Dostupni linkovi

Dnevnik: Nula za kulturu u budžetu Rabbitlanda


Ana Nedeljković
Ana Nedeljković
Dnevnik je vodila Ana Nedeljković, jedna od autorica animiranog filma Rabbitland koji je osvojio Kristalnog medveda na nedavnom festivalu u Berlinu. Dnevnik je vodila sedam dana nakon povratka u Beograd, u trenutku kada je postalo jasno da će se za film u budžetu Srbije izdvojiti 0% (NULA posto) sredstava. Ana piše i o aflatoksinu u mleku, te pjašnjava zašto država teži tradiocionalističkom, kvazipatriotskom kiču u kluturi, sa banalno vidljivim nacionalnim obeležjima.


* Subota 23. 2. 2013.

Prošle nedelje Nikola Majdak i ja smo se vratili sa Berlinala i doneli Kristalnog medveda. U Srbiji smo, očekivano, zatekli Rabbitland. Rabbitland? Svet iz našeg filma, idealni svet Zečeva Bez Mozga. Oni ceo dan provode na slobodnim i demokratskim izborima koji se u Rabbitlandu održavaju jednom dnevno zato što je Rabbitland veoma uređena demokratija. A pošto nemaju mozak, Zečevi su srećni. U njihovom svetu bilo bi super voditi dnevnik. Potpuno ispunjena svakodnevica. Copy Paste. Happy. Like.

Svaka sličnost scenarija ovog filma sa realnim (lokalnim) događajima je slučajna.

Kristalni medved u Srbiji. Srbija i Rabbitland. Puno sjajnih reakcija na nagradu, ali i dosta pitanja za nas koje je cela priča pokrenula. Jedan čudan osećaj „zaglavljenosti“ između medijskih naslova tipa „nagrada srpskom filmu u Berlinu“ i aktuelnih, problematičnih priča o filmu u Srbiji.

Uveče, film „Krugovi“ Srđana Golubovića na Festu. Veoma jak utisak. I dok u završnim kadrovma filma gledam odlično predstavljenu scenu u kojoj vojnici do smrti tuku Srđana Aleksića, razmišljam o ljudima koji su prikazani u pozadini. Ljudima, koji samo stoje i gledaju. O ljudima koji ne reaguju. O strahu i apatiji. Razmišljam kako tu scenu, nažalost, vidim kao metaforu našeg društva danas. Iako sam znala priču unapred, dok sam gledala film, kao da sam se nadala da će se ljudi na trgu ipak pokrenuti i reagovati…

Razmišljam o hiperprodukciji istorija na ovim prostorima i zvaničnih heroja koje takve istorije proizvode. “Krugovi” su bitni zato što nam prikazuju drugačiji model heroja i konačno govore o tome šta se dešava sa stvarnim ljudima posle svih naših istorija. Istorija, koje najčešće proizvode spomenike, stereotipe i podloge za nove, grandiozne konflikte. Šta se dešava sa ljudima ostavljenim da se bore sa svojim svakodenevicama naspram “veličanstvenosti” istorije i politike? Mislim da je ovakav pristup temi dobar način da polako i sa stilom izađemo iz epskih mitologizacija nedavne lokalne prošlosti.

(VIDEO: Trejler filma Rabbitland)

* Nedelja 24. 2.2013.

Danas bih želela da prespavam dan.
Nedelja nije vreme za društvenu kritiku.
Nedelja je dan kada bih trebala da se posvetim sebi i …preisptivanju zašto sam ostala u Srbiji, zašto nisam videla mnoge gradove, zašto smo posle diktature ušli u apatiju…

Nedelja je odličan dan i za analizu aktuelnih procenata. U nečemu ih ima previše, u nečemu premalo. Preveliki procenat aflatoksina u mleku, premali procenat budžeta za kulturu.

0% budžeta za film u Srbiji u 2013. godini. Zaista nula.

Pitanje je, naravno šire i kompleksnije od samih procenata. Čak i ako bismo zamislili da se novac “pojavi”, ostaje problem kulturne politike i kanala distribucije novca. Čini se da Umetnost koju očekuje Država teži ka tradicionalističkom, kvazipatriotskom kiču sa banalno vidljivim nacionalnim obeležjima. Umetnost pedantno očišćena od bilo kakve kritičnosti, i ako je moguće, praćena ili jeftinim humorom ili patetičnom duhovnošću.

Mislim da mora da postoji veći prostor za savremenu umetnost.

Ako želimo da kroz umetnost kritički i konstruktivno govorimo o društvu danas, pokrenemo ljude da kreativno misle i iskazuju svoje stavove umesto naučenih političkih slogana, potrebna nam je savremena umetnost. Nije neophodno predstavljati Srbiju uvek sa srpskom zastavom, šljivom, rakijom i opancima. Tradicija jeste bitna, ali su nam potrebne neke nove forme i pristupi njenom predstavljanju, kao i zdrav odnos između tradicije i savremenog.

* Ponedeljak 25. 2. 2013.

Malo optimizma za ponedeljak.

Posao u Kulturnom centru Beograda gde trenutno radim na razvijanju edukativnih programa. To je onaj deo mog dana kada prestajem da budem cinik, i pokušavam da osmislim interesantne i konkretne programe i radionice. Da osmislim načine kako približiti (savremenu) umetnosti široj publici, kako naučiti ljude da gledaju i slušaju umetnost danas, da je povezuju sa svojim svakodnevicama, kako im omogućiti da kreativno provode slobodno vreme. Ako stalno govorimo o velikim problemima u
Nazif Mujić po povratku kući sa Zlatnim medvedom iz Berlina
Nazif Mujić po povratku kući sa Zlatnim medvedom iz Berlina
ulturi, nezainteresovanosti ljudi za kulturu, potrebi za suštinskim promenama, mislim da za to vreme svako od nas treba da razmišlja i šta pozitivno i konkretno, u datim okolnostima, može da uradi. Trenutno, najviše radim sa srednjoškolcima u okviru programa “KCB radionica”. To na neki način doživljavam kao vrstu svog malog ličnog aktivizma. Nadam se da će ti super ljudi koji dolaze na radionice razviti jedan znatno fleksibilniji način mišljenja i da neće ostati zatvoreni u lokalne mitove o tome šta je “prava i jedina umetnost” i kako ona treba da izgleda. Treba pokušati…

Uveče, nalazim slučajno na netu fotografiju “dočeka” srebrnog medveda kojim je nagrađen Nazif Mujić iz filma Danisa Tanovića. Doček u njegovom rodnom selu. Razmišljam, u kakve se sve svetove vraćaju “medvedi”…

* Utorak 26. 2. 2013.

U Rabbitlandu ništa novo. Zečevi Bez Mozga su ustali, preživeli svoj dan i otišli na spavanje. Popili mleko pre spavanja. Njihove krave jele su buđav kukuruz i curile otrovno mleko. Zečevima to nije smetalo. Proveli su još jedan dan bez revolucije. Još jedno veče na Facebooku. Još jednu noć na Faceboku. Pitam se, da li su i Facebook farme, koje tako predano gaje brojni državni činovnici tokom radnog vremena zaražene. Ili su to mali, čisti, digitalni azili u kojima su krave zdrave, mleko čisto, a umetnost patriotska.

“Rabbitland” pozvan na filmski festival u Padovi. Javljaju se sa različitih festivala i interesuju za film. Dopisujem se sa ljudima koje smo upoznali na Berlinalu. Bilo bi sjajno da se neki od filmova koji su bili prikazani u selekciji “Generation” vide i u Beogradu.

* Sreda 27. 2. 2013.

Sastanci. Mejlovi. Sastanci. Mejlovi. Dogovori. Projekti. Neke dobre ideje. Ljudi i dalje čestitaju za “Rabbitland”.

Kafa sa prijateljicom posle posla. Jelenom - prijateljicom iz detinjstva. Pričam joj o peticiji za ulicu Srđana Aleksića u Beogradu koju sam danas potpisala. Pričamo kako bi bilo dobro da peticija uspe.

Nas dve smo devedesetih odrastale u Sarajevskoj ulici.

Pričamo dugo o tome kako smo sve to vreme, dok su se sve “te” stvari dešavale, dok su u naše dečije sobe dolazile medijske slike rata u Sarajevu… kako ni u jednom trenutku, pričajući pritom ceo pubertet više o politici nego o seksu, nismo bile svesne težine imena ulice u kojoj smo odrastale. Danas smo prvi put pričale o tome. O toj ulici koja je tada za nas bila geto, zatvoreni mikro svet, ulica iz koje smo se panično plašile da nikada nećemo otići, ulica koja je imala još čvršće granice od zatvorenih granica Srbije.

Scenario za sledeći film koji Nikola Majdak i ja planiramo da radimo bavi se ovom temom, naravno na jedan znatno univerzalniji način. Temom granica i izolacije, (lokal) patriotizma i emigracije. Ponovo plastelinska animacija, kreiranje celog novog sveta i karaktera koji u njemu žive. Jednog sveta koji je toliko mali i izolovan da je – ograničen na jednu ulicu. Dok radim skice za film u studiju volela bih da mislim o scenariju ne misleći na 0%. Pokušavam da mislim na publiku sa kojom želimo da podelimo priču. Na sjajnu atmosferu i reakcije u Berlinu. Posle jedne od projekcija prišla nam je neka devojka i rekla da samo želi da nam se zahvali zato što pomažemo ljudima da misle.

Moramo da pronađemo način da uradimo sledeći film.

* Četvrtak 28. 2. 2013.

Zečevi Bez Mozga živeli su u Rabbitlandu. Jednog dana kultura je bila zvanično ukinuta, ali Zečevi ništa nisu primetili.

Danas malo besna. Bez nekog posebnog povoda. Da li svaki put kada se izgovori umetnost i kultura moramo da govorimo o novcu?

Igram se na Facebooku. Postavila sam PETICIJU ZA ZVANIČNO UKIDANJE KULTURE U SRBIJI. Peticija ima samo naslov. Nema tekst. Brate, šta će ti tekst. Mislim… hajde da to lepo potpišemo pa da se ne cimamo više. Ko ima patološku potrebu da proizvodi kulturne sadržaje, ili još gore umetnost, neka to radi sam, kod kuće.

I…evo ga još jedan antiutopijski scenario za potencijalni sledeći fim. Zečevi Bez Mozga živeli su u Rabbitlandu. Jednog dana kultura je bila zvanično ukinuta, ali Zečevi ništa nisu primetili. Nastavili su po ceo dan da glancaju svoj zlatan novac i zlatne zube, a neki Zečevi su imali više novca i zlatnih zuba a neki manje, i to je njihovoj harmoničnoj zajednici davalo svu potrebnu dinamiku.

Upravo stiže vest da je Vlada Srbije odlučila je da promeni Pravilnik o dozvoljenoj količini aflatoksina u mleku sa 0,05 mikrograma po kilogramu na 0,5. Kako sam srećna što živim u Rabbitlandu. Da li će sada automatski 0, 62% budžeta za kulturu preći u 6,2%? Ako mogu da se menjaju procenti za otrove, možda mogu i za filmove. Mada, 0% za film sa čim god da množiš…ništa se ne dešava.

* Petak 1. 3. 2013.

Ustajem ranije nego obično. Da sredim ovaj dnevnik. Da u poslednjem trenutku iz njega izbrišem delove u kojima sam preterala. U kojima su me poneli lični dnevni utisci. U kojima sam zamalo imenovala ljude koji su samo reprezenti ideje…

Zašto brišem?

Da li sam i ja super srećni Zeka Bez Mozga, organski deo glasačke mašine, stanovnica ružičastog Rabbitlanda?

Da li bih i ja bila pasivni posmatrač brutalnog događaja iz filma “Krugovi”?

A vi?
XS
SM
MD
LG