Ove sedmice čitate Dnevnik koji je za Radio Slobodna Evropa vodio Otokar Levaj, umirovljeni glumac iz Zagreba sa trenutnom adresom u Bradentonu, Florida, Sjedinjene Američke Države.
Subota, 26. prosinca 2015.
Osam je sati, pijem kavu, Dunja naravno spava, a ja razbijam glavu kako početi dnevnik? Jer što da kaže umirovljenik koji je u Americi niti mjesec dana? Mnogo? Malo? Taman "rekel" bi pijanac iz vica koji sam, naravno, zaboravio.
Ja, zapravo, već 40 godina nisam kod kuće, ili da velim doma poslije božićnih blagdana. Za Badnje veće i za Božić na ručku je obitelj na okupu, a 26-tog ja bježim - ili sam, ili s djecom dok su bili mali, ili s Rutom i ne vraćam se, ovisno o poslovnim okolnostima, do polovice siječnja!
Otputovati daleko, što dalje od svakodnevice, zagrebačkog sivila i barem nakratko zaboraviti probleme. Rute nema već devet godina, djeca su odrasla, ja umirovljen, ali navika je ostala. Putovalo se do Splita i Lokve, ponekad preko "grane" čak i do Brusselsa, ali da ću Božić i Novu slaviti u Americi, to doista nisam mogao ni sanjati!
Dakle tu sam i tu mi se valja prilagoditi. Treba poboljšati tanušno znanje engleskog, pa sam se upisao u školu za odrasle o čemu sam već obavijestio moje FB prijatelje. Prvi dan škole je 5. siječnja 2016. taman kada završim ovaj dnevnik i malo se odmorim. Ovo bi, mislim, za početak bilo dovoljno, tek da se malo pobliže upoznamo, a sutra ću... no, vidjet ću što ću sutra…
Nedjelja, 27. prosinca 2015.
Nedjelja i nije baš neki dan za pisanje dnevnika. Osvanulo je divno jutro, Dunja naravno još spava, a ja pijem kavicu, zapravo kavu, jer se tu u Americi pije iz velikih šalica. E da, dok Dunja spava, prigoda je objasniti kako sam uopće stigao do Amerike!? Samo moram biti tih da je ne probudim, jer ona je "glavna uloga" u priči o mom Američkom snu.
San je zapravo zagrebački, jer je sve počelo davne 1959. kada smo se Dunja i ja upoznali pa na dočeku Nove 1960. godine, poljubili i tako oko godinu dana, reklo bi se po zagrebački "štepali". Imali smo, pardon ja sam imao 17 godina, draga je bila puuuuno mlađa i normalno da su nam se putevi razišli sve dok jedne proljetne večeri 2014. nisam u FB upisao Dunja Bedenko. Gdje si? Što radiš? Sjećaš li se? A odgovori su bili: " U Bradentonu, na Floridi. U mirovini sam. Samujem. Naravno da se sjećam. A ti?" "Ja sam u Omišu, zapravo u Lokvi, umirovljen, hoćeš li dolaziti u Hrvatsku, ako da, kada i gdje?" Dunja odgovara: "Da, na ljeto u Rogoznicu!" "Rogoznicu, pa to je 80 km od mene." I da ne duljim, Dunja u Rogoznicu, ja također, pa u Zagreb, pa na aerodrom, pusa, pusa, "Hoćeš li doći u Bradenton?" "Hoću!"
I tako u ožujku ove godine - evo mene prvi put u Bradentonu na mjesec i po dana. Sve divno krasno. Volimo sve što vole mladi, a mladi se vole ženiti, pa zašto ne bismo i mi? No tiho, budi se glavna uloga pa ću i njoj skuhati kavicu, pardon kavu. A dnevnik? Dnevnik ću nastaviti…
Ponedjeljek, 28. prosinca 2015.
Osvanulo je divno jutro! Shvatili ste ovdje je svako jutro divno! Kavu sam si poslužio na stražnjoj verandi s koje se pruža pogled na predivno jezero. Uz jezero s naše strane posložene su tipične kućice takozvane prizemne Amerike. Sunce je upravo počelo izlaziti, temperatura je 24 supnja Celzija, lagan povjetarac mreška površinu, a ptice raznih uzrasta i vrsta, uglavnom slične plamencima i nekoj vrsti galeba počinju svoj radni dan.
Kad sam već kod zadaća, danas je ponedjeljak, a to znači da se ide u Ringling Museum of Art! Zašto baš danas? Pa zato jer je ponedjeljkom ulaz besplatan. Dobro, reći ćete, nije valjda da gospođa Bedenko i ti nemate za ulaznice? Naravno da stvar nije u tome, nego je muzej toliko bogat sadržajima, a prostire se na površini većoj od Giardina u Veneziji, pa će trebati 5-6 ponedjeljaka da se sve obiđe i razgleda!
Spomenuo sam gospođu, a zaboravio reći da smo se vjenčali u Bradentonu 7. prosinca 2015., tjedan dana nakon mog drugog dolaska, pa smo dakle već 21. dan u sretnom braku. (To je važno reći, jer sam negdje pročitao da je jedan od četiri braka mog prijatelja Frane Lasića potrajao upravo toliko, 21 dan!). Koristim priliku da mu poželim mnogo sreće u novom braku, koji je sklopio također ovih dana.
I da potraje dulje, mnogo dulje, od onog trotjednog! Vrijeme leti, a čeka nas Muzej. Da bi stigli do njega valja nam izaći iz naše oaze zvane Glenn Lakes i uputiti se do obližnje Sarasote gdje je gosp. John Ringling 1920. počeo, a 1931. otvorio veličanstveni kompleks u renesansnom stilu, a prema zamislima arhitekta Johna H. Phillipsa u čijem je sastavu osim nekoliko muzejskih objekata, također i Historic Asolo Theatre, pa obrazovni centar 1948., izgrađen povijesni muzej USA i jos nekoliko manjih, ali ne manje važnih objekata!
Sve je to smješteno usred njegovanog perivoja po kojem se možete vozikati u vlakićima ili, naprosto, šetati i uživati u predivnim primjercima flore prenijete iz cijelog svijeta. No, dosta priče, jer nas čeka puno posla. Negdje na povratku saznali smo vijest da je konstituiran Sabor, koji bi uvaženi predsjednik opet prozvao državni?! Možda je povijest učiteljica života, ali na našim prostorima učitelji nisu nikada bili osobito cijenjeni. Toliko o tome.
Utorak, 29. prosinca 2015.
Jučerasnji je dan, dakle, protekao u razgledanju remek-djela majstora poput Rubensa, Veronesea, Velasqueza i dr. pa ćemo današnji dan provesti ležernije. Gradska uprava organizira obilazak autobusima gradskih četvrti koje su najljepše ukrašene raznobojnim lampicama, prizorima svete obitelji i Betlehemu i svim onim kičastim ukrasima kojih je i Zagreb prepun posljednjih godina.
Gledam na TV kako je naša metropola čak proglašena najpoželjnijom destinacijom u ove predblagdanske dane! E da, treba reći kako i mi ovdje možemo gledati TV iz starog kraja i to u realnom vremenu ili sa minusom od -6, -9, ili -12 sati. Neki dan smo bili na božićnom domijenku koji svake godine organizira jedna jako draga i nadasve šarmantna gospođa porijeklom Hrvatica koja me, nakon upoznavanja, upitala što mi je najzabavnije u Americi? Ja sam joj kao iz topa odgovorio da mi je najzabavniji dnevnik HRT-a!? Vidno začuđenoj pokušao sam joj objasniti situaciju oko izbora mandatara za hrvatsku vladu, ali, čini se, da u tome nisam baš uspio, jer joj i dalje ništa nije bilo jasno! Kao da meni jest. Ali, trudim se.
Sjajno je to s gledanjem naše TV, jer imaš dojam da, ako glavne vijesti možeš vidjeti nekoliko puta reprizirane, da će se u ponovljenim vijestima netko prizvati pameti. No, to je, naravno, nemoguće kao što je nemoguće da Bambijevu majku u Disneyevu crtiću ne ubije lovac tijekom ponovnog gledanja filma u što sam kao klinac želio povjerovati! No, vidjet ćemo što nam nosi budućnost? Za sada je sigurno samo to da je sutra srijeda.
Srijeda, 30. prosinca 2015.
Sasvim smo se približili kraju. Još korak, ili dva i biti ćemo opet na početku. U mom slučaju ovo će biti 73. početak Nove godine. Mogao bih ponoviti pitanje s početka ovog dnevnika. Puno ili malo? Pa i odgovor će biti isti: taman! Gotovo da se mogu prisjetiti svih dočeka Novih godina koji su mi nešto značili u životu. Izuzmem li dječje dočeke, prvi značajan doček je bio onaj 59./60. Tu počinje tako reći moj ljubavni život. Onda sam se nekoliko dana pred Novu 1969. prvi put oženio i isto negdje oko Nove 1977. razveo. Prvi i jedini put! S Rutom sam proveo 28 godina hodajući, pa sam se oženio, ali to nije imalo veze s Novom.
Inače, sa Rutom sam imao možda najljepši doček u životu. Bio je to doček 2000. godine u Brusselsu iza čega je uslijedio sedmodnevni boravak u Parizu! Da je taj boravak ocjenjivao neki žiri ili, hrvatski rečeno, prosudbeni sud, bila bi to čista 10-ica! Bilo je tu još i Pragova, i Bečeva, pa Hvarova i poneki Rim, no u ugodnom mi je sjećanju i lanjski doček u Pivani u Zagrebu! Taj doček vrijedi zabilježiti jer Pivanu kao "event manager" vodi moj mlađi sin Marin i to, treba li reći, vrlo uspješno!!!
Nisam sklon hvaliti svoju djecu, niti okolo pokazivati njihove fotografije, ali Marina spominjem u kontekstu njegove ugostiteljske karijere, koja je u punom zamahu, paradoksalno, četrnaest godina nakon što nisam popio ni kapi alkohola.
Ispričavam se čitateljima što su me emocije udaljile od recentnih događanja kojih nipošto ne nedostaje i koja, svakako, zaslužuju da ih se opiše s nekoliko riječi.
Danas smo Dunja i ja posjetili u St. Petersburgu, Fl muzej Salvadora Dalia što je doživljaj teško prenosiv u pisani medij. Mogao bih pokušati izraziti divljenje prema djelima velikog Majstora, ali tko sam da se po Olimpu pletem među nogama Bogova? Ali sam zato više nego kvalificiran da opišem dućan gospodina Marka, također u St. Petersburgu, Fl koji prodaje prehrambene artikle sa područja bivše nam domovine! Čega li sve tu nema? Od neizbježnih ćevapa, pljeskavica, somuna, pršuta, krvavica, pa Kraševih bajadera, Koestlinovih keksa, rahatluka i da ne nabrajam. Ah, da i odojak možete naručiti sirov ili pečen, pa ćete imati doček baš kao doma.
Inače, u dućanu se govori hrvatsko-srpski tako da vas može razumjeti čitav svijet. Imam i jednu primjedbu. Nema kiselog kupusa/zelja, no ja sam se zahvaljujući šarmu, ipak, domogao jedne glave zelja, pa ću napraviti sarmu.
Četvrtak, 31. prosinca 2015.
Zadnji je dan godine u kojoj sam postao 1/5 Amerikanca! Hoću reći proveo sam petinu godine na Floridi! Mali korak za Ameriku, ali ogroman za mene! Dakle, ako bih svoju umirovljeničku karijeru uspoređivao sa aktivnom, onda bi ovaj životni iskorak mogao nazvati krunom svoje penzionerske karijere, usporediv možda sa odigranim Hamletom na Lovrijencu, što se nikada nije zbilo, ali sam, ipak, imao sreću da budem 1/4 nositelja naslovne uloge.
Naime 1967. godine, s još trojicom sam kapetana nosio Petra Kralja kao mrtvog Hamleta uz Fortinbrasov tekst: "Nek četiri ponesu kapetana na odar ko vojnika Hamleta, jer da se on na prijesto popeo zacijelo bi se bio kraljevski prodičio, a glazba vojnička" itd. Dakle, Hamleta nikada nisam glumio, ali kao umirovljenik sa Floride mogu se pogledati u ogledalo i reći - kao onaj bogataš iz "Neki to vole vruće" - NITKO NIJE SAVRŠEN. To je ujedno moto s kojim dočekujem Novu.
Petak, 1. siječnja 2016.
10, 9, 8, 7, 6 , 5, 4, 3, 2, 1... i evo sigla je kao i uvijek, svježa, lijepa, koketna, spremna na jednogodišnju avanturu! No, kao i svaki put dosad, idila počinje pucati na svakodnevnim iskušenjima! Do prvih ozbiljnih svađa dolazi već s početkom ljeta zbog rebalansa proračuna, pa jesen dočekujemo mrzovoljno zbog nabavke školskih knjiga, a zimi se nadamo kao zadnjoj šansi da se riješimo te dosadne, škrte i nešarmantne stare 2016. da bismo se posvetili Novoj ljupkoj itd. itd.
Kako god, novopečeni umirovljenik sa Floride sa suprugom želi Vam u Novoj godini sve ono što si i sami želite!
Za početak imate Sabor. Hrvatski Državni Sabor!
