Dostupni linkovi

logo-print

Radosavović: Čašćavanje bistama, i Borat bi nam pozavidio


Đuro Radosavović, pisac i kolumnista, rođen 1986. godine u Titogradu, odrastao u Podgorici, živi u Beogradu. Objavio roman "Budva, bagra i blud" 2011. godine i "Crnogorski roman" 2015. godine. Već pet godina subotom piše kolumnu "Kosmos ispod sača" za podgoričke Vijesti. Tekstove objavljivao u nedeljnicima Vreme i Newsweek. Sumnja u realnost, vjeruje u književnost.

Subota, 20. avgust

Probudili smo se tačno kad je on odlučio, i nakon što je jeo, krenuli smo nakon uspješnog pakovanja, a to traje. Uz tromjesečnog dječaka, i izlazak na kafu je mala selidba.

Nas troje i kolica puna rezervnih pelena i vlažnih maramica, preko stepenica i prepreka, do trafike i krajnjeg cilja, terase kafića. Uz svaku subotnju kafu umjesto šećera, konzumiram dodatak za kulturu Politike i vikend Danas. Kafić na Novom Beogradu se zove Tri sekunde, i naš Jakša je tačno toliko i bio miran. Maja i ja čitali smo novine u pauzama između dobacivanja sa Jakšom. Sve je stvar treninga, a Olimpijske igre su u toku, nas dvoje učestvujemo u posebnoj disciplini.

U medijima osim sporta glavna tema je – da li u Beogradu ima mjesta za spomenik Slobodanu Miloševiću. Jaki argumenti protiv postoje, ali nema ko da ih dobro formuliše. U romanu Bonnavia Dragana Velikića, opisan je kružni tok Slavija devedesetih godina i mladi ljudi koji plaču i mašu rodbini iz autobusa koji kreće iz Beograda. Ide bilo gdje van, vodi mlade ljude što dalje od paklene države u koju je Milošević pretvorio Srbiju. Preko stotinu hiljada visokoobrazovanih ljudi otišlo je iz Beograda van, uglavnom zbog jednog čovjeka, i njegove žene. Ljude koji su otišli treba pitati o spomeniku. Oni znaju dobro, i oni pamte. Političari kalkulišu.

Nedjelja, 21. avgust

Dan nakon vaterpolo utakmice Srbija – Hrvatska ostrašćeni pojedinci divljaju na društvenim mrežama. Za sad strijeljaju jedni druge uz facebook zid. Svi ti komentari mogu se spakovati u definiciju Mišela Onfrea, označiti kao Klozetska književnost. "Nekada su se na zidovima javnih toaleta mogli pročitati grafiti u kojima je bila iskazana sva seksualna bijeda svijeta". Junaci skriveni iza lažnih imena.

Dopada mi se termin za osvojeno četvrto mjesto, "drvena medalja", iako mi žao što Crnogorci godinama osvajaju upravo tu medalju. Ipak drvo ne sija ni kao srebro, a ni kao bronza. Drvo je drvo.


Digla se ogromna prašina zbog izjave vaterpoliste Prlainovića. Da nisam uživo čuo šta je čovjek rekao, pomislio bih da je nekog opsovao, uvrijedio ili da je prijetio. Ali ne, on je bio pristojan i umjeren, skrenuo pažnju na finansiranje vaterpolo klubova i da medalje neće imati ko da osvaja ako klubovi nestanu. Kritikovao je novinare što ne osvijetle taj problem snagom reflektora koje im daje novinarska profesija.

Odmah su na njega svi ljubitelji vlasti i ostali instrumenti bacili po komentar. Srećom, Prlainović ima medalje, zlatan štit i karijeru od koju se sve zle strelice odbijaju.

Ponedjeljak, 22. avgust

Automobil je prestao da diše. Odjednom. Nepomičan, na svu sreću ostao na parkingu koji se ne plaća. Dobar auto. Dok smo prijatelj i ja gurali kola u oba smjera i pokušavali da upalimo na foru, smilovao se gospodin koji nas je posmatrao sa prozora zgrade i sišao da pomogne. Auto, tvrdoglav kao magarac, nema šansi da startuje motor. Uzalud smo gurali. Sreća u nesreći je što sve i kad bi neko na taj model "forda" iz 2002. obratio pažnju, makar sam siguran da ga niko ne može odvesti tako lako.

Aleksandar Vućić ljutito definiše ološ elitu, kritikuje one koji "ništa ne rade" i samo kritikuju. Kritikuje neradnike, pripadnike elite. Odmah se sjetim opisa detalja sa suđenja Josifu Brodskom, kako je on dokazivao sudovima Sovjetskog Saveza da su poezija i prevođenje rad. Prije svega, pisanje je definisao kao umni rad. Branio se jer je označen kao parazit, neradnik i besposličar koji izbjegava konkretan fizički rad. Izgleda da je opet došlo vrijeme kad je misliti svojom glavom opasna rabota.

Utorak, 23. avgust

Moj prijatelj je odlično opisao ovaj dan rekavši da ne zna da li ljudima na ulici da govori "dobro jutro" ili "dobro veče". Napolju sivo, dan na pola, niti kiša, niti oblačno, prosječno, najgore. Sivi ljetnji oblak je pun melanholije.

Automobil je ipak prevozno sredstvo, što znači da bez njega po ovakvom nevremenu dan provodimo u stanu. Kolica guramo po cijeloj teritoriji od 50 kvadrata. Čitam knjigu intervjua "Razgovori u Parizu", koje je sa piscima radila Branka Bogavac. Lakše je uz Kunderine misli o stanju u Evropi 1986. godine i uz svevremenog Siorana.

Tmuran dan osvijetlila je izjava sveštenika mitropolije crnogorsko-primorske. Otac Rafailo prozreo je Pokemone. Kritikuje ljude koji jure gradskim trgovima i parkinzima, prepadaju tako žene i đecu. Za njega su pokemoni demonska sila, koja je uz razne Supermene potisnula Boga i njegove anđele. Otac Rafailo je majstor besjeda, najprisutniji sveštenik na društvenim mrežama.

Uprkos kiši, pomogao sam gospodinu Ranku da popnemo moj automobil na šlep-kamion. Odvezao ga je ka majstoru, a ja sam tužno posmatrao kako zamiču moje PG tablice.

Srijeda, 24. avgust

Predsjednik Kazahstana posjetio je Beograd i otkrio spomenik pjesniku Žambilu Žabajevu. Nijedna pjesma njegova nije prevedena na srpski. Novinar Marko Prelević tvrdi da to nije most između dvije kulture, već spomenik udvorištu.

Ista je situacija i u Podgorici, otvara se Kraljev park, ulica Baku i diže se spomenik pjesniku iz Azerbejdžana, Huseinu Džavidu.


Funkcioneri kupe poene kod bogatih stranaca čašćavajući nas bistama nama nepoznatih pjesnika. Nije bitno da li je posrijedi Kazahstan ili Azerbejdžan. To je pravo ludilo tranzicije. Borat bi nam pozavidio, inače, jedan od najpoznatijih fiktivnih Kazahstanaca.

Dok je tu predsjednik Kazahstana, helikopteri nadlijeću grad, i kao da se trude da budu što bliže krovovima zgrada, ili se meni to čini jer pokušavam da uspavam Jakšu. Pročitao bih mu možda pred spavanje nekoliko pjesama Žambila Žabajeva ili Huseina Džavida, ali nema da se kupi. Nije prevedeno. Tu je, ipak, helikopter.

Četvrtak, 25. avgust

Četvrtak je moj dan za čitanje nedeljnika, NIN, Vreme i Nedeljnik su moj doručak. Putin mobiliše vojsku, ptice se grupišu iznad Arene na Novom Beogradu, vjerovatno zbog strujanja vazduha velike hale, a poslanik crnogorskog parlamenta u statusu na Facebooku otkriva ubicu novinara Duška Jovanovića. Kaže poslanik da iza ubistva stoje Milo Đukanović i njegov brat!?

Ništa, nema prašine, senzacije, protesta, gnijeva naroda. Na žalost, banalizovanje ozbiljne situacije. Toni Parsons objašnjava zašto neki muškarci varaju, a Vreme secira otvoreno pismo Željka Mitrovića Sorošu.

Zvoni telefon, javlja se pošteni majstor da je popravio kola. Kaže da će on doći po mene ako treba i odvesti me do moje popravljene kočije. Dobar majstor i dobar čovjek.

Vozi me van grada, objašnjava kako da se vratim nazad. Samo suprotno, sve kontra. Ja baš kao taksista u filmu Noć na zemlji Džima Džarmuša sve griješim i jedva se izvlačim iz naselja Boleč. Dok se uključujem na autoput, primjećujem utvaru i jedva je izbjegavam. Utegnuta u kožu, dvadesetogodišnjakinja ispružila palac i stopira na autoputu, sa sve zombi pogledom. To već može biti scena sa početka filma Lost Highway Dejvida Linča. Ipak, čini mi se da je stopirala potencijalne mušterije.

Petak, 26. avgust

Sin me naštelovao da se budim na svaka četiri sata. Grabim da pročitam novi Newsweek prije nego se Maja i Jakša probude. Brat Marine Abramović kritikuje javno sestru i njenu biografiju naziva djelimično tačnom. Vjerujem da prljavi porodični veš treba iznositi isključivo pred članove familije. Činiti to javno je degutantno, o kome god da je riječ. Ono što je zanimljivo je da Marina odnedavno tvrdi da je iz Jugoslavije, zemlje koja ne postoji, dok i u Beogradu, a i u Crnoj Gori je i dalje svojataju.

Ranko Krivokapić uručije Marini Abramović nagradu za životno djelo, Cetinje, 2012.

Ranko Krivokapić uručije Marini Abramović nagradu za životno djelo, Cetinje, 2012.

Crna Gora i tadašnji ministar kulture su Marini čak poklonili fabriku Obod. Cetinje je već viđeno kao grad performansa. Međutim, bivša fabrika frižidera još čeka da se Marina javi na telefon crnogorskim kulturnim pregaocima. Za sad, the artist is absent, and frižider is empty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG