđa s crnom grivom. Svaki čas se okreće i gleda da li je pratim... Pratim... Vodi me u svoju kuću. Muž je na službenom putu. Nekoliko stepenica pa druga malo strmija ulica pa još nekoliko stepenica i konačno vrata. Otključava ih, ulazi i mazno mi daje znak rukom da je slijedim. Slijedim je... Prvi kat... Drugi kat i konačno terasa s pogledom na Rovinj i luku... Vjetrić s mora... Polako skida šorc i okreće se prema luci i moru... Prknašce, natrćeno, bliješti u noći... Evo i mene... Straga... Uzdišemo... Hvatamo svježi morski zrak... Dišemo k’o ribe na suhom... Na škrge... Dugo... Dugo... Zatim idemo spavati u sobu kat niže... Budi me miris kave... Uspinjem se na terasu... A ozbiljna gospođa nasmiješena sjedi, gleda u more i pokazuje mi da i ja sjednem... Kava... Prva cigareta.

«Lijep ti je ovaj Poreč».

«Rovinj» prošaptala je.

«Rovinj» ponovio sam «Rovinj».

Petak 28.08.2014

ZAJEBANCIJA – Ima korjen u mongolskoj riječi jeb koja označava muški spolni organ. U većem dijelu Mongolije se govori samo heb, ali nekoliko jurti na krajnjem istoku zemlje granici prema kineskoj pokrajini Mandžuriji, oko jezera Buir Nur, govore jeb. Možete provjeriti kod prvog Mongola kojeg sretnete. Oni često putuju po Europi... Specijalno po Hrvatskoj i zovu ih Mongoloidi. Doslovno bi to značilo navući nekoga na organ.

Zajebancija može biti privatna i organizirana. Privatna je zajebancija dok ti kao pojedinac praviš ulogu, a organizirana je kad svi zajedno pravite predstavu. Lako može preći i u samozajebanciju to jest da sam sebe navlačiš na svoj spolni organ i onda se to zove drkanje iliti monodrama. Monodrama je jako praktična jer kad dođeš na predstavu znaš da je cijeli ansambl na okupu, ne košta puno, a vrlo je rado gledana, jer većina ljudi voli gledati kako drugi ljudi blebeću bez veze, jer tako sami sebi u očima izgledaju veći i manja blebetala. Ponekad monodrama može biti i dobra, ali nikada nema smisla jer nema veze s teatrom. Sve je manje zajebanata, a sve više drkadžija.

Evo i ja za svoj oproštaj s teatrom radim monodramu...krajem listopada, početkom studenog.

Biti će u Teatru ITD, u polukružnoj dvorani. Sam sam preveo Thomasa Bernharda, sam ga adaptirao, sam ću režirati, napraviti scenografiju,kostime,sam izabrati muziku i sam ću igrati.

Tko izdrži toliko samoće svaka mu čast.

Naći će se sigurno onih koji će reći: »Evo ga još jedan nashvaćeni genije».

Ni govora. Ne mislim tako o sebi.

U Hrvatskoj ne moraš biti genije da bi bio neshvaćen.

Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom. Može tema umjetničkog pokušaja biti kakva hoće ali u pozadini mora stajati svijest o ukupnosti, o prebivanju svega u svemu, o prolaznosti i neprolaznosti vremena i o trenutku koji je sada i koji je vječnost kao i naše bivanje na zemlji. Svaka je umjetnost besmislena kao i svaki ljudski čin, ako ne crpi energiju iz istog izvora iz koje je crpi i svemir.

Naravno da sve baš i ne mora biti promišljeno. Ima umjetnika koji ne znaju ništa o svemiru, a osjećaju ga intuitivno i nisu ništa lošiji u svojoj umjetnosti od onih koji ga promišljeno razumijevaju i uvećavaju intuiciju znanjem. Međutim ovi drugi osvješćujući ono intuitivno u sebi uvećavaju sebi užitak i postajući ga svjesni uvećavaju i užitak publike. Zašto bi u umjetničkom činu uživala samo publika, zašto ne bi uživao i umjetnik. Ja možda postavljam prevelike zahtjeve pred umjetnost i umjetnike i nisam siguran da ih i ja mogu ispuniti, ali mislim da se svijet i svijest razvijaju u tom pravcu i da bi jednom mogli biti ispunjeni. Ja ću to probati u Teatru ITD, krajem godine.

Petak 29.08.2014

VLAKOVI - VAGONI - U vrijeme o kojem pišem to su bili vlakovi i vagoni JDŽ – Jugoslavenske državne željeznice. Vlak se sastoji od lokomotive koja vuče vlak, vagona, spojnica među vagonima, željezničara, konduktera, robe koju prevozi i putnika. Postoje teretni i putnički vlakovi. Teretni su duži i prevoze raznoraznu robu od boksita do brašna i stoke, a putnički su kraći i prevoze raznorazne putnike.

Prvo smo sjedili u prvom vagonu dečki i curice, potpuno isti, musavi i pospani. Zatim su curice počele nositi haljinice i pletene dokoljenke, čipkane i uštirkane kragne na haljinicama, a mi dečki smo i dalje bili musavi, ošišani, da nam se u kosi ne zakote stjenice, sa velikim glavama i klempavim ušima. Svi isti.

U trećem vagonu su se i u dečkića počele naslućivati frizurice i početci individualnosti.

Naše vršnjakinje su već gledale gimnazijalce, ali su nas već gledale mlađa pokoljenja.

Zatim su nas te iste lokomotive, u tim istim, uvijek pretrpanim vagonima, u kojima se uvijek po hodnicima preskakalo nekakve spavajuće, umorne ljude, odvlačile iz naših vukojebina u nekakve gradove koje ne poznajemo. Na stanicama nas dočekuju rođaci, stričevi ili tetke koje su ti isti vlakovi dovukli ranije u te iste gradove. Zatim se iskrcavamo i snalazimo, snalazimo, snalazimo. Gubimo se po nekakvim studentskim domovima, kod rodbine po nekakvim Kustošijama, Dubravama, Trnjima i Žitnjacima i tražimo ulice za koje ne znamo gdje su i za koje nikad nismo čuli... Glogovečka, Cerovečka, Ivanečka, Bulićeva, Bakačeva, Domjanićeva, Lastovska, Šloserove stube. Pratimo cure u nekakvu Granu III, na Dubravi da bi se u tri sata kroz pakleno hladnu zimsku noć vraćali u dom na Savi udaljenom na dužinu Velikog kineskog marša.

Otkrivamo nove riječi, nove prijatelje, novi smisao života pa se snalazimo, snalazimo, snalazimo i kad se konačno snađemo – život je već prošao, pa nas naši vlakovi vraćaju u naše vukojebina na naša mala, skromna, prelijepa seoska groblja gdje ćemo snivati vječno misleći na gradove u kojima smo se snalazili i koji su nam pojeli dušu.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

XS
SM
MD
LG