Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Sa ove i one strane Drine, Save i Dunava


Tatjana Ćalasan

Tatjana Ćalasan

Tatjana Ćalasan, profesorica njemačkog jezika i književnosti, prevoditeljica, saradnica u nastavi na Katedri za germanistiku Filozofskog fakulteta u Nikšiću Dnevnik za RSE je pisala u sedmici u kojoj su se košarkaši Crne Gore plasirali na Evropsko prvenstvo, te započeo septembarski ispitni rok na Fakultetu, ali i nastava u crnogorskim školama. Kao germanistica pokušava razjasniti status slova Đ u crnogorskom jeziku.

* Subota, 01. septembar 2012.

Nakucam godinu, pritisnem enter, nastavim da kucam i gotovo uvijek štrecnem da je slučajno nisam zaboravila: tačku. Uh, najgora sam prema sopstvenim prstima i nespretnosti. Ali, bolje i tako nego da nekim volšebnim slučajem vidim kako iza godine strši prazan prostor.

Malo mi je početak nadrndan, a? Nisam po prirodi namćor, ali nisam ni pisac, nemam ništa objavljeno, dobro, nešto malo, ali to nisu moje riječi, pre-vodila sam ih u sopstveni jezik. Pre-vodila namjerno ovako napisano. Više mi se sviđa i imam pravo da se izrazim. Moj Dnevnik – moja pravila.
A sad oprave, ovako probijam vazda led. Da je prvo kažem šta me nervira, pa ću poslije da šarmiram.
Žaklina du Pre i Elgarov koncert, doručak i turska kafa.
Subota svanula napaćeno. Lijena mučenica, preuzela jad i čemer prethodnih nadmiljenih, ispečenih dana i sada kao treba da zabavi još napaćenije stanovnike Podgorice. Uranila sam na pijacu, autom. Šta ću, ovaj put imam opravdanje da nam u vazduhu ima raznoraznih čestica nepogodnih po zdravlje. Auto mi je izgovor. Rasla sam i bome narasla u najzagađenijem gradu bivše Juge – Zenici i ovi nadimljeni dani kao da su neki povratak djetinjstvu. Vele mnogi da ljudi pamte mirisima. No što no pamte. Ali ne bih sada o tome kako je to bilo u Zenici osamdesetih prošlog vijeka kada je Željezara radila punom parom a i kad je puno i parila.

Velika pjaca u Podgorici. Ludnica od mirisa i nemirisa. Što je meni trebala ova zamisao čestite domaćice? Što ne pođoh u klimatizovanu prodavnicu?
A volim pijace. Naučio me tata. Zajedno sam uvijek išli subotom na pijacu, kupovali, premjeravali i sekali (sekati = tegliti, ovo mi je jedan od dražih glagola. Moja poluprofesionalna teorija glasi da je nastao od njemačkog glagola: sacken, što znači napuniti džak! ... otkud sekati u Pivi, pojma nemam. Nažalost ne mogu da priupitam svoju babu po ocu odakle joj taj glagol. Procjenujem, iz Drugog svjetskog rata.

Imam naviku da u nepoznatom gradu odem do pijace. Pijaca je duša mjesta. Na pijaci čovjek sazna dovoljno o stanovnicima, da li su galantni, gurmani, spremni da te zavrnu za koji gram ili da ti poklone neku lijepu jabuku ili cvijet...
U mom srcu su ona zenička (zbog odrastanja i mirisa travničkog sira), pijaca u Rovinju zbog najljepše pozicije na svijetu, tik uz more u srcu starog grada, zatim ona u barselonskoj La Rambli (ovo la Rambla mi je tako teško izgovoriti, uh) i Viktualienmarkt u Minhenu. Zbog boja, zbog rumenih prodavača koji odišu zdravinom, zbog šmekera ribara, a pomisao na onu minhensku mi svaki put izvuče osmiješak zbog neslaganja mog književnog njemačkog i pijačno bavarskog.
Riblja pijaca. Novi Sad. Nisam imala srca da je stavim u koš sa ostalim pijacama svoga života. Jer ne može. Ona je posebna. Ona je najposebnija, posebno ovako s jeseni. Izvinjavam se svim pijacama svijeta.

Poslije pijace, frizer. Volim frizerske salone, dozirano. Dobro, otkrila sam toplu vodu, to vole sve žene, neke jer vole da su tip top, neke jer im je to jedini izlazak a neke jer im je to jedina prilika da prelistaju žutu i onu šarenu štampu i saznaju vots ap na scenama diljem regiona. Ja spadam u prvu i treću grupu. Šta ima novog? Samo su se prefiksi promijenili, neko je nabacio nove grame hileuoran kiseline ili čega već ili botoksa, neko kilograme, a neko novog, ovaj put partnera zauvijek.

Subota veče u Podgorici: maaaaaaaaaaaaaaaak se. (Obožavam ovaj poklik).

PS. Vijesti slave 15 godina. Čestitam.

*Nedjelja, 02. septembar 2012.

Jedva je svanula. Na ooooooooooooruk. Bacih pogled na podgorički Krivi most. Aaaaako mogu sada da bistrim o toj turobnoj strani mosta, Podgoričani znaju storiju, a ja, vječiti dođoš, unajmila stan u zgradi gdje je bila nekadašnja klanica, pogled mi puca na već pomenuti Krivi most, preko puta Dječija bolnica, zdanje Kolektor je vazdušne linije tu iza ćoška, iza zgrade najveće podgoričko groblje. A ja se zaljubila u ovaj stan, Morača mi je tu ... gledam je iz fotelje ... i družimo se.

Ilustracija

Ilustracija

Nedjelja idealna da porazgovaram sa sobom o onome što me muči: status slova Đ! Šta je to nesretno slovo zgriješilo pa se upotrebljava kako ko stigne. Liči mi na one rasne pse, koje je gazda kupio samo zbog šepurenja i folirancije, a kada treba taj isti pas da se dresira ili iščetka, okupa ili šta već ... kad ono trt. Čist fušeraj od odnosa. E tako je i sa upotrebom slova đ. Nedavno mi zapao za oko sljedeći dio teksta: Bravo Vi ga đevojke, svaka Vi čast, svaka medju Vama je zlatna! Eeeeee ovako, da se ne shvatim pogrešno: ko god komunicira sa mnom zna jako dobro koliko volim ovo crnogorsko đe, ođe, neđe ... nije u tome kvaka. Volim i ovo vi ... gost u Pivi po odlasku ima običaj domaćinu da veli: Hvala Vi i praštajte! Dakle, volim i to. Ali ... što je sada manje vrijedno ono đ u riječi medju? ... Jedan od mojih poslova jeste da učim strance (uglavnom Njemce) naš jezik. Lijepo to meni ide, lijepo i njima ide, iako im i dalje mnoge naše jezičke komplikacije djeluju uglavnom čudnovato, posebno slovo đ! Kao nikada ga nisu primijetili u tekstovima, a stalno ga čuju. Uf. U to ime apelujem u ime đozluka, đevreka, đuvegija, đaka, đumbira, međusobnog, đakona, đona, đuveča, beleđije, Đurđevdana, đedova ... Ili da se manim apela? Zbog đavoljeg posla. :)

Nedjeljni PS: Košarkaška utakmica za kvalifikacije, između Srbije i Crne Gore. Pardon, pošto je Crna Gora domaćin treba da se kaže obrnuto. Dobro sad ... nije to sad toliko ni važno. Želim samo da čestitam. Svima. I igračima i publici i novinarima i narodu. Sve je bilo puno kvalitetne strasti.

* Ponedjeljak, 03. septembar / rujan 2012.

Volim ove hrvatske nazive mjeseci. Sjećam se samo kako sam ih u prvom osnovne biflala. Napomena: u Zenici smo učili oba naziva za mjesece, ali su se uglavnom koristili januar, februar itd. Sada se uglavnom ti ne koriste.
Taman ću da iskopiram svoj status sa FB-a. Ej, smije li se to? Ma, što ne ... moj zid, moj Dnevnik: Ja da sutra idem u školu, na bilo koji način, ne bih od sreće mogla da zaspim. Majke mi ... Školska torba nakrcana (za svaki slučaj), garderoba odabrana i ... jen, dva, tri ... ko će s kim u koju klupu hahahah opšta jagma. Da, dok učiteljica ne dođe, pa onda puj pik ne važi nego kako ona hoće. Tja, greška u koracima, naučena sam da je učiteljica uvijek u pravu i da je kako ona hoće, a to je daleko od istine. Bar prvi dio. Kako god: lijepi školarci, sa srećom vam nova školska. Nova školska, nova nafaka.

Skor dana: ispiti na Fakultetu u Nikšiću. Čestitam sebi što se nisam iznervirala, a i studentima. Lijepih iznenađenja bijaše, priznajem.

Kad se već ovako zaredalo: čestitam i svome novosadskom soul mejtu: Mitzi, od ove godine je i razredna. Ih, em što je Englezara, sad je i razredna. Da sam ja imala razrednu kao što će biti moja Mitzi!!!

Kako spomenuh Englezara, sjetih se jednog, već davno zaboravljenog lika, koji je pokušavao da mi se dolija u srce, a znao je i kako će, pa me je oduševio sljedećim: „Čuj kako ove profesorice engleskog zovu Englezare, a vas zovu samo lepo: Nemice.“
Hmmm, znao je ...

PS. Pošto sam cio bogovetni dan bila u svijetu tekstualne lingvistike i gramatičkih jedinica, nemam pojma šta se dešavalo u spoljnom svijetu. Tja, sigurna sam da vas to uz ovaj stepen zagađenja vazduha zanima, u najmanju ruku, kao lanjski snijeg.


* Utorak, 04.septembar 2012.

Mogu li da preskočim ovaj dan?
Ima i mudrijih glava, vičnijih pera od mene za komentare o zagađenom vazduhu, političkoj sceni ili o pripremama za nove štrajkove.
PS. Ne volim imenicu utorak, jer strancima ne znam slikovito da objasnim šta zapravo znači utorak, nije logičan taj sklop slova. I nekako im ne ide u glavu, muče se i oni, a mučim se i ja. Utorak je Saturnov dan. Ko se iole razumije u astrologiju, zna da je neka muka.
Ah da ... i ja sam rođena u utorak.

* Srijeda, 05. septembar 2012.

Sjedim već jedno pola sata pred kompjuterom i jedno milion puta sam započela sa kucanjem nekakvih valjanih riječi, povezivala, pa skraćivala, oduzimala, pa brisala i tako redom. Nešto neće.
Da li imam pravo da jedan dan nedjeljno budem bez ideje, bez riječi, da ćutim, da gledam sapunice, da na pozive ne odgovaram, da ne kucam poruke ohrabrenja ili da ne razmišljam dan unaprijed?
S punim povjerenjem u rasuđivanje čitalaca/slušalaca da sam jedna vrlo uravnotežena osoba usuđujem se iskočiti iz sopstvenog kalupa i elegantno nakucati samo misli koje su mi se rojile, svađale i lunjale po glavi:
Sviđa mi se jedan zeleni kaput, skup je kao vrag, ali to ne mijenja moje oduševljenje njime.
Poželjela sam da mi neko pokloni neki nenormalni buket cvijeća, onako bezveze i bez cilja, samo da me eto iznenadi.
Kako bi bilo lijepo da sada mogu da popijem kafu sa prijateljicom koja je jedno 550 km udaljena od mene i kojoj vjerovatno nisam pala na um, jer žena ima pametnija posla srijedom u ovaj vakat.
Danas je rođendan drage mi prijateljice, a i Fredija ...
Trebala bih kupiti hranu za Lotu, moju mačku.
Aooooj, nisam javila prijateljici za susret večeras, da ne mogu, da mi se nešto neće, srećom, preduhitrila me je.
Trebala bih večeras na trening, ali me mrzi, ali bih trebala, to je zdravo.
Stan mi je u haosu od kombinacije papira, ešarpi, sandala po hodniku i garderobe koju treba da pripremim za Crveni krst.
Mrzi me da odradim neku sitnicu, a obavezna je.
Joj, imam 4 termina i sve to treba da se odradi kako treba, inače ...
Treba da zovnem Janka, Marka, ovog, onog .....
Da li sam danas uradila nešto korisno? Neki, ne znam više koji, od tih milion i po filozofa svijeta, je rekao da svaki dan treba uraditi nešto lijepo i korisno. Eeeeeeeeeej, dobro sam.
Samo sam pokušala da nanižem misli koje se ganjaju sa prstima mi po tastaturi i traže zajednički jezik.
Nisu ga pronašli.
Odoh da peglam. Peglanje me uvijek opusti, nekad i previše, pa se i opečem.
Čujemo se.

* Četvrtak, 06. septembar 2012.

Malo me je sramota šta sam sve juče nakucala. Ali šta sad. I to sam ja, i takvih dana ima koliko hoćete i sad stvarno ne bi bila fora da mi je svaki dan prepametno opisan, da sam pročitala neobjaveljni Kantov traktat, da sam nakucala dio prikaza knjige itd. itd. itd.
Đorđe Balašević

Đorđe Balašević

Došla sam kući tek kad se smračilo ... haha, ako se uopšte ovih dana smije spomenuti fraza: Kad se smrači. Vele da je to reklamni moto Balaševićevog koncerta 15.09. u Podgorici. Vele i da smaraju po medijima žestoko, komentariše se naveliko i naširoko da je ovakav, onakav, ah ... a meni malo krivo. Zapravo, malo više. Uvijek mi je nekako krivo kada mi neko nakrivo o nečemu vojvođanskom poje. Kao što mi se srce kida kada mi neko u sred Vojvodine i pomisli nešto ružno o Perperu. Dobro, znam ... Perper nije imao koncert u Novom Sadu (ili jeste, a ja to ne znam) ... nebitno je. Da se razumijemo: ja idem na koncert i to sam kupila kartu za kok pit – mjesto. Šalim se, nije kok pit, nego neki čudni naziv koji ne razumijem baš najbolje. Nebitno mi je i to. Volim njegove tekstove, a posebno ovako s jeseni. I nije mi žao dati pare za koncert, kao što sam davala i davaću pare za pjevače sa ove i one strane Drine, Save i Dunava. Tačka.
1986. u Omišu prvi put sam čula Jesen stiže dunjo moja i zaljubila se u melanholičnost iste.
Isti stav imam prema ljubavnoj poeziji Matije Bećkovića. Kao djevojčica sam od kuma stalno slušala Veru Pavladoljsku i pitala se ... ko je ta žena. I sada mi se ponekad, kad se mjesec onako napuni, pa sve poludi, zakotrlja suza niz obraz kad kradom ulovim mrvu vremena i pročitam recimo: Kad bi ti otišla iz ovoga grada ... ili Volim te, ipak.
Idem da stavim kafu, dolazi mi prijateljica. Red je da se danas nešto malo i protračari, onako za dušu i od meraka, u punom povjerenju. Znaće samo zidovi stana sa pogledom na Moraču.

* Petak, 07. septembar, 2012.

Sedmi dan moje pisanije.
Jutarnja standardica: Boje jutra na Vijestima.
Da mi može biti, a ne može, svašta bih u septembru započela. Želim samo da kažem da mi je žao što neću imati mnogo vremena za šetnje, susrete sa prijateljima koje nisam vidjela debelu vječnost. Neću imati vremena da pravim pekmez od šljiva. Ali, to će ionako mama. Ni za druženje uz kazan, dok se krčka kruška, ali to će tata. Za nove početke, recimo, kursa portugalskog, čula sam da će se ove godine organizovati i kod nas, u Podgorici. Ili za tango, uh kako bih voljela da znam da plešem taj tango.
Mogu time da se bavim kad odem u penziju, a sada želim da poredam po prioritetima sve svoje silne ideje, koje mi se pogušiše u glavi, da pozovem mamu i tatu i priupitam ih za zdravlje, da vidim sestru bar na par minuta i otpjevam Malenog medu jurile pčele jednoj slatkoj bebici koja raste u njenom stomaku. Da pozovem sestrića i da mu obećam subotu i sebe na cio dan. Kada sam s njime, onda sam srećna, jako. I nasmijana.

A u životu se pika samo ono što ti izvuče osmijeh na licu.

Ćuuuuuuus (transkribovani njemački otpozdrav: Tschüs)

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG