Dostupni linkovi

logo-print

Ne brani nas više Vučiću, izgibosmo!


Srđan Šušnica

Srđan Šušnica

Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju, potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturologije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.

Subota, 8. avgust

Obećao sam danas sebi da se neću odmah sabajle latiti novina i neta, i održao sam. Prvu jutarnju srčem uz Vrbas u Šeheru, bez novina, bez fonova, golova i folova. Tišina vrbaskog buka za nekog je buka, za mene spokoj, rijetka konstanta i spoznaja da svijet fakat može biti bolje mjesto. Još nema gužve na obalama rijeke čije ime je slavenizirana verzija najstarijeg poznatog, latinskog, imena Vrbasa: "Urpanus".

Sjedim tako i kontam da su ova divlja rijeka, njene sedre i odjeci udara dajak-štice u tvrdo vrbasko dno, ustvari jedini nepromjenjeni javni narativi ovog grada. Jedina javna konstanta zbog koje se još osjećam Banjalučaninom i čovjekom. Sve ostalo na obalama je postalo srpsko (šta god to značilo), pa i ono što nikada nije bilo. Čak i Šeher, dio grada iz kojeg će osmanska kultura 16. vijeka i balkansko-bosanski melting-pot potonjih vijekova razviti modernu Banjaluku, danas nosi zvanični naziv "Srpske Toplice"!? Čuj to? Nizvodno od mjesta gdje pijem kafu Vrbas će ubrzo očešati naselja Hisete i Čair na lijevoj obali, gdje je moj otac odrastao. Njihov zvanični naziv danas je "Kočićev Vijenac"!? Na suprotnoj obali je naselje Mejdan koji opet u novosrpskoj kartografiji nosi naziv "Obilićevo".

Sva relativnost fizičkog toka vremena kojeg se tako jako trudimo doživjeti sabrana je u tokovima rijeka, a jedina i skoro sigurna apsoluta koja se zrcali u rijekama je ljudska glupost i neznanje. Sve je okrenuto naglavačke. Ipak, imam neki osjećaj da dobar dio današnje Banjaluke nije prihvatio ove kulturocidne nazive. Da ispod sloja nametnutog pansrpskog nacionalizma još tinja otpor.

Prisjetim se tako jedne situacije kada je čika Tončiju, banjalučkom meštru za dajak čamce i trke, nakon dužeg vremena u posjetu došla poznanica. Bilo je to iza ovog rata. Izađe na Tončijevu plažu i začudi se – Ju gospodine Tonči, kladila bi se da je, kada sam prošli put bila ovdje, Vrbas tekao gore? – i pokaza prstom uzvodno, gledajući u meštra. Tonči se već bio zabavio oko dajak-štica, i otpuhujući dim cigarete, tiho, lakonski konstatovao – Da, da nekad je tekao gore, sad teče dole.

Mnogo je vremena i ljudskih sudbina stalo i u to pitanje i u taj njegov kratki odgovor, i još uvijek staje.

Nedjelja, 9. avgust

I danas saharsko vrijeme. Idem na Vrbas rashladiti se malo i podružiti sa drugarima koji su stigli iz Novog Sada. Vrbaskih 18 stepeni ljeti privlači ljude kao halucinacija. Sjedamo u kanu, trpamo djecu i idemo se polako đirati po limanima i prelivima. Preko puta ronilačkog kluba je sitarska plaža, krcata ljudima. Suncobrani, šugamani, cika i vriska djece nadjačavaju vrbaske brzice. Vidim nekoliko poznatih lica, prijatelja, drugara iz kajakaškog kluba, banjalučana koji sada žive u Švedskoj, Irskoj ili Sarajevu.

Tu sitarsku plažu već duže vrijeme zovu "Švedska plaža", jer ljeti na nju dolaze protjerani Banjalučani kada posjećuju svoj grad ili roditelje ili u proputovanju za Jadran. Banjalučki Muslimani/Bošnjaci i Hrvati su utočište od progona srpskih vlasti 90-tih našli u drugom dijelu Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj, Americi, ali najviše u Švedskoj. Otud i ime plaže. Ne znam da li je ovo ime rezultat sprdanja onih koji su ostali da žive ovdje ili sprdanja na sopstveni račun, ali čini mi se da je opšteprihvaćeno.

Plaža je već sada internacionalna. Njihova djeca su već odrasli i ozbiljni ljudi. Dolaze u svoj ili rodni grad svojih roditelja sa partnerima i porodicama. Tako na toj maloj plaži možete porazgovarati sa Šveđankom, djevojkom iz Slovenije, Eritreje ili Libanona, sa Nijemcem ili Amerikancem. Ljeti se sa Banjalučanima u čaršiju nakratko vrate i oni banjalučki i bosanski narativi koji su nekada činili ovaj grad gradom i davali mu internacionalni šmek. No, vrate se samo u privatne avlije, polujavne kružoke i rijetka javna mjesta. Javni prostori grada su već okupirani negacijom Banjaluke. Ma šta Banjaluke, negacijom svijeta! Pomislih kako će ubrzo jesen još jednom otjerati ljude u sigurnost i izvjesnost njihovih novih domova. Plaža i cijeli Šeher će opet utihnuti, a ljudi će živjeti od priča i sjećanja do novog ljeta. Razapeti k'o sandžak na vatri.

Okrećemo kanu kod sitarske džamije i vraćamo se nizvodu, pada sumrak, djeco idemo gledati zvijezde, pokazaću vam gdje je Saturn.

Ponedeljak, 10. avgust

Opet sam tamo gdje ne želim biti. Nadam se da će to uskoro prestati. Proberem malo štampu koju sam izbjegavao preko vikenda i vidim da nova sedmica nije donijela ništa novo. Samo dobro poznata politička ludila. Izgleda da ono što izbjegneš na mostu dočekate na ćupriji. Biser političkog bjesnila proteklog vikenda, ipak, je bio Vučićev poziv na obilježavanje jednog dana sjećanja na sve žrtve ratova u Jugoslaviji 90-tih. Ne znam šta bih rekao na ovo.

Možda svi narodi bivše Juge i mogu i žele obilježavati zajednički dan sjećanja na žrtve, ali ne žele da imaju zajedničku odgovornost za rat za koji je, ipak, politički i tehnički najodgovornija jedna politika, država i elita, srbijanska.

Možda svi narodi bivše Juge i mogu i žele obilježavati zajednički dan sjećanja na žrtve, ali ne žele da imaju zajedničku odgovornost za rat za koji je ipak politički i tehnički najodgovornija jedna politika, država i elita, srbijanska. Nikako brate mili, da uvide i priznaju da je Beograd bio vojno nabildovan do koske. Gospodar rata i mira na Balkanu tih godina i formalno i suštinski. Da je imao obavezu i odgovornost da svoju moć iskoristi kako bi nezadrživi raspad zajedničke federacije prošao bez ovakvog krvoprolića. A ne da ruši Vukovar, Sarajevo, Derventu, Jajce, Bihać, Srebrenicu i nebrojena sela.

Malo cinično, da ne kažem suludo, djeluje poziv da sad svi obilježavamo jedan dan sjećanja na žrtve. I to od Vučića i elite koja je uzbunila Srba van Srbije, organizovala ih i naoružala i gurnula u propast. Istorijsku i moralnu poziciju Srba u Hrvatskoj i Bosni trampila je za šteke cigara, cisterne goriva, telekom, izbjegličke kolone, zaborav i ovo političko ruglo zvano RS. Lako je njima sad, poslije dvadesetgodišnje političke lobotomije glumiti mirotvorca i "faktor stabilnosti".

Kontam - ma to su sve Vučićevi spektakli za domaću scenu u Srbiji i RS, gdje ga jedino doživljavaju ozbiljno. Kada ga malo osmotriš sa distance, svojim izjavama i ponašanjem djeluje da će svakog časa doživjeti neki psihički breakdown.

Ma nek’ radi šta hoće samo da se kane nas ovdje. Ne brani nas više Vučiću, izgibosmo!

Utorak, 11. avgust

Prošlo veče smo išli na roštilj i druženje kod prijatelja. Oni su u proputovanju ka Jadranu. Jedan dio familije je potegao iz Amerike do Njemačke gdje je pokupio drugi dio familije, a onda su zajedno došli u Banjaluku, u svoj stari dom. Sa njima su došli njihovi novi životi i ljudi sa kojima ga dijele.

Pola djece i ljudi u avliji priča i razumije bosanski, frtalj ih samo malo razumije i nabada po koju riječ, a frtalj ama baš ništa. Preko stola se frcamo njemačkim, engleskim, rukama, nogama i naravno našim jezikom. Komunikacija je urnebesna, ali se svi dobro razumijemo. Naročito oko ića i pića. Bosanski zet Mišel iz Njemačke se već toliko izvještio u pravljenju banjalučkog ćevapa, da razmišljam da ga sljedeći put izazovem na ćevabdžijski dvoboj. Potrajalo je do kasno uveče.

Uh, već su dva sata. Zvoni telefon, kćerka javlja da je pročitala 12 pjesmica iz Desankine knjige "Ptice na Česmi". Već godinama skupljamo stara izdanja književnosti za djecu, "Lastavice", "Vjeverice" i druge. Moraću nagraditi taj trud. Vodiću je na pecanje.

Srijeda, 12. avgust

Ova omora se ne može izdržati. Dva dana smo apstinirali od Vrbas, ali više ne možemo. Poslijepodne se kupimo i pravac na rijeku. Odlučili smo da poslije kupanja, pecamo. Prošle godine poplave i kišetine su od Vrbasa pravili Orinoko. Nismo uspijeli zabaciti mamac ni jednom.

Skupljam pribor po kući, tražim olovo, plovke, vežem forpahe, udice. Ludilo koje te obuzme kada započneš ovu dječačku zabavu. Kćerka visi za vratom – Ajmo, ajmo, koliko ti treba više – nestrpljiva je. Takav sam i sam.

Dobiciklali smo nekako do Vrbasa na plus 37, a on nas je za nagradu momentalno rashladio. Ovakvo nešto je bogatstvo imati u gradu. Šteta što ljudi to ne cijene više. Zabacujemo, upetljavamo, raspetljavamo, učimo pecati sa rolom. Ribe ni za lijeka. Niti da se javi. Odustajemo od koncepta role jer je, ipak, prekomplikovano za nju. Vraćamo se na koncept pecaljke. Prvi šup i hop, evo vrbaske zekice, a onda i druge i treće. Sljedeća lekcija će biti guskino pero umjesto plovka, stara receptura.

Nismo ni tako loši poslije godinu dana pauze.

Četvrtak, 13. avgust

Zvoni mi telefon, javlja mi se kćerka. Pita da li može ići u kino, gledat' neki crtić sa starijom drugaricom iz komšiluka. Njih dvije same. Zamisli molim te, ona hoće da ide u kino sama sa drugaricom. Smijem se, šta ću.

Prisjećam se grupnih odlazaka raje iz zgrade u kino Vrbas, na Mejdanu ili u staro kino Kozara (gdje je sada Mujina ćevabdžinica). Gledali smo svašta. Indijanu Džons, Top Gun, Konana, Rokija. Bilo je to netom prije su Banjaluku preplavili video-rekorderi. Prvi odlasci od Borika do Mejdana ili centra su sami po sebi bili doživljaj za jednog jedanaesto ili dvanaestogodišnjaka.

Ispred kina scena: hodajući prodavci uzvikuju kikiriki-košpice-sjemenke, odrasli tapkaroši se prislanjaju uz prozorčić biletarnice, dovijajući se za kartu više i čekajući zadnji voz da "žrtvi" uvale kartu po većoj "last minute" cijeni. Okuražene grupice starijih dječaka po ogradi i ćoškovima kao merkati pogledom dočekuju i prate posjetioce. Prave se glavni, kako smo tada govorili. Prilaze kada spaze mlađe klince kojima bi mogli malo pretresti džepove u potrazi za sitnišom ili kino-ulaznicom. Imaš cigaru? – pitaju iako znaju da ih nemamo. Imaš viška kartu? – i na kraju kad te okruže – Imaš li para? ili - Daj nam kartu za kino!

Ali, i mi smo uvijek išli čoporativno sa nekim starijim, pa je nekada znala nastati i dobra gurka i tuča. Jadanput, dvaput sam i fasovao po labrnji, ali čujte to je sve išlo u paket aranžman odrastanja tada. Poslije projekcije, izlaziš iz onog mraka i trebati par trenutaka da se privikneš na svjetlo. Uvijek sam bivao iznenađen sa snagom mraka u kojoj smo gledali film. Taj uspavan i usporen izlazak na svjetlost dana još uvijek pamtim kao zadnje čulno iskustvo svakog filma. Trenutak kada kino magija prestaje i ulaziš u real life. Ako si ostao šta dužan ili nedorečen onim mangupima što su te spopadali prije projekcije, možda ćete dočekati na izlazu. Ako je film bio neka šora-mara "B" koprodukcije sa Brus Lijem, nafurani klinci bi na izlasku iz kina oponašali kung-fu pokrete i zaletali se jedni na druge, kao orozi. To je stvarno bilo zabavno. Bila je to jedna od avantura odrastanja.

Kćerka je s druge strane žice, čeka moj odgovor i govori mi o crtiću koji će hoće da gledaju. Znam da je ispred kina neće dočekati ni tapakroši, ni grupice klinaca, već gomile brendiranih grickalica, Koka-Kola, bilijar, mašine za igru, 3D modeli animiranih i filmskih junaka. Kažem joj da slobodno ide i da se pazi. Ali, ne rekoh čega, ljudi ili industrije zabave. Ne znam ni sam, reći ću joj drugi put.

Petak, 14. avgust

Neki dan je bila kiša meteora koja za nas ovdje generalno dolazi iz pravca sazviježđa Perzej, pa su tako i dobili naziv Perzeidi. Nisam spremio listu želja. Niti poziciju za gledanje. Za moju želju dovoljno je da padne i jedna padalica, ne mora kiša. To veče smo, ipak, pretraživali nebo i pronašli smo Saturn. Žućkastu tačkicu na južnom nebu koja se provlači među vrhovima šehitlučkih četinara na horizontu, a onda se lagano izdiže u vis.

Večeras bi mogli ponijeti dvogled i šarati nebom. Putovati na zamišljene svjetove, u daleke zemlje. Uh... koliko posla, a ja pišem dnevnik.

Još malo i biću slobodan. Uistinu slobodan.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG