Dnevnik: Za vlast je uvijek važno da smo polarizirani

Dana Budisavljević svestrana je i strastvena filmašica. Završila je filmsku i tv-montažu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ta zaljubljenica u film okušala se i kao scenaristica, redateljica, producentica te organizatorica festivala. Njezin film „Sve 5!“ o prostitutki i porno glumici Lidiji Šunjergi osvojio je više nagrada, radila je na spotu u kampanji za promicanje prava homoseksualaca „Ljubav je ljubav“, sudjelovala je u organizaciji „Zagreb Doxa“ i „Animafesta“, a s Olinkom Višticom pokrenula je Hulahop, koji se bavi filmovima, njihovom produkcijom i distribucijom. Dnevnik je počela voditi u tjednu u kojem se nisu stišale polemike oko zabrane plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke" u zagrebačkom kazalištu Gavella, te posjeta američke kontroverzne profesorice Judith Reisman.

Autorica filma " Nije ti život pjesma Havaja" u svom dnevniku otkriva da počnije rad na novom filmu " Dianina lista".

Subota 26. siječnja 2013.

Vani je sivo i hladno. Gledam u unutrašnje dvorište zgrade. Nedavne velike količine snijega dobro su oštetile fasadu, a hrpice cigle, žbuke i zemlje čine da dvorište izgleda kao da se kroz njega povlačio planinski ledenjak.
Dvorište zatvaraju četverokatnice, kompleks od preko stotinu stanova koji je početkom prošlog stoljeća Crkva izgradila za iznajmljivanje. U zagrebačkom žargonu taj, praktički cijeli kvart, naziva se “Vatikan”.
Crkva i Vatikan, onaj pravi, nedavno su objavili rat hrvatskim vlastima zbog uvođenja seksualnog odgoja u škole. Teško mogu razumjeti da netko ozbiljno smatra kako djecu treba učiti da je masturbacija zlo od kojeg se suši ruka, da bilo koje seksualno ponašanje izvan dogme “Bog je stvorio muškarca i ženu kako bi se razmnožavali” treba proglasiti protudržavnim djelovanjem koje će zatrijeti naš narod, i u konačnici, upropastiti čovječanstvo.
Budući da Isusovo učenje nije temeljeno na tim premisama, nego upravo suprotnim, da pomoću ljubavi za bližnjeg pokušamo shvatiti koliko je svijet pun nelogičnosti, nepravde, okrutnosti i da često izmiče našim mogućnostima shvaćanja, moram pretpostaviti da Crkvu žulja nešto drugo. Nešto iz spektra racionalnosti. Iz spektra materijalnog.
Kako živim u “Vatikanu”, odavno mi je jasno da Crkva, pored brige za duhovni mir vjernika, ima i svoj poduzetnički odjel namijenjen tržištu. U tome zapravo ne vidim ništa sporno.
Hrvatska televizija se financira dijelom od pretplate, a dijelom od prodaje reklama. Imam firmu koja nastoji opstati u kulturi, dijelom od javnih subvencija, dijelom od publike. I ja se borim da s jedne strane zadržim svoja etička načela i radim projekte u koje vjerujem, a s druge da firma preživi i na vrijeme isplati plaću svojim suradnicima. Očekivati da se Crkva bavi samo duhovnim, iluzorno je. Ta mantra koju ponavljaju intelektualci jednako je glupa kao i ona crkvena da su svi koji propituju stavove Crkve komunisti ili sotonisti.

Nedjelja, 27. siječnja

Za slobodne profesije normalno je da nemaju radnog vremena i da im je posao način života. Godinama pokušavam ne raditi barem nedjeljom, po mogućnosti i vikendom. Uz obećanje da ću se upisati na neki sport i redovito trenirati, odmor vikendom svake godine nađe se na popisu mojih novogodišnjih želja.
Za ručak kod mame su vegetarijanske lasagne za mog brata i pohani šnicli za mene. Obožavam mamine pohance. Kolač, mornarske šnite, radimo zajedno. To je onaj isti koji radimo i u filmu Nije ti život pjesma Havaja - tijesto od bjelanjaka i lješnjaka, preljev od žumanjaka i čokolade, najjednostavniji kolač na svijetu, kaže mama.
Mama me upućuje na intervju u zadnjem broju tjednika Globus vođen s talijanskim filozofom i zastupnikom u Europskom parlamentu Giannijem Vattimom. Uspoređuje odnos bogate sjeverne i siromašne južne Europe s odnosom sjeverne i južne Italije. Radi se zapravo o kolonizatorskom odnosu. Bogati sjever vas pripoji, vašu industriju i vrijednosti proglase tehnički i civilizacijski zaostalima, sve pogase, daju vam turizam, plasiraju svoje proizvode i uživaju u nadmoći.
Mama i ja razmjenjujemo neke ideje kako bi Europa mogla izaći iz krize, ali obje znamo da su to naše utopije jer naše strategije isključuju profit kao jedino mjerilo uspješnosti.
Nadalje razmišljam da mi i dalje nije jasno zašto države ulažu u oružje. Zamišljam kakav je to osjećaj proizvoditi tenkove. Kad proizvodiš neku hranu, film, predstavu ili cipelu, zamišljaš kako netko uživa u tom proizvodu, zamišljaš da taj predmet ili vrijednost putuje, susreće druge... ne uspijevam zamisliti kakvu sretnu budućnost zamišljaš za svoj tenk. Kako bi izgledala sretna biografija jednog tenka?
Često se uhvatim u takvoj vrsti beskorisnog sanjarenja. Razmišljam kako bi trebalo ukinuti ratove, a kad pregovori između dviju sukobljenih strana više ne daju rezultate, onda se prelazi na organizaciju olimpijskih igara. Zemlje se natječu u svim olimpijskim sportovima i koja zbirno pobijedi, pet godina ima pravo iskorištavati ovu drugu. Tako bismo spriječili da su nacije bolesne nakon ratova, da smo rasturili obitelji, pobili nevine, da nismo osudili zločince. Velika su to i teška razočaranja i velike su pljačke imovine i osjećaja.

