Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Nezadovoljstvo građana BiH ovaj put neće biti lako ugasiti


Aldin Arnautović kaže: Ja sam građanin Sarajeva i tako me predstavljajte! U svom dnevniku piše o protestima u BiH zbog jedinstvenog matičnog broja, o tragediji jedne obitelji čije su patnje uzrokovane "ispolitiziranim administrativnim pitanjem". Primjećuje kako na nekim portalima, posebno jednom, ima huškačkog novinarstva i medijske manipulacije. Ističe da je bio ponosan nakon koncerta pred parlamentom BiH i objašnjava zašto mu se svijet čini mnogo ljepšim zadnjih nekoliko dana.


Subota 15.06.

Dan počinje rano. Moj sin, ponos svog tate, osmogodišnjak, igra na košarkaškom turniru svog kluba. Skenderija puna djece, lijepo mjesto za biti to jutro. Moji favoriti pobjeđuju utakmicu za utakmicom. Plasiraju se finale koje se igra za nekoliko sati.
Odlazim do protesta ispred Parlamenta. Na putu, čujem glas iza leđa: “Koliko je sati?”. 20 do 12, odgovaram. Jel I ti ideš na protest, pita mladić, dvadesetogodišnjak. Idem. Pričamo. Pitam da li bi želio biti redar na koncertu. Kaže da bi. Zove se Kristijan.

Na protestu razmjena mišljenja, dogovori. Pravi se veliki koncert u utorak. U ponedeljak autobus solidarnosti iz SA ide u Mostar.

Vraćam se na turnir. Moj dječak sat poslije oko vrata iznosi zlato.

Pratim izvještavanje medija o protestima u Sarajevu. Ima jako zanimljivih pojava. Pratim forme informacija, njihove izvore i viralno širenje. Socijalne mreže pulsiraju energijom koju je upumpao jmbg protest.

Sile zla na razne načine pokušavaju zaustaviti tu lavinu energije. Čitam razne informacije i poluinformacije.

Ispovjest kantonalnog ministra koji je bježao od demonstranata, predstavljena je dramatičnim naslovom“ progonjen kao zvijer“ :D „ Gospodin „Progonjeni „ je kantonalni ministar koji je iskoristio trenutak kada je obezbjeđenje Vjekoslava Bevande nogama u leđa mladića i djevojaka prokrčilo put vani.

Pa je skakao preko ograde, pa ga nazovi „rulja“ stigla i nećete vjerovati „raspravljali se s njim pola sata“! A onda je ministar koji se „jedva spasio“ otisao kući u Herceg-bosansku županiju.

Pada mi na pamet luda slika. Ministar kulture, u odijelu, sa kravatom, leti preko ograde, bježeći pred građanima. Čak ga i majka s bebom ostavila na cjedilu. Zamislite kakva je to majka, a tek beba pokušava ministar poslati poruku. Beba je sigurno jedna od ovih iz organizacije bebolucije, zaključujem.

Čitam i da je ministar finansija objasnio da paranoja nije zahvatila samo „Srbe“ nego i „Bošnjake i Hrvate“. Al ne reče ministar da se to odnosi na političare. Nego ispade da su sad svi kao svi stanovnici paranoični. A ja baš imam neki osjećaj da su otkad je “bebolucije“ ljudi oko mene nekako kao sretniji.

Ne reče ministar da je njegova stranka jedna od odgovornih za građanski bunt. Ne ponudi ministar ostavku jer mu ispod prozora sjede nezadovoljni ljudi. Koji ga, by the way, lijepo plaćaju.

Nedelja 16.06.

U jutarnjoj jurnjavi stiže me tužna vijest. Tromjesečna beba, jedna od onih „nevidljivih“, bez JMBG-a preminula u Beogradu. Portali prenose patnje roditelja dok su je uspjeli dovesti do Beograda na liječenje. Patnje uzrokovane ispolitiziranim administrativnim pitanjem.

Jmbg ekipa dogovara se o daljim koracima. Odlučuje se da se građani i građanke u svim gradovima pozovu da dostojanstveno i mirno odaju počast prerano otišloj djevojčici.

Navečer, pred Parlamentom BiH hiljade ljudi. Dostojanstveno i hrabro. Pretužno. Stotine upaljenih svijeća, igračaka, podsjećaju na apsurd protiv kojeg su građani ustali.


Kod kuće, vraćam se pisanjima portala. Na jednom nalazim očit primjer medijske manipulacije i huškačkog novinarstva.

Vijest sa naslovom “ Da li će se koncert pretvoriti u juriš na državu? Većina informacija u tekstu je tačna ali ako obratite pažnu na kraju naći ćete umetnutu rečenicu, nečiji stav. Rečenica koja se završava sa tri tačke.

Poziv na nasilje.

U tekstu nema informacije koja na bilo kakav našin sugeriše naslov. A naslov je također huškački.

Objavljujem ovaj slučaj na FB-u. Moj post je ubrzo share-ovan desetinama puta.

Nasilje bi išlo direktno u korist nacionalistima koji su protiv protesta od početka.
Nasilje bi rastjeralo ljude sa #JMBG teme i vlastima dalo argumentaciju za brutalnost prema demonstrantima.

Nasilje nije opcija. NE zato što nismo ljuti na njih, nego zato što smo pametniji i veći od njih. Građani i građanke, vi njih birate i plaćate. Moć je vaša a ne njihova.

Dobronamjerni ljudi internet zajednice. Širite istinu, ignorišite laži.

Da li će se koncert za parlamentarce, zakazan za 18. juni, pretvoriti u juriš na DRŽAVU?!

Tragična vijest koja je danas stigla iz Beograda, gdje je preminula bh. beba Berina Hamidović, jer nije mogla na vrijeme otputovati na liječenje zbog nemogućnosti da dobije jedinstveni matični broj, potpuno mijenja.

Ponedeljak 17.06.

Od jutra mi je Mostar u mislima. Razmišljam o energiji koja se stvorena iz protesta. Grad po grad, mjesto po mjesto dižu svoj glas.

Dobijam audio isječke narodne skupštine RS od prije tri dana. Slušam i teško mi je povjerovati kako je moguće da institucija bite tako izmanipulisana i zlopupotrijebljena. U satima rasprave o protestima u Sarajevu ne može se čuti ni jedna istinita informacija.

Na Facebooku objavljujem privatnu nagradnu igru. Ko pronađe istinitu rečenicu izrečenu sa govornice NSRS dobije bedž.

Znam da mnogi ljudi vjeruju u ono što bljuje nazovi javni servis manjeg entiteta. Tužno je kako je istina dovedena na nivo laži. Kako je istina postala stvar spina. Kao da nije važno šta je i kako bilo, nego šta bi nekima odgovaralo da se desilo.

Utorak 18.06.

Sprema se veliki koncert pred parlamentom. Očekujemo hiljade ljudi. Pritisak je veliki. Odlučni smo da ne dopustimo nasilje. Na internetu čitam mnoge pozive na juriš. Pozive na paljenje zgrade. Na nekima reagujem komentarima. Smirujem, objašnjavam. Često sam i meta napada „ Fecebook revolucionara“.

Popodne, postavlja se bina, organizuju se redari. Pritisak ne prestaje. Postavljamo ograde kako bi štitili prostor prema zgradi parlamenta. Svjesni smo da jedan ili dva neodgovorna ili instruirana pojedinca mogu da sruše sve što smo uspjeli izgraditi.
Jedna flaša, kamen koji leti prema zgradi, osovini zla bio bi dovoljan da nas proglasi „divljim“ gomilom, huliganima. U medijima vidim da se i dalje trude da nas predstave nacionalistima i političkim instrumentima „onih drugih“. Smiješno mi je kako je sistem potresen kada je „udaren“ nenasiljem, ljubavlju, zajedništvom.

Raduje me što u reakcijama ljudi i medija vidim da ih takva priča nasmijava. Relevantni ljudi pišu i govore o propaloj političko-medijskoj manipulaciji protestima. Uspjeli smo odbraniti istinu.

U pet sati svirka je već počela. Broj ljudi sve je veći. Oduševljavaju me njihovi osmjesi. Između ostalog svi radimo i kao redari. Oprezni, pomalo napeti. Nemam vremena da mnogo uživam u koncertu. Oči mi stalno prelaze preko hiljada okupljenih ljudi. Tražim naznake eventualnih incidenata. Ipak, ne uspjevam da vidim ništa sumnjivo. Sati protiču sporo kao godine. Energija sreće i ljubavi, uzajamnog zajedništva opušta me.

Otac male Berine obraća se demonstrantima. Drhtavim glasom moli da borba za drugu djecu ne prestane iako je za njegovu djevojčicu već kasno. Osjećam se kao da sam dobio udarac u stomak.

Muzičari su divni. Iako su svjesni da svojim angažovanim porukama mogu da upravljaju hiljadama, atmosferu bijesa drže na minimumu. Hrabre i bodre, ali porukama razuma i zajedništva. Dira me sve to. Sarajevo kakvo volim. Sarajevo u kojem se aplaudira Grofu iz Banja Luke.

Pred kraj koncerta na zgradi institucija pojavljuje se veliki projicirani znak „bebolucije“ izazivajući oduševljenje okupljenih. Nisam imao pojma da se tako nešto sprema. Akcija me oduševila. Imamo prijatelje i to je tako divno.

Nakon logotipa bebolucije, na zgradi grčko-bosanskog prijateljstva pojavljuje se batman-ov znak a i natpis „crime scene“ – mjesto zločina. So true!

Koncert završava u najboljem redu. Bez ijednog incidenta. Građani čak ni smeće za sobom ne ostavljaju. Obuzima me osjećaj ponosa jer živim među ovakvim ljudima. Dugo nisam imao takav osjećaj.


Srijeda 19.06.

Raja okupljena oko jmbg protesta pomalo umorna. Tempo je ubitačan. Svi rade na svojim poslovima a onda poslije pomažu jmbg ideji. U vijestima vidim da nacionalisti i dalje pokušavaju da truju ljude.

Lažima i spinovima istinu pokušavaju pretvoriti u laž. Bunt građana i građanki pokušavaju obojiti u „politički“ protest, kako to vole reći. Okosnicu megafona laži čini RTRS.

Urednici ove kuće zaslužuju da pred sudom odgovaraju zbog laži i huškanja. Nova informacija koju poturaju u javnost je da će demonstrante optužiti za terorizam. Smiješno, a možda i tragično. Hoće li nas to SIPA loviti?

Da li je moguće da se u jednoj zemlji pravosudni sitem tako zloupotrijebi da nezadovoljne majke, očeve, bebe, građane i građanke koji protestuju protiv nerada parlamentaraca, budu optuženi za terorizam? Da ljudi koji su se okupili da zaštite bebe ugrožene neradom političara budu dovedeni na razinu Al Qaide? Nadam se da nije.

Kao odgovor, podrška protestima sve je veća. Hiljade ljudi širom svijeta šalju fotografije i poruke podrške. Bud se BH gradovi. Već sad je teško naći mjesto koje ne stoji uz jmbg ideju. Čak i u entitetu Republika Srpske gdje režim guši svaki pokušaj solidarnosti sa ljudima u Sarajevu.

Užasavaju me mentalne barikade koje je zlo uspjelo izgraditi među ljudima. S druge strane, očito je da to neće moći dugo opstati. Slike ljubavi i zajedništva, brige za bebe diraju sve normalne ljude. Sve mi se čini da nezadovoljstvo životom i neradom izabranih zvaničnika ovaj put neće tako lako biti ugašeno.

Četvrtak 20.06.

Razvučen sam na više strana. Ujutro radim svoj posao, nakon toga na kafi sam pred Parlamentom. 35 stepeni celzijusa kao da me „zakucava“ u mekani asfalt. Nekoliko prijatelja i ja pokušavamo organizovati nezavisni kanal komunikacije koji će širiti istinite informacije i vijesti o protestu.

Kontaktiram advokata i spremam dokumentaciju za slučaj da sistem zloupotrijebi sudstvo i krene na nas. Čitam zakone, domaće i međunarodne.

Spremam dokumentaciju za tužbu za klevetu koju ćemo podijeti protiv prvog čovjeka Vijeća ministara. Onog što je u maniru miša bježao iz Parlamenta a onda lagao javnosti da je blokada urađena ukradenim autima, kao i da su ga demonstranti željeli ubiti.

Podrška koju imamo od organizacija za ljudska prava je ogromna. I dobrodošla. To mi daje nadu i vraća osmjeh na lice.

Divan je osjećaj kada znaš da si na pravoj strani. Strani djece, istine, i normalnog života. Pitam se šta će ovi drugi, ovi što su na strani zla, pričati svojoj djeci?

Petak 21.06.

Ujutro posao, u podne kafa pred parlamentom, nakon toga sastanak sa kolegama, stranim novinarima.

Dug, sunčan dan ispred mene.

11 je sati. Na balkonu, uz kafu, završavam sedmodnevni dnevnik za RFE. Djeca se igraju ispod prozora

Ne znam da li me osjećaj vara, ali svijet oko mene kao da je ljepši zadnjih nekoliko dana.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG