Dostupni linkovi

Dnevnik: Osvetljavanje mraka u Srbiji još jednom je suspendovano


Milica Jovanović
Milica Jovanović
Milica Jovanović je deset godina radila u dnevnom listu “Danas” iz Beograda, kao novinarka i urednica književnog dodatka vikendom. “2009. sam prešla u web vode i u e-novinama radila na uspostavljanju svojeglave uređivačke politike. Danas slobodna novinarka, pišem za sajt Peščanika i učim sve ispočetka”, kaže Milica.

U svom dnevniku pojašnjava kako izgleda “farsa ili igrokaz zvan rekonstrukcija vlade Srbije”. Ističe da "omerta na ratne zločine i istragu zločinaca i saučesnika nedvosmisleno pokazuje da se u Srbiji nije mnogo toga promenilo.

"Nema tradicije institucionalne demokratije na koju bismo se mogli osloniti. Ali ima tradicije pokušavanja, inata, izazova. To je tradicija na koju se ja oslanjam”, napisala je Milica Jovanović u Dnevniku. .

Subota, 27. juli

Izgleda da su još samo namrgođena lica političkih lidera preostala kao dokaz da je maratonska rekonstrukcija vlade Srbije u stvari ozbiljan posao.
Igrokaz traje već skoro 150 dana, ali ovi su neumorni: jurcaju užurbano po sceni, dobacuju se bučnim replikama, presvlače kostime, improvizuju do besvesti. Ne znam da li je publiku sramota da prizna da joj ništa nije jasno, ili samo meni sve ovo zvuči kao da je Aleksandar Vučić umesto Vebera i Konstantinovića, stao da interpretira Harmsa.
„Vučić menja sebe i još troje“, jedan je od naslova tople ljudske priče sa sinoćne sednice glavnog odbora naprednjaka. Najmoćniji čovek u zemlji, kako ga sad oslovljavaju i ohrabreni i uplašeni, gunđao je neko vreme o borbama, zadacima, preprekama i vizijama, a onda je publika aplaudirala.

Nedelja, 28. juli

U iznenadnom zaokretu, ostavljam grad da se kuva bez mene i odlazim na Rudnik.
Prijatelje koji tamo žive odavno nisam videla. Nedostaje mi i potok, moram priznati. Ali je presušio.
Kažu da je suša dovela do povećane koncentracije arsena u izvorima vode u varošici. Država nema para da izgradi vodovod, šalju se cisterne iz obližnjeg grada.
Kod Boška je atmosfera još uvek nezagađena. U dvorištu zatičem putnika iz Argentine.
Marijano je inače socijalni radnik u biša mizerija, argentinskoj verziji favela, sirotinjskih četvrti koje rastu po obodima latinoameričkih gradova. Uzeo je godinu dana da odmori dušu od neuspešnih pokušaja da promeni svet ili bar malo pomogne da bude bolji; putuje po svetu, prepušta se solidarnosti drugih.
U Srbiju je stigao sticajem okolnosti i mnogo mu se dopada.
Rešila sam da ga ne razočaram.

Ponedeljak, 29. juli

Krijem se po ćoškovima da bih malo radila a da ne uvredim drugare.
U međuvremenu nam se pridružio i jedan Turčin, Barš. Kažu da je ekvivalent njegovom imenu kod nas – Mirko. Igramo se jezičkih nedoumica i popisujemo turcizme u srpskom. Kašika. Peškir. Čoban. Odžak. Čaršav.
Barš je iz Istanbula, pokazuje nam fotografije sa protesta. Objašnjava kako napraviti gas-masku od maske za ronjenje i krpe natopljene sirćetom. „Odvratno je“, kaže Barš, "ali bolje nego suzavac".
Saundtrek pobune odjekuje našim šumskim dvorištem, Manu Chao i ostali prijatelji čiji su pozivi na pobunu – upućeni baš negde iz Marijanovog komšiluka, posle deset godina stigli i do Male Azije. Na Balkanu ih izgleda nismo najbolje čuli.
Barš kaže da je danas istanbulski Gezi park zatvoren za okupljanje, ali da su po mnogim gradovima Turske pokrenuti „park-forumi“ gde se lokalne zajednice okupljaju i diskutuju o boljoj budućnosti. Kaže i da se uskoro spremaju lokalni izbori, pa će se videti šta su građani naučili iz ovog iskustva.
On inače glasa za kurdsku partiju, kaže da je njegov poslanik u turskom parlamentu bio među prvima koji je izašao da se odupre policiji.
Posle igranke u dvorištu, uveče lenčarimo. Argentinac, Turčin i ja – i zvezdano nebo nad nama.
Svet ne može propasti.

Utorak, 30. juli

Izdaje me internet na brdsko-planinskom terenu, moraću uskoro da se vratim. Leto je ali za nas nesnađene nema odmora.
Kao nekad, pakujem svoj peškir i krećem na put.
Stopiranje mi je dugo bio osnovni način prevoza po zemlji. Bila sam ubeđena da ću do četrdesete već uveliko imati svoj auto i otplaćivati ogroman kredit solidarnih vožnji novim generacijama stopera.
Čekam autobus već više od pola sata. Karta je preskupa, ali izbora nema, u odrastanju sam negde izgubila bezbrižnost za auto-stop.
Šumadija je upadljivo prelep kraj. Nažalost, još je upadljivije koliko je zatrpana smećem. Duž Ibarske magistrale sklepane su kafane, otpadi, trgovine, kafane, otpadi... Biša mizerija.

Sreda, 31. juli

Pretresam Marijanove priče po internetu, tražim okvir za razumevanje jedne od najvećih zemalja sveta koja je ovde poznata uglavnom po bankrotu prošle decenije i Tačerkinom ratu za Foklandska ostrva.
Prisećam se i vesti da je Argentina jedna od zemalja u kojima su priznati gej brakovi. Poznata mi je i po „suočavanju sa prošlošću“ – otvaranju mračnih tajni o desetinama hiljada nestalih za vreme vojne diktature. Marijano mi je ispričao da se u vojnoj školi koja je nekada služila kao tajni zatvor iz kojeg su retki izlazili živi, danas nalazi društveni centar za mlade, sa raznim obrazovnim i zabavnim programima.
Znanje o državnim zločinima vraćeno je u javni diskurs uz pomoć simboličkog izvinjenja novih vlasti, ali pre svega zahvaljujući utvrđivanju činjenica i sudskoj pravdi.
Osvetljavanje mraka u Srbiji još jednom je suspendovano u ime nekih hitnih poslova namrgođenih političkih elita.

Četvrtak, 1. avgust

Čitam knjigu Borisa Budena o kraju postkomunizma; uvek zanimljiv analitičar kulturoloških pojava koje, preciznije od događaja u politici, održavaju stvarni društveni poredak.
Buden navodi niz zanimljivih primera iz zemalja jugoistočne Evrope. Posebno je upečatljiva priča o nikad identifikovanom, dvadesetom muškarcu iz grupe otetih u Štrpcima 1993. godine.
„Ta tama je ono što izjeda ljude bez društva“, kaže Buden i nastavlja dalje da razmatra šta se danas dešava, posle postkomunističke „normalizacije“, ali se ja tu zaustavljam.
Omerta na ratne zločine i istragu zločinaca i saučesnika nedvosmisleno pokazuje da se u Srbiji nije mnogo toga promenilo.
Nema tradicije institucionalne demokratije na koju bismo se mogli osloniti. Ali ima tradicije pokušavanja, inata, izazova.
To je tradicija na koju se ja oslanjam.

Petak, 2. avgust

„Samo promenjena Srbija može imati budućnost“, dramatično saopštava premijer Dačić. Izgleda da on neće menjati sebe, ali hoće još dvoje.
Farsa se nastavlja.
XS
SM
MD
LG