Ponedjeljak, 28. siječnja

Uredski sastanak. Olinka Vištica i ja, osnivačice produkcijske kuće Hulahop koja ne brine samo o kvaliteti svojih kulturnih proizvoda već i o dobroj atmosferi i sreći svojih, uglavnom zaposlenica, vječno u potrazi za boljom i efikasnijom organizacijom. Cilj je uvijek isti: da se Olinka i ja rasteretimo, da naučimo delegirati poslove, a da kolektiv može preživjeti i bez nas. To se nikako ne događa, tj. događa se, ali polako uviđam zamku - kako se oslobodimo jednog dijela posla, natovarimo si drugi. Želimo više vremena za razmišljanje, pisanje i prirodu, ali osjećaj pritiska svakodnevnice nikako ne popušta.
Nakon sastanka kolega i ja moramo u banku. Idemo pješice jer je to jedini sport koji nam je preostao. Hodati od kuće do posla i uokolo. Na putu prema banci, kolega kupi hot dog jer nismo ništa stigli jesti. Kapne mu senf na hlače. Pred ulazom u banku uočavamo hrpicu starog snijega koja će mu poslužiti da malo ispere tu fleku. Jako je zima i ja sam oko bedara omotala iscufani vuneni šal jer ne podnosim štrample ispod hlača. Izgledamo prilično jadno. S jedne strane me to čini nesigurnom jer ulazimo u veliki ostakljeni neboder u kojem će svi biti u odijelima, s druge strane ponosnom, živom i buntovnom. Bankovni službenik nas na sastanku niti ne ponudi vodom, a kamo li čajem ili kavom. Iako on treba nas, a ne mi njega, sastanak otvara s puno nepovjerenja, iz aviona se vidi da nema nikakvog osjećaja za rad s ljudima. Razmišljam kako ovako loš kadar nikad ne bi mogao raditi u našoj maloj firmi.
S 15 godina položila sam tjedni džeparac na kutiju šibica ispod koje se trebala nalaziti kuglica. Ispalo je da kuglice nema i da su to šibicari o kojima sam već čula, da rade u kompi i da tako varaju. Ali ja sam bila sigurna da je kuglica tamo i mislila sam da ću pobijediti. Još me boli ta naivnost, ta ljudima bliska vjera u čudo, da si odabran i da ćeš baš ti biti sretni dobitnik. Na tome se temelji kapitalizam. Baš ti nećeš pasti na dno, nego dohvatiti košaru šarenih proizvoda i voziti se na jahti. A jahte vozi 0.000001 posto ljudi na svijetu.

Utorak, 29. siječnja

Utorak je dan za Doručak s tatom.
Danas ga neće biti jer je tata, čim su to vremenske prilike dopustile, otišao na Vis i sad mi utorkom šalje fotografije svog mediteranskog doručka. Kad ga nema, doručkujem samo kavu i kekse pa mu to ne šaljem da se ne rastuži kako se loše brinem za sebe.

Srijeda, 30. siječnja

Ovaj siječanj je trebao biti mjesec u kojem ću se povući i s dramaturginjom Katarinom Pejović raditi na scenariju za novi film radnog naziva “Dianina lista”. Ispalo je da se dosta teško povući, tj. izvući iz svih drugih obaveza, ali OK, nekako plivamo. Pisanje scenarija je prekrasan posao, nikad to prije nisam radila.
Tema je povijesna i duboko vezana za ex Yu teritorij i sukobe zadnjih 200 godina. Radnja započinje u kasnu jesen 1941, Austrijanka Diana Budisavljević, udana za zagrebačkog doktora pravoslavca, saznaje da se u okolici Zagreba nalaze logori s velikim brojem pravoslavnih žena i djece. Želi im pomoći barem novčanim prilogom, a onda uviđa da nema kome dati novac, već da mora pokrenuti vlastitu akciju. Kroz pola godine njena Akcija nalazi vrijedne suradnike, od zaposlenika Ministarstva socijalne skrbi NDH do sestara Crvenog križa, komunističkih ilegalki, službenika Caritasa i običnih građana do njemačkih časnika koji nabavljaju dozvolu za izvlačenje djece. Do kraja rata spašeno je preko 10 tisuća djece. To su djeca koju znamo pod skupnim nazivom Kozaračka djeca i o kojima se puno pisalo u 80-im godinama. Ali nismo znali da je inicijator te cijele akcije bila Austrijanka, dobro školovana kućanica, strastveni lovac i ljubiteljica Wagnera te da su joj u tome pomagali i živote riskirali ljudi raznih opredjeljenja i pripadnosti.
Zašto ne znamo za to? Zato jer je Dianina akcija bila van bilo koje stranke, ljudi su pomagali jer su znali da trebaju, a nisu prebrojavali krvna zrnca.
O takvim akcijama ne učimo na satovima povijesti. Za vlast, pa tako i za povijest, uvijek je važno da smo polarizirani ili da nas u najkraćem roku, s malo ideološke propagande, mogu polarizirati.
Umjetnost ima čast i dopuštenje baviti se takvim pričama.

Četvrtak, 31. siječnja

Bez obzira na globalizaciju, tehnologiju, multinacionalne korporacije, mi smo primarno plemenski organizirani. U Hrvatskoj trenutačno u bubnjeve udaraju dva plemena, jedno predvođeno komunikologinjom Judith Reisman koja drži motivacijske govore protiv seksualnog odgoja i drugo predvođeno Aleksandrom Štulhoferom, znanstvenikom i seksologom. Reisman se obraća onima koji vole pravila, koji vole znati tko je kriv, a tko je spasitelj. Štulhofer se obraća onima koji vjeruju da će znanost i činjenice jednom ipak pobijediti. Oboje žele ljudima donijeti olakšanje. Pobijediti strah od smrti.
Svrstavam se u Štulhoferovo pleme, ali znam da mnogim ljudima naši znanstveni argumenti ne pomažu. Ne dopiru im, kao da govorimo različitim jezicima. Ne znam kako se to mijenja.

Petak, 1. veljače

Judith napušta Zagreb i kreće na turneju po Dalmaciji. Doveo ju je HDZ kako bi dala (konačni) stručni sud o vladinom kurikulumu za seksualni odgoj, iako uopće nije znanstvenica već komunikologinja poznata po stavu da spolni odgoj uspoređuje s holokaustom. Podigla je naboj višemjesečne borbe verbalnim deliktima, letcima i plakatima na razinu mega spektakla.
Može li itko normalan vjerovati da gradonačelnik Zagreba Milan Bandić daje Reisman medalju Grada Zagreba i ispričava joj se što su je neki studenti vrijeđali da nema argumente i da širi mržnju?! Taj isti Bandić je prije nekoliko tjedana samoinicijativno, mimo gradske skupštine ili ikoje demokratske procedure, izdao naredbu da se skinu plakati predstave Fine mrtve djevojke Dramskog kazališta Gavella koji su prikazivali dvije bogorodice u zagrljaju.
Možete li vjerovati da netko svoje vrijeme troši na izdavanje tjednika Nacija kojem na naslovnicu stavlja dijete u majici kockastog uzorka koje viče: “Jovanoviću (ministar školstva), u ime Isusovo, pusti našu djecu!”.
To još sve može biti zabavno, ali jeza me uhvatila kada sam taj časopis vidjela na vrhu novina posloženih na kiosku. Kao što nekada stavljaju promotivne akcije s lizalicama ili žvakama, da ih ne možeš zaobići. Taj lanac novinskih kioska je u vlasništvu najvećeg hrvatskog magnata Todorića. Nedavno je i njegov trgovački lanac distribuirao letke sličnog sadržaja.
Taj gospodin sigurno zna o politici više od mene koja razmišljam čemu služe tenkovi. On očito zna da će ta dogmatska Hrvatska pobijediti na sljedećim izborima. Ili želi da ona pobijedi pa joj svesrdno pomaže. Na to računa i Bandić pa glumi zastavnika obespravljenih katolika.
Ali to sve se događa izvan mene. To dolazi i prolazi i ne smijem dozvoliti da me preuzmu. To je jedina njihova prava pobjeda, kad me zatruju. Moja će pobjeda biti ako uspijem provesti vikend u prirodi s onima koje volim.