Dostupni linkovi

logo-print

Garčević: Da li smo iskoračili iz 90-ih ili su drugi ukoračili u naš svijet?


Vesko Garčević je rođen 1963. godine. Pomalo bio novinar u Borbi između 1988. i 1990. zbog čega je ponosan. Dugo je bio diplomata, možda i previše dugo. Promijenio više klubova za koje je igrao kao diplomata: SRFRJ, SRJ, Srbija i Crna Gora, te Crna Gora. Prvi i posljednji su mu najdraži. Naročito posljednji, jer je igrao od samog formiranja tima. Kako su klubovi postajali manji tako je njegova važnost rasla. Od prije nekoliko mjeseci je profesor početnik, skoro kao student, na Bostonskom univerzitetu – Frederik Pardi škola za globalne studije. Predaje diplomatiju, interkulturalnu komunikaciju i Balkan između EU i Rusije.

Subota, 19. novembar

Stvarno, ovo nije fer – bila je moja prva misao ovoga jutra kad sam pogledao dvorište kuće u "našem malom mistu" zvanom Belmont, lijepom predgrađu Bostona. Tek sto sam juče pobijedio svoju crnogorsku lijenost, uzeo grabulju u ruke i pokupio opalo lišće, a gospodar našeg dvorišta, jedan veliki hrast, vratio je stvari u prirodnu ravnotežu i pokrio tlo žutim, crvenim i narandžastim bojama. Jesen je u Masačusetsu predivna, boravio sam na mnogim mjestima, ali nigdje nijesam vidio ovakve boje – kao dječiji crteži.

Hrast u dvorištu kuće Veska Garčevića

Hrast u dvorištu kuće Veska Garčevića


Kako sam, zapravo, došao ovdje? Nikada ranije nijesam živio u jednom malom mjestu, sa kućama kao vojničkim redovima, gdje vas u ulici znaju već poslije desetak dana i govore vam "dobar dan komšija, kako ste danas". Nedugo pošto smo se uselili, komšije preko puta su nam zakucale na vrata donoseći kolač od banana u znak dobrodošlice. Idilično, tiho, uredno, sigurno.

Nova Engleska je zapravo američka Skandinavija, stvarno podsjeća na Englesku, naročito dio oko Univerziteta Harvard koji je nedaleko od naše kuće. Prije nego što sam došao, svi su mi govorili kako Boston i Nova Engleska zapravo nijesu prava Amerika. Nijesam im vjerovao, nijesam vjerovao ni kada su mi to ovdje govorili prvih mjeseci, ali me je izbor Trampa za predsjednika razuvjerio. Ovdje su to vrlo teško podnijeli, kao poraz vrijednosti vezanih za toleranciju i demokratiju. Ni američko društvo nije imuno na populizam, laka obećanja i zapaljive govore.

Nedjelja, 20. novembar

Moj boravak u Bostonu je prava životna misterija. Bio sam diplomata 26 godina. Nekako sam preživio raspad Jugoslavije, raspad Srbije i Crne Gore, te rađanje Crne Gore za šta sam se vatreno zalagao. Nekada sam imao utisak da su me kolege stranci više cijenili. Upravo se iz toga izrodila šansa da dođem na Bostonski univerzitet, tj. u Frederik Pardi školu za globalne studije, i predajem diplomatiju. Od idućeg semestra uključićemo i predmet Zapadni Balkan, između EU i Rusije. O profesuri teško da sam ikada razmišljao, ali izgleda je ona razmišljala o meni.

Oni koji me znaju, tvrde da je sve logično jer je proizašlo iz mog temperamenta i želje da probam nešto novo, kao i moje ideje da čovjek mora da učini sve kako bi ispunio svoje snove. Crnogorskim članstvom u NATO, moja lična misija je završena, drugih interesa nijesam imao, a politička karijera, naročito na Balkanu, nikada nije bila moja želja.

Dobio sam priliku da budem slobodan, kreativan i družim se sa mladim i mislećim ljudima. Postoji li bolji cilj kojem čovjek treba da teži u svom životu?

Ponedjeljak, 21. novembar

Danas je slava moje familije. Zato je valjda i pao prvi snijeg. Ovo je samo opomena, prava snježna uzbuđenja tek predstoje. Metar snijega se ovdje smatra normalnom zimskom zabavom, sve ispod toga je nepristojno da se spomene.

Večeras, za slavu imamo mladost u kući. Djeca su pozvala svoje društvo iz srednje škole: Turkinja, Ruskinja, Koreanka, Izraelka, Tajvanka, djevojka iz Ugande (iskreno, ne znam kako bih ovo rekao u ženskom rodu, može li mi neko pomoći?), sve one rođene u svojim zemljama prije nego što su došle u SAD, zajedno sa njima biće i Amerikanke. Zapravo, oni su svi jedno – djeca budućnosti.

Ali, nije sve tako idilično jer idealno ne postoji. Izbor Trampa za predsjednika i rast ekstremne desnice u zapadnim demokratijama predstavlja izazov za slobode osvojene u prethodnih 30-40 godina. Prvi put od Drugog svjetskog rata, liberalna (ili ako je lakše, parlamentarna) demokratija je izazvana iznutra, od svojih građana koji glasaju za one koji dovode u pitanje jednakost, toleranciju i osnovna ljudska prava. Tramp je očiti primjer. Svoju pobjedu je zadobio retorikom protiv stranaca, prije svega Meksikanaca i muslimana, podsmjehom prema ženama i napadom na one koji se zalažu za zelenu tehnologiju.

"Gubitnici globalizacije" u zapadnim demokratijama glasaju ksenofobe i homofobe. Imenovanje ljudi koji su simpatizeri pokreta "bijela superiornost" (white supremacy) za prve Trampove savjetnike samo potvrđuje ovaj trend. Dođe mi da iz prkosa pocrnim.

Utorak, 22. novembar

Dan poslije Trampove pobjede dobio sam e-mail od mog kolege s posla u kojem me podsjeća da su me, samo što sam se pridružio Pardi školi, "već obradovali sa predsjednikom koji podsjeća na Slobodana Miloševića i druge nacionalističke politićare sa Balkana". Zato se ne čudim otkuda taj talas simpatija za Trampa među mnogima na Balkanu. Ne dolazi to samo od njegovog rusofilstva iza kojeg stoji, između ostalog, ruski novac plasiran u neke od njegovih "velikih građevinskih poduhvata".

Plakat sa slikom Donalda Trampa i ruskog predsjednika Vladimira Putina, Danilovgrad, Crna Gora

Plakat sa slikom Donalda Trampa i ruskog predsjednika Vladimira Putina, Danilovgrad, Crna Gora


Slušajući Trampove predizborne govore i njegove nastupe u medijima, prepoznao sam olako izrečena obećanja koja sam slušao krajem 80-ih u Srbiji, ali i u drugim djelovima bivše SFRJ. Sjetio sam se onih teških riječi protiv "drugih" koji su krivi za sve "naše" muke. Kada je omalovažavanje, neprijateljstvo i strah od drugih (i drugačijih) nešto u šta vjeruješ, onda to govori o stanju duha. Kod drugih prepoznajemo ono što nam se sviđa u sebi, zar ne?

Ako nam se sviđa Tramp, Le Pen ili Štrahe u Austriji, onda to govori šta zapravo volimo u sebi i kakav svijet želimo da vidimo oko sebe. Talas ekstremne desnice u Evropi mnogi kod nas doživljavaju kao odbranu svog nacionalnog identiteta, kao šansu da se dovrši ono što se nije uspjelo prije 20 godina. Da li smo iskoračili iz 90-ih? Ili su drugi ukoračili u naš svijet?

Srijeda, 23. novembar

Počeo sam ponovo da volim školske raspuste, baš sam se podmladio! Posljednji dan škole prije velikog američkog praznika – Dana zahvalnosti. Boston je grad univerziteta i obrazovanih ljudi. Putujući na posao, razgovarajući sa ljudima u prevozu, puno puta me iznenadilo njihovo poznavanje našeg regiona. Jednom me je saputnik pitao: "Zar vi svi ne govorite isti jezik, ili ga samo zovete različito", nešto poput mnogih varijacija engleskog jezika?

U Masačusetsu se nalazi 88 univerziteta, a većina njih je u Bostonu i okolini. Najpoznatiji su Harvard i Institut za tehnologiju Masačusets (neka vas ovaj naziv ne zavara, to je univerzitet sa vrhunskim katedrama za društvene nauke), uvijek među pet najboljih na svijetu. Bostonski univerzitet je takođe vrlo visoko rangiran, među 50 najboljih svjetskih univerziteta. Budžet na našem Univerzitetu je oko 1,6 milijardi dolara, a na istraživanja je prošle godine potrošeno oko 650 miliona dolara. Više od ovih brojki mene raduje otvorenost duha, spremnost studenata da polemišu sa profesorima, postavljaju pitanja i iznose svoje mišljenje.

Kulturološko šarenilo mi se posebno sviđa, zato smo mi u školi došli na ideju da pokrenemo inicijativu "I mi smo imigranti" kao protivtezu najavama Trampove nove politike prema strancima. Dvije izuzetne studentkinje sa naših prostora čiji su roditelji napustili Jugoslaviju prije 25-30 godina, me podsjećaju na naš egzodus i mjesto koje smo mi (zasluženo) mogli da imamo da smo bili mudriji.

Četvrtak, 24. novembar

Spremamo se za svečani ručak povodom Dana zahvalnosti. Došao je neočekivano, od ljudi koje skoro da ne znamo. To je porodica kojoj naše kćerke povremeno čuvaju djecu. Čuvanje djece je ovdje dobra prilika da se zaradi džeparac, ali i upoznaju novi prijatelji. Upravo se to nama dogodilo, što je još jedan dokaz kako neke stvari u Americi idu lako i spontano.

Ćurka i odlazeći predsjednik SAD-a Barak Obama

Ćurka i odlazeći predsjednik SAD-a Barak Obama


Dan zahvalnosti liči na naše porodične praznike, ne samo zbog toga što je to prilika da se okupi porodica ili prijatelji, već zato što je to i hvalospjev hrani i piću. Umjesto jagnjadi ili prasića, u Americi cijenu plaćaju ćurke.

Predpraznična groznica se mogla vidjeti još prije nekoliko dana. Poslovično neštedljivi Amerikanci su kupovali dodatne količine namirnica praveći manje ili veće piramide u svojim kolicima za kupovinu. Masakr nad ćurkama je sigurno nešto što se ne sviđa zaštitnicima prava životinja, ali je ovdje tradicija jača. Moram priznati da se više radujem ćurki nego slatkom krompiru koji jedem koliko se mora da bi se ispoštovao domaćin.

Petak, 25. novembar

Dan nakon Dana zahvalnosti, na crni petak koji je nekrunisani kralj ludila kupovine, slavim svoj prvi rođendan u SAD-u. Crni petak se vremenom pretvorio u kasni četvrtak jer radnje počinju sa popustima odmah poslije svečanog ručka. Hiljade ljudi tiskaju se u prodavnicama ili ispred njih kako bi dobili još jednu šansu da ižive svoje potrošačku strast. Cijene padaju kao što pada i saldo na bankovnom računu.

Nikako ne shvatam logiku da što više kupuješ, zapravo, više štediš jer stalno dobijaš obavještenje kako si, zapravo, uštedio kupujući s popustom. Teško da ću biti dio tog ludila, bar ne ove godine, ali su se moje kćerke već naoštrile za Black Friday shopping fever.

Pakujući stvari za put u Beograd, gdje ću učestvovati na konferenciji o bezbjednosti Zapadnog Balkana i odnosima EU-NATO-Rusija, razmišljam još jednom šta se dobija selidbama, a šta se sa njima gubi.

Dobio sam šansu da počnem još jednom u mojim 50-im u društvu za koje su to godine kada se ne svode računi, već se prave planovi za budućnost. Upoznao sam različite ljude i kulture, te shvatio da uzajamno razumijevanje ide lakše nego što smo očekivali ako samo uklonimo prepreke u svojoj glavi.

Njih filozof Fransis Bakon naziva idolima trga, pećine i plemena. Selidbe su neprestano davanje i uzimanje kao na skulpturama "putnici" francuskog umjetnika Bruna Katalana. Gledam dvorište kroz stakla naše porodične sobe. Suncan i hladan bostonski dan. Mnogo sam dobio jer se nijesam plašio da dam…

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG