Dostupni linkovi

logo-print
Vladimir Šušak, novinar već 17 godina. Radi na BHT 1. Za sebe voli reći da je Dalmatinac u Banjaluci. Rođen u Zadru. "Počeo sam da više volim zimu od ljeta. Nepopravljivi emotivac, nedosanjani muzičar i uznapredovali skijaš".

U dnevniku koji je vodio u jednom od najvrućijih tjedana na Balkanu, podsjetio se 4. augusta prije 18 godina i još uvijek nerješenog "slučaja Gošić" kako se vodi u sudskim spisima o ratnim zločinima u Hrvatskoj. Pita se: zar nije 86 policajaca u dvorištu petočlane porodice Vulić prekomjerna upotreba sile. Govori o izvještaju o efikasnosti rada vlasti u Banjaluci:

"Možeš vjerovati ili ne vjerovati, ovoj ili onoj organizaciji, ali kada ti osam od deset anketiranih građana kaže „Nikad nije bilo gore!“, dobiješ potvrdu da je izvedeni zaključak tačan. I onda grom iz vedra neba. „Dogodine snažnije prema samostalnosti RS“, saopšti predsjednik Dodik. Šta bi na to rekli ranije anketirani građani?, razmišljam. Citiraću vlastiti twit: „Ko ponovo proguta ovu priču, ne treba mu hljeba“.

Subota 3. 8. 2013.

Vikend na moru? Ma neću, nije prošlo ni sedam dana od kada sam se vratio sa godišnjeg odmora. Ova odluka od petka malo me je kopkala kada sam se jutros probudio. U znoju. Trebao sam na more! Spašava me prijatelj. Ne, nije to bazen iz filmova, ali se čovjek može rashladiti. Danas nema kuvanja. Ženina odluka se poštuje. Razumna je.
Odustajem od rekreacije. Prevruće je za basket. Titulu najredovnijeg u ekipi prepustiću, izgleda, nekom drugom.
Između nekoliko filmova za večernje opuštanje, odlučujem se za „The Ghost Writer“ Romana Polanskog. Je li zaista politika u toj mjeri kontrolisana od obavještajnih službi? Toliko me je opustio da sam morao vratiti posljednjih pet minuta filma. Spavanje.

Nedjelja, 4. 8. 2013.

Pomiješana osjećanja koja je teško ukratko opisati. Ako se može svesti u jednu riječ, onda je to gorčina. Svakog 4. avgusta. Tada sam imao 20 godina, a najmlađi od sedam ubijenih stanovnika rodnog sela moje majke 56. Najstariji 81. U sudskim spisima - predmet Gošić. Neriješen.
Dan mi protiče uglavnom u rojevitim mislima o prošlim vremenima i onome što sam proživio ja i moja porodica. Razmišljam i kako da zahvalim prijatelju, jer sa svakim novim skokom u bazen odagnavam ružna sjećanja. Pomogne mi i omiljena muzika. Možda sam nepopravljivi lokalpatriota, a možda samo zato što volim kvalitetne vokale, ne mogu se dovoljno naslušati svoje Zadranke Natali Dizdar.
Večeras ne osjećam potrebu za uobičajenom večernjom šetnjom. Muka mi je.
Živjeti pored studentskog doma? Posebna priča. Tu igru zovem „zaspi ako možeš“!

Ponedjeljak, 5. 8. 2013.

40, 41, 43... Neumoljivi Celzijusi prognozirani za naredne dane. Teško izdrživo i pod klima uređajima koje još nemam u novom radnom prostoru u koji smo preselili redakciju. Iz te perspektive današnjih 37 i ne zvuči tako loše, izuzimajući let papira po stolu nakon svakog okreta malog ventilatora, borbu sa „kreni-stani“ internetom i nedostupnim telefonima u redakciji. Dragi mobilni, neka ih oba.
Gradnja pored imanja Vulića

Gradnja pored imanja Vulića

Nekoliko poziva radi provjere informacije o Izvještaju u vezi sa navodima o prekomjernoj upotrebi policijske sile prilikom gradnje prilaznog puta porodice Vulić koji zaobilazi gradilište lokalnog tajkuna. Rezultat je tek šturo saopštenje u poslijepodnevnim satima. „Policija nije prekoračila silu“!?, čitam na sajtu jednih domaćih novina. Ne bih mnogo o tome da li se sila može „prekoračiti“ ili „prekomjerno upotrijebiti“. Poražavajuće je što većina sugrađana nijemo posmatra kako korumpirani sistem gazi pojedinca. Zato mi se nameće pitanje: Ko će biti nova meta, novi Vulić?
Predvečerje za baštovanstvo. Premlad sam ja za vlastitu baštu, mislim se, ali tastovu valja njegovati. Bar dok je odsutan. Nije ni tako loše. Mini rekreacija i uz to desetak kilograma zdravog povrća.

Utorak, 6. 8. 2013.

Osam ujutro. Pješačim do posla. Nova ruta traje 25 minuta. Miris Vrbasa, pekare, benzinske pumpe, pa prve jutarnje kafe. Ni danas ništa od ugradnje klima uređaja u redakciji. Ko se to igra sa nama? Počinjem da gubim živce.
Najavljeni sastanak sa dijelom menadžmenta kuće neće biti u devet. Mogu da se bacim na dnevne zadatke. Načelan dogovor prethodne večeri sa dnevnim urednikom pomogao je da brže podijelim zadatke kolegama.
Press konferencija najveće opozicione stranke. Bez mnogo smisla. Srećom imam svoju temu. Željko Vulić na izvještaj unutrašnje kontrole MUP-a postavlja logično pitanje: „Zar 86 policajaca u dvorištu peteročlane porodice nije prekomjerna upotreba sile?“ Dodatnih obrazloženja iz policije nema.
Strahovito me umara velika vrućina. Spas tražim par kilometara od grada. Automobilski termometar kaže dva stepena manje nego na asfaltu. Slaba utjeha.

Srijeda, 7. 8. 2013.

Statistike CCI-a o efikasnosti rada izvršne i zakonodavne vlasti u Banjaluci ne govore mnogo same po sebi. Bitan je zaključak. Njihov rad je jalov, jer građani ne osjete nikakvo poboljšanje života i sve su nestrpljiviji. Možeš vjerovati ili ne vjerovati, ovoj ili onoj organizaciji, ali kada ti osam od deset anketiranih građana kaže „Nikad nije bilo gore!“ , dobiješ potvrdu da je izvedeni zaključak tačan.
I onda grom iz vedra neba. „Dogodine snažnije prema samostalnosti RS“, saopšti predsjednik Dodik. Šta bi na to rekli ranije anketirani građani?, razmišljam. Citiraću vlastiti twit: „Ko ponovo proguta ovu priču, ne treba mu hljeba“.
Konačno se ugodnije osjećam pišući ovaj dnevnik na večernjem povjetarcu.

Četvrtak, 8. 8. 2013.

Vrhunac toplotnog udara. Rano jutro na 25 stepeni. Srećom ne radim. Kao ni Wi-Fi u komšijskoj kafani.
Put me odnio u Kozarsku Dubicu. Treći put u posljednjih desetak dana. Ranije sam snimao ljude koji mjesec dana od ulaska Hrvatske u EU ne mogu da dobiju posebne propusnice za malogranični prelaz. Ništa se nije promijenilo za proteklih nekoliko dana, kažu mi. Umjesto tri kilometra biciklom, na posao iz Hrvatske u Kozarsku Dubicu portir Mile mora 66 kilometara automobilom. Granični prelaz sablasno pust. Opustjele i okolne trgovine, koje su živjele uglavnom od kupaca preko Une. Do kraja godine vjerovatno prestaju sa radom, žale mi se prodavačice. I kada nisi na zadatku, novinar si, zaključujem moje malo istraživanje.
Užas! 42 stepena na autoputu. Ručak, bazen, lubenica, dnevnik, film, spavanje.

Petak, 9. 8. 2013.

Kada mi dan počne sa Darkwood Dub-om, razmišljam, ne može propasti. To je „Nešto sasvim izvesno“.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG