Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Oni plešu oko fotelja, a mi oko bankomata


Jagoda Iličić

Jagoda Iličić

Jagoda Iličić za svoje posljednje ostvarenje „Uspavanka za knjigosaura“, dobila je nagradu Mali Princ za najbolju knjigu za mlade u regiji koja je objavljena 2012.

Piše priče, novele i pjesme. Autorica je i čitanke „Liliput“ za prvačiće, ali i koatorica čitanki za više razrede.

Dnevnik je počela pisati 25. maja, na dan kada je na tuzlanskoj Kapiji prije 18 godina granata sa srpskih položaja ubila 71. mladu osobu, a preko 150 ranila.

Pojašnjava što znači biti učiteljica prvačićima, kako oni doživljavaju svijet u kojem se kreću, što im znači odlazak na izlet, ali i da na Facebooku, iako su „ jedva naučili pisati, već polovina njih ima svoje profile na društvenim mrežama“.

Iako prosvjetarima i ne sije sunce, i iako im plaće neredovito stižu, Jagoda je među onima koji vole svoj posao, vole djecu i znaju im prenjeti ono najljepše - ljubav prema knjizi.

Subota 25.5.2013.

Sinoć sam se, kasno, vratila iz Tešnja. Donijela sam kući Malog Princa.
Mala, tvrdoglava Knjigolina uspjela se izboriti za njega. Čudno je kako neki likovi iz knjiga postanu toliko stvarni da o njima počnemo govoriti kao o osobama koje žive pored nas. Radoznali, usamljeni dječak gleda me sa svog planeta.

Danas nije dan u kome se može slaviti bilo kakva nagrada.
Današnji je dan zarobljen u vremenu, kao i svaki dvadeset peti proteklih godina. Jutro je kišno, poslijepodne će zasjati sunce i mi ćemo se spremiti za izlazak.
Amira i ja ćemo se vratiti kući s Kapije. Mnogi drugi neće...
Ovaj dan svake godine iznova treba preživjeti.

Nedjelja, 26.5.2013.

Uspavano, mirno poslijepodne ispunjeno je mirisima začina. U cijeloj se zgradi nešto fino kuha. Ptice u parku neumorno cvrkuću. Neki svježi vjetar plete se okolo pa se čini da cijeli svijet diše istim dahom.
Nedjelja je jedini dana kada ne trebam raditi. I grad i svemir i moja soba ostanu tamo gdje jesu, ne na mojim leđima kao što je to slučaj radnim danima.
Umorna sam. Protekli dani su isisali svu energiju iz mene. Susreti pisaca, škola, medijska pompa oko nagrade.

Sutra ću, ponovno, obući i ovo tijelo i sobu i grad i svemir povrh svega.
Nedjelja je mirna uvalica u kojoj se ljuljuškam kao brod u ružičastoj pidžami.
Grickam svoj drugi doručak i zamišljam da sam hobit.

Ponedjeljak 27.5.2013.

Moji đaci ponedjeljkom pripremaju „vikend novosti“. Nismo se vidjeli nekoliko dana i mnogo toga treba ispričati. Mislim da bi svima koristilo provesti dan uz prvačiće. Čudesno je njihovo definiranje pojmova.
Pokušavam zapisati njihove bisere kada za to imam vremena. Danas smo se bavili akrostihom i teme su nam bile radost i pauk.

„Radojka je radosna. Tata je nagazio radost pa je i on radostan“, piše jedan dječak.
„Kada se pauk useli u kuću on pravi svoju kuću“, piše jedna djevojčica.

Koliko, samo, svjetova oni vide!

Kada je moj sin bio mali igrali smo se jedne igre. Sjeli bismo na balkon s košaricama za štipaljke na glavama i glumili da smo kraljevi. On je pjevao iz sveg glasa da se orilo ulicom. Usput smo sklapali likove od štipaljki. Naše malo, balkonsko kraljevstvo bilo je najsretnije mjesto na svijetu.
Kako brzo prođu te godine. Sada, redovito, na moje gerilske, majčinske upade u njegovu sobu čiji je cilj krađa kakvog zagrljaja, kao protunapad dobijem visoko pozicionirano, značajno izgovoreno“ Mama“!!! Da, šesnaestogodišnjaci više ne pjevaju s mamama na balkonu, ne šetaju parkom i ne gledaju kako pauk plete mrežu.
Nedostaje mi to vrijeme.

Utorak 28.5.2013.

Danas smo išli na školski izlet. Mališani su trčali, spuštali se niz tobogan, bojili kamenčiće...
-Tako su djeca, nekada, provodila skoro svaki dan, kažem im ja.

Gledaju me začuđeno. Isto onako kako me, prije nekoliko dana, pogledala jedna djevojčica iz razreda. Pronašla je kliker u škrinji u kojoj čuvamo igračke:

-Kakva je ovo loptica učiteljice, pitala me?
-Kliker, odgovorila sam u čudu.

Obje smo zastale na trenutak. Ja sam se čudila što ona ne zna što je to kliker.
Ona se čudila imenu i mojoj začuđenosti.

-Kako se igra klikerom, (jedva je otkotrljala tu riječ).

Dinosauri su davno izumrli. Sada je red na klikere, jo-jo, hulahop...
Kada ih slušam dok se igraju, zaprepastim se koliko japanskih naziva tu ima, ili kineskih...A tek facebook. Jedva da su naučili čestito pisati a već polovina njih ima svoje profile na društvenim mrežama.

Mi smo se drugačije umrežavali kada smo bili mali. Školski izlet očito, doživljavaju kao vremeplov. Neviđena avantura! Dan bez „magičnih kutija“. Samo trava, trčanje, tobogan i mnogo djece na jednom mjestu.

Srijeda, 29.5.2013.

-Blago tebi, opari se ti, dovikuje mi poznanica danas, preko ulice!
-Ne razumijem, pitam ja znakovima jer me umor napokon stigao u obliku upale grla.
-Nagrada, nastavlja ona, isto onako glasno. Kaže meni moj čo'jek, žene pare kući donose a ti samo papire.
Jagoda i Mali Princ

Jagoda i Mali Princ

Odmahujem joj rukom i idem dalje u pravcu bankomata. U sebi se razračunavam s neinformiranom novinarkom koja je na sva zvona, u dnevniku, objavila kako je uz statuu Malog Princa stigla i novčana nagrada. Stići će ali kad, ne zna se i svakako ne u iznosu u kom je bila prvih godina.

Isplate bilo koje vrste honorara postale su nepredvidljive baš kao i vrijeme ovih mjeseci. Dakle, nastavljam u pravcu bankomata. Tog pravca se, već danima, držimo svi mi „budžetlije“ dok nam se vlade u kantonu smjenjuju kao vremenske pogode i nepogode. Ujutro pogodi led popodne sunce a što se vlade tiče, mislim da više nikome nije jasno koja je stranka u poziciji a koja u opoziciji. Sve sliči onoj igri stolica koju djeca igraju na zabavama. Plešu, plešu pa kad muzika stane svi sjednu a ima ih koji ostanu bez stolice pa sve tako.
I dok oni plešu oko stolica mi plešemo oko bankomata.

Na facebooku se vrebaju informacije iz prve, druge i treće ruke. Je li bio topli, prijevoz, a plaća nam dođe kao zgoditak na lotu. I sav grad sazna kada smo je dobili. Susjedi ispred lifta nas obavijeste među prvima kao da je to što smo dobili zarađeni novac neki bonus koji nam baš i ne pripada.

Za učiteljice važi priča kako imaju tri mjeseca raspusta ljeti i jedan zimi a od radnog dana rade četiri sata pa trče kući. Čak i moja majka, nakon dvadeset godina mog učiteljevanja, na kraju svake đačke školske godine kaže:

-Gotova škola'ćeri!

Odustala sam od objašnjavanja kako se nama prosvjetarima posao ne završava odlaskom đaka i da su sati koje držimo u učionicama samo vrh ledenog brijega.
Da se vratim ja na onaj pravac. (Inače, prosvjetare je nakon godina rada po školama lako prepoznati po tom stalnom skretanju s pravca kojim su se zaputili).
Stupasim se na bankomatu. Bingo! Uplatili nam jedan topli obrok od nekog tamo mjeseca. Prije nego dođem kući treba se nakloniti šalterima pošte, Elektrodistribucije...

Vraćam se kući kao poslije maratona, uključim perilicu i još jedan bingo! Voda iz bubnja počne sipati kao ona s fontana našeg prekrasnog grada. I to nije sve, škrgućući zubima od muke uspijem prepoloviti zub. Stvarno!
Otkrijem kako majstor za dvadeset minuta popravka naplati mnogo više nego ja za pet dana u razredu punom djece a o književnim druženjima da i ne govorim.
I nema kod njega ono :

-Hvala što ste nam došli! Baš ste nam uljepšali dan! A para nema znate kakva je situacija, čim budemo mogli mi ćemo Vam otkupiti koji primjerak knjige“!

To što ste skoro sat uveseljavali učenike šest škola, potrošili vrijeme i novac da biste uopće došli do tog grada i na kraju, krajeva potrošili energiju, to treba da vam služi na čast.

Ispratim majstora i zaprijetim sinu s vrata:
-Da se nisi usudio pisati knjige. Ima da ti nabavim kakvu staru veš-mašinu pa vježbaj. On mi uzvraća jednim teen-pogledom s neizostavnim slušalicama na ušima.

Jurim zubaru. Neki dražestan i fini, mladi čovjek. Po preporuci mojih kolegica. Velika sam ja kukavica kad su zubari u pitanju. Treba mi totalna anestezija.
Pregleda on meni zube i kaže kako taj moj osmijeh može biti mnogo ljepši ako ugradim navlake i začas mi izračuna kako to sve s popustom košta samo dvije tisuće.
-Da vi slučajno niste gledali onaj dnevnik, pitam ga ja sumnjičavo?
-Kakav dnevnik?
-Ništa, onako ja...ustajem ne dovršivši rečenicu.

Nadam se da je predviđeni broj kvarova potrošen za ovaj dan. Danas nisam osluškivala vjetar u krošnjama, cvrkut ptica, alegorijske odjeke svemirskih poruka. Plaćala sam račune, nagađala se s majstorima i liječila upalu grla. I umjetnici to moraju. Ne puštaju ih da režije plaćaju stihovima i knjigama. Ma kako neobično i čudno to zvučalo!

Petak 31.5

Nisam oka sklopila cijele noći. Upale grla su grozne. Ne znam kako ću sutra govoriti stihove na književnom susretu posvećenom nama, „novim kolačićima“ u Društvu pisaca BiH. Primili su me prije nekoliko mjeseci. Radujem se susretu s kolegama. Kakvi god da su, pisci su moj narod. Ogrnuti ogromnim sujetama, neukalupljeni, ukalupljeni, proračunati, impulsivni...

Nedavno sam pisala recenziju zbirke stihova jednom prijatelju. U toj zbirci ima pjesma o jelenu koji je prošle zime zalutao u naš grad.
Pjesnik je, u najvećem broju slučajeva, zalutao na sličan način, neprilagođen, neprimjeren, zgranut i beskrajno ranjen u vlastitom vremenu, obdaren čulima koja ga muče, vizijama koje ga slijede, beskrajno žedan ljubavi u svim agregatnim stanjima u kojima se ona može okusiti.
Dok cijedi dušu kroz gusta sita riječi, prosijava sate i dane u potrazi za zlatnim zrnom koje vrijedi da se umetne u nešto trajnije od beskrajne rijeke vrijemena, liči upravo na tog jelena, zalutalog u našem gradu.
Dok se muči u nastojanjima da zadrži prihvatljivu formu vlastitog postojanja, želja za istinskom, drevnom, životnom iskrenošću stalno ga žulja, i muči i tjera na sumanuti trk besćutnim ulicama.

Sad bi moja sestra rekla: „Lijepo si to skockala“, da je nisam uvrijedila i naljutila kad mi se javila poslije dodjele nagrade i uz čestitke pitala jesam li dobila pare?
Zar i ti, prasnula sam?! Može li se, itko, obradovati čistoj činjenici da mi je knjiga najbolja u četiri države!
I to nije jedina sestra koju sam uvrijedila. Imam ih pet i ja sam najmlađa. Uvijek su tu kad zabrljam. Samo ne sijeci uho, šali se sestra koja živi u Sloveniji. Više brinu o meni nego o mom sinu jer im se on čini daleko razumniji, staloženiji i pouzdaniji.
-Sva si mi kao da si iz knjige ispala, kaže jedna gospođa na sajmu knjiga.
Kad malo bolje razmislim, većinu svog života i živim u pričama koje pišem.
Pozdrav svima koji su imali strpljenja iščitati sve što sam pisala do petka.
Neka vam dani budu radosni a sestre strpljive!
XS
SM
MD
LG