Dostupni linkovi

logo-print
Željka Grabovac, već duže vrijeme piše blog, a radi kao koordinatorica u Centru za inkluzivnu podršku u Slavonskom Brodu. U svom dnevniku progovara i o politici, zašto ne vjeruje političarima, načinu na koji odgajamo djecu, te o tome što znači dugovati bankama u Hrvatskoj.

"Svi smo sreli barem nekoliko ljudi koji su potpuno fulali zanimanje: neambiciozne učitelje, nezainteresirane lječnike, anemične trgovkinje... Ne znam da li je stvar tragičnija njima koji rade ono što ne vole ili nama koji smo na njih upućeni..." napisala je Željka objašnjavajući zašto voli svoj posao, što znači razumijeti one koji imaju problema.

Sve u svemu, zaključuje ona "bogata sam žena. Imam jednog muža, tri sina, fotku s Balaševićem, Ronaldo listove koji pod noćnim svijetlom reflektiraju u noge Lepe Brene i čak četiri prijateljice koje mogu nazvati u tri ujutro..."

* 13.07.2013. Jutro poslije

Kava je dogovorena prije deset dana i da joj se u međuvremenu nisam istinski i radovala svakako bih smislila neki „dobrozvučeći“ razlog i odgodila ju. Ovako sjedim preko puta drage prijateljice i jedva razabirem poneku riječ. Srećom, u fazi je svježe zaljubljenosti pa maksimum koji se silno trudim dati – grimasu nalik osmijehu i zamagljeni, neispavani pogled, tumači zadivljenošću idilom koja joj se događa.
I baš kad mi je opisivala trenutak u kojem su shvatili da se vole, zazvonio joj je mobitel, trgnuvši me iz moje očite odsutnosti tako da sam odskočila sa stolice.

„Da, ja sam. Izvolite?“, zaljubljeni osmijeh joj se polako gasio dok je slušala glas s druge strane.

„Naravno da ću platiti. Znam“, izgovarala je sve očajnija. „Pa nadam se da ću uspjeti najkasnije do srijede. Dobro. Svakako. Doviđenja.“

Oči joj se napuniše suzama.

„Zovu me iz banke. Kasnim s kreditom. I to dva mjeseca! Meni jednostavno nije suđeno da budem sretna. Uvijek mi se sve ruši.“, blijeda je i pokazuje mi kako joj se ruke tresu.

Smirujem ju, ali mi ne uspijeva.

„Ne mrdaj! Idem po cigarete, ovo nije vrijeme za odvikavanje! Srce mi moje čupaju, razumiješ?! Srce!“, zgrabi novčanik i nestade ostavljajući me puno prisutnijom i svjesnijom nego što sam bila prije tog poziva.

Kako ne bih razumjela?! Kašnjenje plaćanja kredita je opaka stvar. Cik- cak plaćanje režija također. Minusi. Posuđivanja. Život od prvog do prvog pa ispočetka.

Kako ne bih razumjela što znači „iščupano srce“...

Tu barem nema puno varijanti: gubitak voljene osobe.

Saznanje o teškoj bolesti – vlastitoj ili nekog voljenog.

I odlazak kući koja to već odavno nije...

Svakako sam probala.

Ići, ne ići, glumatati da mi je svejedno, plakati, ne proći tom ulicom, stajati dugo pred kućnim brojem, mirisati uspomene, dozivati imena znajući da se nema tko odazvati, probati zaboraviti...sve to i ništa od toga.

Svako jutro poslije čista je koncentracije nerazvodnjene tuge. Jutro iščupanog srca.
Vrijeme smanjuje kredite, približava prvi prvome, smanjuje ili povećava minuse i dugove, prolazi (ono ili mi ili zajedno, vrag bi ga znao), ali ne liječi.Tko je uopće bio tako hrabar pomisliti da se iščupano srce bilo čim može izliječiti...

„Evo me!“, dojuri moja prijateljica. Još uvijek blijeda drhtavim rukama pali cigaretu.

„Do kad ono imaš kredit?“, pitam, potpuno prisutna i najiskrenije zainteresirana.

„ Ma ne pitaj, još sedam godina! Vječnost!“, odgovara kolutajući očima.

Pokušavam zamisliti 28.3. u nekoj od slijedećih godina - 2017, recimo.
Poštar mi donosi pismo. Potpisujem i otvaram. Lijepim, kosim slovima obavještavaju me da je prošlo dvadeset i pet godina tugovanja i da je moja bol okončana.
Sagnuta, slažem obavijest o isteku tuge natrag u kuvertu i vraćam pošiljatelju.
Tuga je kredit koji se ne može isplatiti. Kojeg vraga mi šalju te gluposti, kao da ne znaju...

* 14.07.2013. Nedjelja, Dan Gospodnji

Svi smo sreli barem nekoliko ljudi koji su potpuno fulali zanimanje: neambiciozne učitelje, nezainteresirane liječnike, anemične trgovkinje...

Ne znam da li je stvar tragičnija njima koji rade ono što ne vole ili nama koji smo na njih upućeni, ali slučaj je htio da me jedna loša kombinacija u životu gadno protresla: svećenik bezbožnik.

Uzalud sam si godinama pokušavala racionalizirati situaciju i prihvatiti činjenice, ali pomoći nije bilo: izluđivala me spoznaja da je direktna veza sa Čikicom Sa Oblaka potpuno izostala i da čovjek radi isključivo za plaću baš kao i svi. I da to radi poprilično loše.

Jutros je moje naselje osvanulo u svečanom ruhu. Dječačić koji se od ostalih uvijek izdvajao pametnim okicama danas ima mladu misu iliti i službeno postaje svećenik.
Razmišljam o njemu već nekoliko dana.

Bilo je različitih diplomiranja, promocija, prvih zaposlenja, uspješnih poslovnih ispraćaja u inozemstvo i sličnih sudbinski važnih trenutaka koje sam dijelila sa svojim prijateljicama, njihovom djecom, rodbinom i susjedima.

Ali već dugo nisam ovako sagnuta čvrsto stiskala palčeve i željela da nešto uspije.
Neću lagati, totalno sam sebična. Spoznaja o postojanju jednog divnog, pametnog, nepoljuljanog i skromnog svećenika najviše bi trebala baš meni i mom tinjanjućem, jedva vidljivom plamu.

Dragi dječače, želim ti živu i istinsku vjeru u ljubav i ljude. Želim da ti sjaj u oku ne izblijedi, a osmijeh nikada ne nestane sa lica. Želim ti materijalnu skromnost i nepregledno duhovno bogatstvo. Tebi želim da čvrsto vjeruješ u sve što ćeš živjeti, a nama da povjerujemo tebi.

Želim ti baš sve ono što bi i sam Čikica Sa Oblaka trebao biti, ako je još uopće tamo.
A iz nekog, mi, potpuno neobjašnjivog razloga, svima zajedno nam želim da ipak je.

*15.07.2013. Punoljetstvo

A jedan drugi svećenik (zbog kojeg najvjerojatnije tako grčevito i želim sresti barem jednog sličnog za života) prije ravno osamnaest godina jednu djevojčicu i jednog dječaka neraskidivo je vezao riječima „...i u dobru i u zlu...“.

Kratki rezime: jedan zajedno izgurani rat i strašno vrijeme nakon njega, nešto malo krvavo zarađenih nekretnina i tri predivna dječaka.

Sjećate se onih sličica „ Ljubav je...“?

Uvijek su me fascinirale.

E, sad kad smo punoljetni, usudim se i ja progovoriti nešto na tu temu:

- ljubav je kad već jako dugo nisi osjetila potrebu da ga ubiješ na spavanju ;).

- ljubav je kad se sagneš i nježno ga pokriješ nakon što je, naravno, zaspao prije nego što je napravio ijednu od deset obećanih stvari kojima će te malo poštedjeti vikendom; i kad sve i više od toga uradiš sama i nasmijana.

- ljubav je kad se čudiš jer netko primjećuje kako ima mane.

- ljubav je pretpostavljam i kad on pored tebe hrče dok na teletekstu čitaš kako je hrvatski turizam u srpnju podbacio i kako je u zemlju ušlo 400 000 manje stranih turista u odnosu na prošlu godinu - a to te ni najmanje ne zabrine.

Kažem - pretpostavljam. Pouzdano ću znati do slijedeće godišnjice kad osjetim posljedice deficita proračuna, pa vam javim ;)

* 16.7.2013. Vodeni dan

Stvarno nisam paranoičan tip, ali od jutros nemam mira i svaki put prije nego nešto stavim u usta prospem prethodni sadržaj i dobro operem čašu.

Čitam, naime, jutros na nekom portalu kako je hrvatski Sabor na dvomjesečnom zasluženom godišnjem odmoru i nakon par minuta shvatim kako se smijem takvim glasnim i srčanim grohotom za kojeg pojma nisam imala da ga uopće mogu proizvesti.

Kako biti apolitičan u zemlji u kojoj politika kroji i uvjetuje SVE? Teško.

Čitav život živim okružena „malim“ ljudima prosječnog imovnog stanja. Zalili smo u zadnjih dvadeset godina puno useljenja u nove stanove, kupovine novih auta, diplome i još puno toga što zahtjeva puno uloženog truda i novca kojeg uglavnom nemaš pa nadljudski upreš mozak i šake da ga stvoriš. Toliko puno da se neminovno zapitaš – kako „mali“ ,napaćeni hrvatski (i ini) čovjek može, a političar ne može?!

Kako god, uzelo mi je to razmišljanje dobrih godina života.

Vazda se pred nekim saginji. Pa se živciraj. Pa glasaj. Pa se nadaj promjenama. Pa se trudi vjerovati im. Pa im mrsi kroz zube. Pa javno.

Majke mi, nemam pojma kad je moj bijes prerastao u smijeh, zato se i bojim da mi netko nešto stavlja u kavu. Gdje je, zaboga, nestao moj bunt?!

E pa, gdje je da je (iako pomalo slutim, ali da ne prostačim) neka tamo i ostane!

Zajedno sa bagrom u koju se na pola polovine mandata pretvore sva ona fina obećavajuća gospoda koja nas poput psića preklinju s plakata da ih zaokružimo.

Znam, nije fer od mene što za ovakve oslobađajuće misli ne koristim usluge nekog psihoterapeuta pa da netko nešto i zaradi, ali heeeeej – pa nisam ja političar da trošim tuđe (a odakle mi lova za seanse?) i da me baš briga!

Prvo moram skužiti hoću li trebati kakvu detoksikaciju. Zato danas samo voda. Ma šta danas?! Najmanje tri dana da budem sigurna da se zlo ne vrati.

* 17.07.2013. Jedan od onih dana

Devet uvečer je vjerojatno realno vrijeme kada trebaš prestati očekivati da bi dan mogao izaći na dobro. Nešto malo prije toga, čekajući policiju, razmišljam o tome što ću sve prešutjeti večeras kad sjednem pisati dnevnik jer nemam srca natovariti ga tolikom količinom današnjeg...znate već.

Kad me dugogodišnja kolegica prije nešto više od godinu dana pozvala da radim kao koordinator u programu inkluzije (omogućavanje odraslim osobama s intelektualnim teškoćama da postanu dio „normalnog“ društva) nisam imala nikakve predrasude i nikakva očekivanja.

Ljudi koje volim bili su uvjereni da idem „s konja na magarca“ i nisu se libili reći mi to.
Nije me vodila radoznalost, niti lažni entuzijazam. Vodila me jednostavna činjenica da me kolegica pozvala i da u današnje vrijeme priliku za promjenom posla ne treba odbiti.

Danas sam bogatija za slijedeća saznanja:

Odrasli ljudi sa intelektualnim teškoćama uglavnom ne izgledaju privlačno niti simpatično. Za razliku od djece istih poteškoća, u većini slučajeva ne izazivaju empatiju niti odobravanje okoline u kojoj borave. Nije da im je baš egzotično ići u susret. Sinonim su za neugodu i nevolju.

Njihov je svijet realan. Nefriziran. Iskren. Bez nepotrebnog pretjerivanja s emocijama.

Brutalno ogoljen od svakog glumljenja. Poprilično egoističan.

Njihov svijet.

Znači, postoji i naš.

Mi smo, očekivano,ovi sa ove strane razuma. Oni su ostali tamo i svi mudro klimamo glavom i razumijemo kako od njih ne možemo puno očekivati. I to je ta crta razgraničenja sa kojom, od kako sam ju shvatila, definitivno imam problem.

Od jutros sam zviznula glavom u nekoliko zidova koje su svojom nefleksibilnošću, lijenošću, samodopadnošću ili bahatošću izgradili zdravi članovi društva čiji sam i sama član i na koje te ne upozoravaju nikakve šifre ni dijagnoze.

Neki sve upakiraju u fine, birane riječi, drugi u ignoriranje, treći u prebacivanje odgovornosti, ali činjenica je da zahvaljujući njima tj, nama - nema kraja ovom strašnom sagnutom danu...i danima presličnima ovome.

„Eeeee, Đeka, Đeka, blago tebi!“, odjednom se pored mene stvori moja četrdesetpetogodišnja korisnica Nevenka, sindrom Down i prekine me u razmišljanju o tome kako sam sigurna da je jedan policajac, nakon što nije riješio apsolutno ništa, otišao najmanje duplo više zaljubljen u sebe nego što je bio na dolasku.

„Ma zašto je meni blago?!“, uzviknem doslovno izbezumljena.

„Imaš noge k'o Lepa Brena!“, reče mi i razvuče usne u najljepši ovozemaljski osmijeh.

Pola deset uvečer je, dakle, vrijeme u kojem se teško možeš nadati da ti netko od naših popravi dan, makar to bio i estetski kirurg glavom i bradom. Srećom mojom pa me okružuju oni.

* 18.07.2013.

„Da li su to stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi? “ Đ.B.

Ako ste ikada u životu osjetili diskriminaciju na svojoj koži to vas može odvesti u samo dva smjera: da i vi diskriminirate ili da na samu pomisao i miris iste „dobijete rogove“.
Moj najmlađi me nazvao popodne tako uplakan da mi je trebalo poprilično vremena dok sam razumjela da se posvađao sa prijateljem koji mu je opsovao muslimansku mater, na što mu je moje gore list uzvratio udarcem kamenom.

Nakon što sam čula da nema ozlijeđenih ljutito ga pitam odakle mu ideja o gađanju. Jedva govoreći objašnjava: „Ali, mama, opsovao mi je mater i to muslimansku!“. Objašnjavam mu da je takvo ponašanje nedopustivo, tražim baku (s bakom i djedom su na moru) ,dajem naputak o privremenom završetku igre, hlađenju, a onda lijepo isprika i ruka ruci, uz obećanje da neće više nikad – znači sve po redu, baš kao u stara dobra vremena.

Ne znam što je mog junačinu „kamena s ramena“ više uznemirilo: spominjanje mame u odsutnosti ili dilema o prisutnosti Muslimanstva u mami, ali kad se već stvar tako razvijala – prvi put u životu mog rođenog djeteta radovale su me njegove suze.

Spominjanje i jednog i drugog je školski životni primjer dobrog razloga za plakanje.
Dobro poznajem dječaka koji je opsovao. Divno dijete, divnih roditelja, požrtvovanih, vrijednih i prekrasnih bake i djeda. Ni od jednih ni od drugih – garantiram svojim životom – nije čuo ovu psovku!!!

Ali negdje je...

Nakon što su se prijatelji pomirili i igra nastavljena pokušavam ne misliti o tome i navečer potpuno smirena (vau, vodeni dan još drži vodu) čitam o svim uobičajenim dnevno političkim nebulozama i ništa me ne pomiče s mjesta.

A onda mi pažnju privlači vijest iz Banjaluke sa juniorskog rukometnog Svjetkog prvenstva. Navijači su izvjesili transparent sa likom Mladića i jedan posvećen D.Mihailoviću. Transparenti su odmah uklonjeni, Savez kažnjen, utakmica i natjecanje nastavljeni. Povećavam fotografije iz Borika promatrajući lica publike. Jako, jako puno mladih, možda tek mrvicu starijih od mog najstarijeg, šesnaestogodišnjaka ili baš kao on.

Hrvatska zastava među članicama EU

Hrvatska zastava među članicama EU

Velika većina je došla zbog dobrog sporta, ali eto, možda tek jedan nije.
Isto kao i onih nekoliko golobradih koje viđam sa raznoraznim kapama i crnim majicama kada izvještavaju sa Thompsonovih koncerata. Isto kao kad ne postoji način kako objasniti djeci da dva dječaka s bradicama i vidiljivo kraćim hlačama koja smo susreli nisu u toj odjevnoj kombinaciji slučajno.
Sasvim dovoljno.

Godina je 2013, 21. je stoljeće, Hrvatska je, znači, u EU, Banja Luka oduvijek u Europi, Zenica također, hoću reći - svi smo još uvijek na istoj kugli zemaljskoj.
U čemu je naš problem i ima li za tu djecu ikakve nade???

Ne bih podsjećala, ali moram – ako smo svi dobri i dobronamjerni tko nam onda desetogodišnjake ili šesnaestogodišnjake uči suprotnome?
Izem ti ga i život kad si sagnuta nad nadom da će problem tvoje vlastite djece i dalje biti „samo“ kamenje...

* 19.07.2013. Dan sedmi

U bolnici slučajno srećem jednu dragu prijateljicu. Dan je tek počeo, ali definitivno mogu reći da mi ga nakon ovog susreta teško nešto može pokvariti.
Nakon što dogovaramo kavu, strpljivo čekam zajedno sa još devet ljudi naručenih u minutu u isto vrijeme kao i ja (to je uobičajena praksa koju smo sa sobom ponijeli i u naprednu Europu, nek' se nađe) i raznježeno razmišljam o prijateljstvu.

Postoji li uopće kompleksniji ljudski odnos?

Jednu prijateljicu makar u prolazu viđam gotovo svakodnevno. Sa jednom se svaki dan barem čujem telefonom. Sa jednom radim. Sa četvrtom se rijetko čujem, a još rjeđe vidim. Njih četiri zamišljam kako zagrljene mašu buketima sa pobjedničkog postolja nakon što se i poslije foto finiša nije moglo ustanoviti koju više volim.

Stvarno nisam hvalisav tip, ali bogata sam žena. Imam jednog muža, tri sina, fotku s Balaševićem, Ronaldo listove koji pod noćnim svjetlom reflektiraju u noge Lepe Brene i čak četiri prijateljice koje mogu nazvati u tri ujutro i egoistično zahtjevati da mi prave društvo dok me udara nesanica.

Dugogodišnja prijateljstva (a ovdje je to slučaj i u svakom od njih su brojke dvocifrene) od svih drugih ljudskih odnosa razlikuju se bezuvjetnim povjerenjem. U svim drugim odnosima barem jednom posumnjaš.

Moja četvrta prijateljica vjeruje da je ovo moje piskaranje zanimljivo. Navikla je da ju demantiram tako da joj moje suprotno mišljenje neće teško pasti.

Najiskrenije, nema tu ništa posebno: vidim neke stvari koje je bolje ne vidjeti, čujem ono bez čega je lakše živjeti i u preživljavanju se koristim isključivo metodom saginjanja. Znam, zvuči čak i pomalo poltronski, ali nije jednostavno kako se na prvu čini. Saginjanje mi uvijek najteže ide baš onda kad se to od mene očekuje.

Samo pred ljudima koje volim sagnuta sam zauvijek.

„Grabovac!“ – viknu sestra iznenađujuće brzo. O, znači, prva sam od deset.

Krenem prema njoj još uvijek nasmijana od pomisli na svoje pobjednice. „ Renoviramo ambulantu pa se morate malo sagnuti da ne udarite glavom“ – ljubazna je sestra.
Nasmijem se onako baš od srca. „ Nikakav problem, sestro. Niste mogli naći bolju osobu za to.“

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG