Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Previše su nas koštala ideologiziranja


Bobo Jelčić

Bobo Jelčić

Bobo Jelčić, kazališni i filmski redatelj. Rođeni Mostarac školovan u Zagrebu, na Akademiji dramskih umjetnosti. Režirao i u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji… U tandemu s Natašom Rajković potpisuje autorstvo niz predstava kojima otvara vrata novom teatru. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj kazališni rad, a svojim drugim igranim filmom “Obrana i zaštita”, koji je posvetio je rodnom gradu, ove godine osvojio je važne i velike nagrade na filmskim festivalima. Film je pokazao i svojim Mostarcima, u prošli petak, 13. rujna. Ipak, u brojnim intervjuima kaže kako je kćerkica Lola njegov najveći uspjeh. Jeličić je za RSE vodio dnevnik od subote 14. do 20. rujna.

Subota - POVRATAK

Povratak iz Mostara u Zagreb. Nas troje u autu. Svi šute. Prolazimo kroz predjele. Pa kako to traje - vožnja i šutnja - čovjek ulazi dublje u sebe, i nekako u nadi da takvo stanje traje, primiren, unutra zatvoren, bez želje, u prostoru bez drugih, i okružen njime, uživa u toj izolaciji, neizrecivom i samo njegovom.

Svi u autu to rade, čini se, i osjećaj je da svima to odgovara, da je takva nekakva atmosfera, i da nismo zajedno, da smo odmaknuti šta je moguće više jedno do drugog, svak za sebe, a da svejedno putujemo zajedno, da smo skupa, da se volimo i da nam je ugodno. Nije taj osjećaj ničim izazvan, ništa se strašno prethodno nije dogodilo. Ništa! Uglavnom putuje se da bi se došlo do nekog cilja točno u određeno vrijeme jer on je planiran odavno, zapisan u podsjetnike, i mora se jer bi inače i čovjek bio izgubljen.

I onda kao po nekoj naredbi jedan od nas niotkud ko zna odkud, i iz kojeg razloga i zašto uopće, i kako tako naglo i zašto baš sad - izvuče neku riječ, neku bezveznu najopćenitiju riječ, nije čak ni fraza, toliko je otrcana i rabljena, preiskorištena, i nakon ozbiljnje pauze, nakon tog izgovorenog ficleka, neki škrt razgovor ipak krene, ali bez volje i cilja, bez emocije, počne se kotrljati, od pauze do pauze, od retka do retka, a onda se neka impresija rasplamsa do ozbiljne teze, pa do fenomenologije, i usporedbe sa nekom teorijom davno zaboravljenom, pa citiranja, nešto malo napabirčene filozifije, sve do vica, ali vulgarnog - i začas se svi smiju, ili se kao smiju, ali čuje se smijeh - to je fakt. I onda naglo kao što je i došao odjednom kao grom iz vedra neba, taj smijeh zamukne i pretvori se u šutnju, težu, tišu, konačniju, nego šta je bila ona prije razgovora.

Nedjelja - DIJETE

Dani u Zagrebu. Vožnja bicikla sa pomoćnim kotačima. Odluka da se proba bez pomoćnih kotača. Prvo skidamo jedan pomoćni kotač, pa se težina prebacuje samo na njega. Ali se čini se počinju usvajati pravila ravnoteže, jer te nedostatak jednog kotača prisiliava da balansiraš, makar to trajalo jako kratko. Nakon nekog vremena skidanje drugog kotača. Događaj. Priprema za sjedanje na bicikl u novim okolnostima. Jednom se rukom drži za mene, drugom za volan. Ja čekam da osjetim da je ulovila ravnotežu pa je pustim, prvo na dva tri zamaha pedalom, pa onda probam sa više, ali ne ide. Sama uočava da se može zaletjeti opiranjem nogama od pod, pa onda u većoj brzini lakše pronalazi ravnotežu. To radi nekoliko puta. Skoro desetak zamaha sama. Rašlačinjivati ono šta znaš, i što ti je automatizirano na sastavne faktore, to je suština učenja.

Pomislim: da ovo neću više nikad doživjeti. Ako sad nauči voziti bicikl. Djetinjstvo mog dijeteta je jedino koje ću pamtiti, jedino koje vidim i jedino u kojem sudjelujem. Svoga djetinjstva čovjek nije svijestan. Niti ga prepoznaje kad se događa.

Ponedjeljak - PRIJATELJI

Jakša, Pamela, Ruža, Boro, Demirel, Gogo, Antonela. O Mihiti pričamo, o Engleskoj, o Asimu, ljetu i Sarajevu, o Mladenu i ručku na koji smo išli (išli u jedan restoran koji je zvao Mladen, a nismo u drugi koji je meni preporučio prijatelj i koji je puno autentičniji), o jednoj večeri na kojoj smo ostali do 5 ujutro i Mirsi i njegovom vinu i janjetini staroj tri dana, o Gentileu – hercegovačkom novom vinu koje se nekom sviđa, nekom ne, meni se sviđa recimo, pijemo Coronicu, Rožanićevu malvazijicu, sauvignon Winkl, nevjerojatno dobri rose iz novih vinograda ponad Komarne (Metković-Dubrovnik), položaji vinograda su prema moru.

Utorak - KOŠARKA

Nas tuku Španjolci, Slovenci tuku Španjolce, a mi Slovence. Španjolci razbiju nas, Italija njih u već izgubljenooj utakmici na produžetke, a onda mi razvalimo Italiju. Pa onda Slovenci razbili Španjolce, Španjolci Finsku, a Finska pred domaćom publikom, i to sa mnogo koševa razlike Slovence. Pa onda ili zatim, Srbija tukla BiH.

Makedonci Srbiju, a BiH razbila Makedoniju Nema pravila, izgleda.

Kao da, mi (nama), nedostaje te nepravilnosti, nesimetričnosti, neočekivanosti u sportskim ligama koje pratimo jer su već unaprijed novcem definirane, gdje se zna tko je tko i tko koliko košta, ko ima novaca i ko će biti prvi, u Ligi prvaka, u domaćim ligama, u svim natjecanjima. Inače sve je isto. Ali ne samo tamo. U politici, u kulturi, predstave, filmovi, moda, izbori. Obrasci se ponavljaju. Dosadno je. Brate, dosadno.

Sve je postalo predvidljivo, čak i trileri. Eto, kažem, ta košarka mi uli neku nadu.

Ali onda pročitam u novinama, da su Španjolci u utakmici sa Italijom, sumnja se, kalkulirali da bi dobili lakšeg protivnika. Kao i uvijek, taman se za nešto uhvatiš, a ono se pokaže da upravo to nije tako, nego potpuno suprotno.

Srijeda – 7

Odsutno gledam neku zabavanu emisju na TV-u. Pjevač pjeva. Ali montažer koji očito direktno montira se ne smije dulje posvetiti ničemu, niti pjevačevu licu, niti totalu, niti publici, niti detalju, nego luduje, kao jedna od kamera koja je u pokretu, nasumično prelijeće iz jednog rakursa u drugi, bez veze i smisla, zbog valjda ritma pjesme, koja je dinamična, kako se to kaže, pa traži takav vizualni pristup.

Kasnije, u jednom južnoameričkom filmu nešto posve drugačije. Kamera polako klizi prema licu junaka, sporo, i vrlo sugestivno, tako da primorava na usredotočenje na lice, nekog čovjeka koji sjedi za stolom. Čak i ako je postupak dosadan, zamoran, lice nije ili ne bi trebalo biti. Ali ako je samo lice neinteresantno, upravo zbog postupka postaje zanimljivije, privlačnije. Postupak budi interes, preko na lica na čovjeka čije je, pa na događaj koji mu je prethodio, ne obraćajući pažnju na bilo što drugo osim na izraz lica. Postupno razaznajemo situaciju ili je samo slutimo.

Još kasnije na TV-u neki foršapani uglavnom holivudskih hitova. Sve ispeglano, i izbrušeno, i slika,i svijetlo, i lica glumaca. Na žalost, tako počinju izgledati i neki domaći filmovi - ispeglani, pristojni, ljubazni, korektni, dobro odgojeni, koreketni, prekorektni.

Četvrtak - 8

Razmišljam o ovom šta pišem. I otporu koji imam prrma tome. Zašto se opirem ovom dnevniku. Zbog poplave opinionmakera u zadnje vrijeme. Govorenje o svačemu kompetentno. Nametanje mišljenja. Prosudbe s visoka, dociranje.

Previše ljudi to čini danas. Previše tumača, premalo suštine. Previše sugestije premalo kompetencije. Previše su nas koštala ta razna ideologiziranja svih ovih godina. Ljudi koji govore šta je i kako trebalo.

Pokušavam biti odgovoran i govoriti samo o onom što znam, zato me to odbija.

Popodne. Čitam – samo brojke, sve više, ali brojke, koliko čega se prodalo, koliko publike, koliko novaca je potrošeno, koliko je premijera odigrano u sezoni, koja je zarada, itd. Svi se diče a brojkama, autori sapunica, političari, ravnatelji kazališta.

Petak

Putujem na filmski festival u Tuzlu. Radio radi. Vijesti!

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG