Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Za gladan narod u BiH niko ne brine


Paulina Janusz

Paulina Janusz

Paulina Janusz je poljska novinarka sa sarajevskom adresom. Kako je u jednom intervju rekla, sve je počelo u Rimu gdje je na La Sapienzi kao strani jezik izabrala srpski. Doduše, to je bila srpska književnost i jezik i više se radilo o nekoj varijanti BHS jezika. Književnost joj je predavao Predrag Matvejević, a udžbenici su bili još iz vremena bivše Jugoslavije.

Kako je studirala političke nauke, kasnije je izabrala i temu magistarske disertacije vezanu za ove prostore. "Pisala sam o uticaju koji je na razvoj srpskog nacionalizma imala Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU)" kaže. Nakon toga, preselila se prvo u Zagreb, pa u Beograd i na kraju Sarajevo u kojem boravi od marta 2013.

11.1.2014

Vraćam se u Sarajevo nakon praznika provedenih u Poljskoj. Pored svih kulturoloških šokova koje sam doživjela tokom odmora, naveći me dočekao u avionu. Tamo sam, naime, u novinama pročitala članak o političaru vladajuće stranke Građanska platforma koji je dao ostavku na mjesto ministra transporta pa je suspendiran u stranci zato što u imovinski karton nije upisao sat u vrijednosti od 3,5 hiljade evra (prema zakonu sve preko 2,5 hiljade mora biti prijavljeno). Na stranu da u BiH nema političara kome bi sličan potez pao na pamet, jer čak i da jeste, ismejali bi ga svi – ne samo stranačke kolege, nego i obični građani koji sve slične sitne muljaže smatraju dokazom snalažljivosti.

U BiH se snalaze svi. Na sarajevskom aerodromu „snalaze se” taksisti. Svaki dolazak u Sarajevo je borba da ti ne naplate duplo, šetanje okolo i traženje nekog poštenog. Kanton se nije još sjetio da organizuje javni prijevoz, a gosti glavnog grada koji su stigli na odredište ionako su ovih dana zadovoljni da su uopšte sleteli, budući da aerodrom svako malo zatvaraju zbog magle.

Obično išetam napolje i sama zovem taxi, ali baš danas imam puno stvari pa sam odlučila da se dobrovoljno dam opljačkati. Taksimetar je za mog taksistu naravno samo „fazon” i ne zna on čemu služi, ali ovaj put još snalažlivije pokazuje se MUP Kantona Sarajevo. Policajci nas zaustavljaju nas na Stupu jer taksista navodno nije pustio pješaka ne prijelazu, mada ni ja ni taksista u polupraznom Sarajevu pješaka nismo vidjeli. Slijede pregovori i nagodba s policajcima u nepoznatom iznosu.
Mene put sa aerodroma na Otoku košta 20 maraka (u suprotnom sam pravcu platila osam) i zahvaljujući policiji traje pola sata (umjesto pet minuta).

Dobrodošli u Sarajevo.

12.1.2014

Nedelja, dakle tradicionalni dan za ispijanje kafe s prijateljima. Uprkos profesionalnoj zabrinutosti da će se tokom mog kratkog odstustva iz Sarajeva dogoditi nešto spektakularno, nije se dogodilo ništa. Često mi stranci govore da nama novinarima u BiH sigurno nije dosadno. Gadno se varaju jer je BiH jako dosadna - uvijek govorimo o istim problemima koje niko ne rješava, a iste se teme vraćaju ciklično.
Bosanci i Hercegovci, pak, o novinarskom poslu imaju još veće zablude. Misle da smo neka vrsta špijuna, da stalno nešto snimamo, istražujemo i da razgovaramo s njima isključivo radi informacija. Tako je i danas. Jedan od ljudi u društvu s kojim provodim prijepodne stalno napominje da ga ni slučajno ne citiram u nekom članku. Budući da su mi živci po prirodi tanki kažem mu da, em nije dovojno bitan da ga citiram, em ne govori ništa zanimljivo, em nek se malo informiše o tome šta je novinarstvo. Nismo svi urednici tabloida da skupljamo čaršijske tračeve i pretvaramo ih u informacije. No, džaba objašnjavam, Bosanci i Hercegovci u poštenje novinara ne vjeruju. Što je tužno, ali i donekle opravdano kvalitetom ovdašnjih medija.

13.1.2014

Moj prijatelj, Sudbin Musić, sekretar prijedorskog udruženja logoraša, šalje mi prije podne obavjest o jednom bizarnom dogođaju. „Plivanje u Sani za krst časni” je navodno neka pravoslavna tradicija koje se iz nepoznatih razloga sjetila gradska uprava i odlučila da je obnovi nakon nekoliko decenija. Sudbin kaže da će litija od crkve Svete Trojice do zgrade gradske uprave pa kroz glavnu pješačku zonu prolaziti ispod njegove kancelarije. Naviknutom već na pogled na spomenik srpskim borcima i neko čudno spomen-obilježije prema kome je rat u Prijedoru trajao od 1990. sve do 1996., ostaje mu samo da se šali na račun ove iznenadne obnove pravoslavnih tradicija, pa najavljuje fotoreportažu sa manifestacije.

Kasnije sređujem nekoliko stvari u gradu, a na putu kući posjećujem famozne roditelje iz Konjević Polja. Nisam bila kod njih dvije sedmice, ali novosti ionako nema. Neki se žale da im nedostaju porodice, neki opet na problem hladnoće. Pomaka u rješavanju statusa djece nema. Prije par mjeseci ovdje je konstantno bilo puno novinara i političara, danas nema nikoga. Uostalom, rekla sam i ja roditeljima da nakon montiranog priloga na Federalnoj o tome da su se djeca navodno vratila u školu više je nego očigledno da su ih „njihovi” pustili niz vodu.

Šatori koje su postavili roditelji djece iz Konjević Polja, Sarajevo

Šatori koje su postavili roditelji djece iz Konjević Polja, Sarajevo


Roditelji kažu da se žale i oni koji ne učestvuju u protestu i djecu šalju u školu, samo ne znaju kako da se organizuju i nemaju nikog ko bi ih mogao predstavljati. Budući da u opštini Bratunac Bošnjaci imaju čak pet izabranih predstavnika (četiri SDA, jedan SDP) zvuči to pomalo čudno, ali realnost Podrinja upravo je takva. Rekao mi jednom jedan pametan Podrinjac o bošnjačkim političarima iz Istočne Bosne da je njima zgodno da svoj narod predstavljaju kao pomalo retardirane žrtve PTSP-a a sebe kao jedine koji znaju da ih drže pod kontrolom i da upravo na toj priči grade svoje karijere u Sarajevu.

Šlag na tortu je nedavna posjeta Bakira Izetbegovića koji je roditeljima obećao 100 hiljada evra iz turskih kredita za Podrinje. Ne zna se šta je gore – potpuno nerazumjevanje pojma „kredit” ili saznanje koliko je tih kredita i donacija bilo do sada i u čijim su sve džepovima završili.

U jednom trenutku u posjetu dolazi najveći neprijatelj roditelja u zadnje vrijeme – gusta i smrdljiva magla. Vraćam se kući Vilsonovim šetalištem rekordnom brzinom pokušavajući da se ne ugušim.

14.1.2014

Neobično rano idem u grad da popijem kafu s prijateljicom iz Srebrenice koja je na nekoliko dana došla u Sarajevo. Pričamo malo o tome šta se događa u Podrinju. Prijateljica nabraja šta se sve zatvara: prodavnica, pekara koja je radila samo tri mjeseca (hjeba nije imao ko da kupuje), ne radi više apoteka i jedna od dvije srebreničke banke. Ljudi sve manje jer povratnici umiru. „Svake sedmice dženaza”, kaže.

Gradi se samo jedan objekat – dosledno je realizovana još jedna besmislena ideja bivšeg reisa Cerića i njegovog najboljeg jarana muftije Zukorlića o izgradnji Bošnjačkog kulturnog centra. Nema nikakve sumnje da će ga na proljeće pomenuti dvojac svečano otvoriti i tako odsvirati početak svoje predizborne kampanje. Ništa u Srebrenici ne ujedinjava Bošnjake i Srbe ovoliko koliko sumanute ideje političara ili, u ovom slučaju, parapolitičara. Složno se zgražamo iznosima potrošenim na ovaj sumanut projekt i predviđamo godinu povećanog lešinarenja u Srebrenici. Idu izbori.

15.1.2014

Srbima je ove sedmice baš krenulo obnjavljanje pravoslavnih tradicija. Jutros sam našla na informaciju da če se, kao i u Prijedoru, plivati i u Brčkom. Ovaj put u Savi, za Bogojavljenski krst, a biće naravno i litija. Nije se plivalo 77 godina a sad su iz nekih metafizičkih razloga Srbi odlučili da ideju obnove. Dakle, još se jednom potvrđuje pravilo da kad nema hljeba uvijek se nađu neke (makar samo pravoslavne) igre.
Jedan moj prijedorski prijatelj smatra da je to samo nastavak igara koje traju već od Božića i pravoslavne Nove godine. „Odavno nisu bili glasniji i s boljim arsenalom”, kaže mi i tvrdi da do prije dvije godine nije bilo tako. Dan ranije su moji prijatelji iz prijedorskog udruženja Kvart na fejsbuku ustvrdili da su za pravoslavnu Novu godinu čuli da neko puca iz VBR-a, odnosno, kako mi je naknadno objašnjeno, „višecjevnog bacača raketa”. Na stranu odakle nekome VBR i da li je to zaista bio VBR, ali činjenica da mlađi ljudi od mene znaju šta je VBR i u stanju su da prepoznaju njegov zvuk meni je šokantna i još me jednom podsjeća gdje živim.

16.1.2014

Ko će na temelju ovog dnevnika zaključiti da se moj život vrti oko Prijedora i Podrinja biće apsolutno u pravu. Tako i današnji dan počinjem posjetom roditeljima iz Konjević Polja. Malo pričamo o lokalnim temama, ali uglavnom smo svi umorni politikom. Lijepo, sunčano jutro prekida nekoliko vladinih auta koji s bukom i bez poštovanja osnovnih propisa prolaze pored šatora i parkiraju ispred obližnjeg restorana. „Šta ćeš, gladni”, neko ironično komentira bahato ponašanje federalnih službenika.

Za gladan narod, pak, niko ne brine i opet sam danas zatrpana informacijama o besmislenim inicijativama. Nakon plivanja za razne krstove temom dana postaju spomenici. I tako Press RS gromoglasno najavljuje izgradnju centralnog spomenika palim borcima VRS u Banjaluci u vrijednosti od 16,6 miliona maraka. Očigledno hiljade spomenika palim borcima rasute širom Srpske nije uspjele da uvjere Srbe u hrabrost njihovih branitelja pa se Vlada RS odlučila i za ovu investiciju. Otkrivanje, dakako, prije izbora.

Memorijalni centar Potočari

Memorijalni centar Potočari

Odgovor stiže istog dana iz Sarajeva. Kanton, grad i nezaobilazni Haris Pašović najavljuju stvaranje Memorijalne zone 2014. iliti „izgradnju memorijalnih postamenata za žrtve opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici”. Što baš Srebrenica u Sarajevu i zašto se zaobilaze sva ostala stratišta, šta fali Memorijalnom centru u Potočarima, zašto se ovo povezuje s godišnjicom Sarajevskog atentata i zašto se na taj način daje vjetar u leđa Srbima koji žele ovaj događaj obilježiti na svoj način - nedoumica ima puno. Ipak, nema ih kantonalni premjer Zeljković, a ostalo valjda nije bitno. Otvaranje, dakako, prije izbora.

17.1.2014

Radna sedmica završava putovanjem u Srebrenicu. Situacija u gradu dosta je napeta, ali vara se svako ko misli da je to ovdje nešto normalno. Nije. Imala sam tu sreću da me tokom mog prvog dolaska u Srebrenicu dočekao zaposlenik Opštine Muhuzin Omerović, poznat ovdje kao Đile, doista zabrinut za percepciju opštine i odmah na početku rekao mi je da odnosi među Srbima i Bošnjacima uopšte nisu loši. Uprkos tome što su me kasnije svi pokušavali uvjeriti u suprotno, brzo se pokazalo da je upravo Đile bio u pravu.

No, pošto se mir loše prodaje, u Srebrenici se uporno stvaraju medijski sukobi. Ovaj put, ipak, sukob je realan. Traje još od Nove godine, kad su zaposlenici Opštine srpske nacionalnosti dobili od udruženja žrtava rata „čestitku” sa slikama leševa iz Tomašice. Čestitka se, doduše, odnosila na Dan republike i, kako se kasnije ispostavilo, nakon Nove godine stigla je i na druge adrese u RS-u, ipak utisak nepotrebne provokacije ostaje. Život Srba i Bošnjaka preselio se u nacionalne rovove, a pitani o opštem stanju svi složno odgovaraju da nije dobro. Nisam iznenađena činjenicom da su Bošnjaci-povratnici s kojima razgovaram protiv „čestitke”. Svi smatraju da je to politički i populistički potez, kampanja vođena iz Sarajeva, koje nikad nije shvaćalo (ili nije želljelo da shvati) kako se gradi suživot u praksi.

Tema je goruća uprkos tome da su od događaja prošle već dvije sedmice. U poremećene međuljudske odnose nije mi teško povjerovati jer sam se i ja u međuvremenu posvađala sa više ljudi oko izvedbe ove ideje. Izgleda da sam se iznenada našla na strani Pressa RS, SNSD-a i Hakije Meholjića, šefa lokalnog SDP-a, koji mi, zbog mojih ranjih pisanja, na ulici ne kaže ni „Dobar dan”. U ovom društvu nije mi nimalo ugodno, ali možda je ova neobična „koalicija” samo još jedan dokaz da živimo u zemlji apsurda.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG