Dostupni linkovi

logo-print

Štivičić: Na New York je teško biti imun


Tena Štivičić

Tena Štivičić

Hrvatska spisateljica Tena Štivičić osvojila je za svoju dramu "3 zime" (3 Winters) nagradu Susan Smith Blackburn za 2015. godinu. To je nastarija i najuglednija nagrada koja se dodjeljuje autoricama dramskih tekstova pisanih na engleskom jeziku.

Tena Štivičić bila je jedna od 12 finalistica izabranih između ukupno 140 nominiranih. Drama "3 zime" premijerno je izvedena prošle godine u londonskom National Theatreu u režiji Howarda Daviesa. Radnja drame smještena je u Zagreb i odvija se u tri vremenska razdoblja - 1945., 1990. i 2011. prateći zbivanja u jednoj obitelji koju povezuju tri generacije snažnih žena.

*****

Kao i mnogi lijevo orijentirani Europljani, prema Americi imam ambivalentan odnos. Ovaj put, čim smo sletjeli u New York, odmah su mi se svidjele dvije stvari. Ispred one rupe koja izbacuje kofere na pokretnu traku stoji osoblje koje svaki komad prtljage slaže tako da je ručka okrenuta prema gore. Na putnicima je samo da elegantno skinu kofere s trake. To i besplatni Wi-Fi u autu koji su poslali po nas čine mi se vrlo civiliziranim detaljima.

U zadnje vrijeme iz Houstona u Texasu dobivam pozive koji mi nude policu osiguranja, one pozive pri kojima kompjuter, po svoj prilici nasumično, bira brojeve. Takvi su pozivi jedna od malih stvari suvremenog života koje imaju moć da mi taknu živac kao zubarsko svrdlo, simbolizirajući niz iritantnih razina - od lažne ekstaze u glasu, tako sretnom što ima priliku razgovarati sa mnom, preko laži da je baš ova polica osiguranja osobita premija, do same lažne ideje da osiguranje uopće pruža nekakvu sigurnost. Ti pozivi iz Houstona u Texasu imaju na mene hipnotički utjecaj, jedva se savladavam da presretnu osobu s druge strane linije ne pošaljem u tri teksaške pizde materine.

Neobična je koincidencija da je u istom gradu i administrativno sjedište za nagradu Susan Smith Blackburn, jednu od najznačajnijih nagrada za spisateljice engleskoga govornog područja za koju sam nominirana s dramom "3 zime". Pa kad je zazvoio telefon i na zaslonu se ukazale riječi Houston, Texas, USA, zamalo se nisam javila. Kad sam se napokon javila, nisam zvučila prijatno. Kad je sretna osoba s druge strane pitala: "Je li to Tena?", ja sam se jedva sudržala da ne zavapim: "Pa, kako sad znaju i moje ime ??!" Ne znam što me spriječilo u tome, neka sinkopa u mislima, ali, utihnula sam dovoljno dugo da je ona imala vremena reći: "Zovem vas da vam kažem jednu lijepu vijest. Vi ste ovogodišnja dobitnica nagrade".

I evo nas u New Yorku, na dodjeli. U New Yorku pada snijeg. Zvuči romantično, ali meni je za dodjelu prijateljica posudila haljinu koju, kaže, moram nositi na gole noge. Naša druga zajednička prijateljica, koja dizajnira i pravi cipele, posudila mi je za istu prigodu par svojih ručno rađenih čizmica, tako skupocjenih da sam u jednom kratkom intervalu polusna u avionu sanjala da mi ih je netko ukrao i da se bez njih ne usuđujem vratiti u London. U haljini i čizmicama izgledam kao da idem na Oskare. A nagrade za pisce nikad ne izgledaju kao Oskari. U dilemi sam. Iz principa se protivim estradnim paradama, šopingu kao terapiji i tiraniji izbora. Ali me kao zov sirena mame Brankina spektakularna haljina i Katarinine prekrasne čizmice.

Times Square pod snijegom

Times Square pod snijegom

Ponedjeljak je svanuo suh i sunčan. Nakon doručka s mojim engleskim agentom koji je došao sa mnom na dodjelu, odlazim na sastanak s njujorškim agentom kojeg ćemo vjerojatno angažirati da me zastupa u Americi.

Madison Avenue blista u hladno sunčano jutro. Sunce se odbija o ogromne staklene površine nebodera i doslovno blješti. Na New York je teško biti imun.

Dok sam s jedne strane podozriva, s druge sam strane, kao i svaki filmofil, na Ameriku slaba. New York je katalog moje i mnoge osobne filmske povijesti.

Koncentrat slika koji dočekuje iza svakog ugla raspaljuje moju filmofilsku maštu i budi pohranjene komadičke sebe. Najranija sjećanja, "Superman" ranih osamdesetih i "Groznica subotnje večeri", prvi film kojeg se sjećam da sam gledala u kinu.

Upravo tu gdje smo smješteni, između avenija Lexington i Madison šuljao se Robet Redford u "Tri Kondorova dana", a u blizini su se upoznali Michael Douglas i Glen Close u "Fatalnoj privlačnosti". Zastajem ispred Tiffanyja kao Holly Golightly. Preko Times Squarea nekad je davno prelazio Travis Bickle, a nedavno, u gaćama, Michael Keaton kao "Birdman".

Iako bi sporna haljina od Alexandra McQueena s jastučićima u ramenima sigurno bila posveta filmu "Working girl" i feminističkom power dressingu 80-ih, u posljednji čas, i pokazat će se ispravnim, ipak odlučujem ostaviti haljinu u ormaru i doći na dodjelu odjevena manje upadljivo.

Na pozornici se nižu govornici koji pričaju o tome koliko je ova nagrada u 37 godina postojanja učinila za promociju spisateljica u maloj i dominantno muškoj kazališnoj kulturi.

Postoci su i dalje sumorni, scenom i dalje vladaju uglavnom muškarci i uglavnom bijelci, ali se omjer ipak, velikim dijelom zahvaljujući i ovoj nagradi, mijenja.

U obraćanju prisutnima spominjem ključni postotak. Žena je na svijetu 51 posto. Pa ipak literatura, povijest i drame kao da to ne primjećuju. Uvjetovani smo tako da priču o čovječanstvu, iskustvo o tome što znači biti ljudsko biće, primamo kroz vizuru muškarca protagonista. I to je nešto što treba provocirati.

Priče koje pričamo i kako ih pričamo uvjetuju naš doživljaj svijeta i oblikuju odnos prema tome što je moguće. Mnogo je u tom našem svjetonazoru nametnutih narativa koji nas sprečavaju u nezavisnom razmišljanju.

Ono osiguranje s početka, kao siguran put u sreću, dio je jednoga takvog narativa. Priča o slabijem spolu drugi je i tvrdokoran narativ kojega neizostavno treba osporavati.

Nakon primljene nagrade sljedeće dane provodim na sastancima s producentima i umjetničkim ravnateljima kazalištima. U povojima je plan da se "3 zime" postave u New Yorku.

Dougie i ja odlazimo na večeru s prijateljem Danijelom, hrvatsko-britansko-njujorškim scenaristom, u legendarni restoran Balthazar. Nakon toga idemo u Comedy Cellar, klub u kojem se snima jedna od naših omiljenih serija "Louie".

Naposljetku zadnji dan, mećava. Tisuće letova širom Amerike je otkazano. Sa strepnjom krećemo prema aerodromu. Ostavljamo iza sebe zamamni Broadway s njegovim magnetskim poljem. Prolazimo kroz sumorni Queens, tamo gdje se nastanio Eddie Murphy u filmu "Dolazak u Ameriku", kojega smo, kad sam bila mala, moj tata i ja obožavali.

I, kao lijepa kruna lijepog puta, London nas dočekuje sunčan, a to je nešto što mi, stanovnici Londona, doživljavamo kao da nam grad u koji se vraćamo pokazuje osobitu sklonost.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG