Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik iz Sirije: Zaboravljena djeca


Sirijske izbjeglice u Turskoj

Sirijske izbjeglice u Turskoj

Silvia Cortti je talijanska novinarka koja radi na Bliskom Istoku. Eksluzivno je za Radio Slobodna Evropa pisala dnevnik proteklog tjedna.

Subota, 7. lipanj

Prije par mjeseci, kad sam izlazila iz hotela primjetila sam ogromni oblak bijelog dima ispred zgrade koji je vjetar "vukao" s jedne strane parka prema drugoj. Vidjela sam i djecu kako bježe od tog oblaka koji je izgledao kao čudovište, koje se razvija, raste i brzo "ganja" djecu, kao da ih guta.

Stajala sam gledajući kako je veliki i nepregledan taj oblak, i kako se brzo kreće, kao da je živ. Naravno, odmah sam pomislila da je kemijski napad, svi bi tako pomislili, i vratar je primjetio moj izraz lica.

"Nemojte se brinuti", kaže mi, sa najprijateljskim, sa najuvjeravajućim mogućim smiješkom. "Ne ubijamo ljude ovdje, to je gas za komarce".

Ne znam kakav su sigurnosni trening imali ostali novinari, i drugi strani radnici, ali "osobna sigurnost od kemijskog oružja" je prilično neistraženo i novo poglavlje u treningu.

Prije odlaska u bilo koju "zonu sukoba" svi moraju naučiti kakvih prijetnji ima i kako se sačuvati. Neki od tih savjeta su jednostavno pitanje zdravog razuma.

"Nosite svoj prsluk, kacigu i jasno označen natpis na leđima 'PRESS', 'RED CROSS' ili 'UN' ili neke ime druge agencije", "Lezi na pod odmah ako čuješ zvuk metaka" i čak sam jednom pročitala: "Nemojte mahati rukama u slučaju operacije spašavanja", ali nikad korisne savjete o kemijskom oružju.

Mislim, gotov si, nema se tu šta uraditi da spriječiš učinke kemijskog napada, osim ako se ne nosi gas maska i odjelo cijelo vrijeme dok si vani... i onda zamislim… još kaciga, i prsluk - i tako hodati po ulici ili tako ići na sastanak ili raditi intervju, nema teorije. Ljudi bi bježali od mene.

Nedjelja, 8. lipanj

Meni, kao i mnogima od nas, ovo nije prvi put da sam u centru sukoba. Svi znaju kako se zaštiti od snajpera ili granata - hodati cik-cak po ulicama i to samo uskim ulicama. Najbolje je hodati ispod balkona, nikad blizu otvorenih prostora, po parkovima ili trgovima.

No, svi su malo paranoični, čak i ja. Bilo je mnogo auto bombi u Homsu i Damasku zadnjih šest mjeseci i ponekad me uhvati panika ako vidim da neko izađe iz automobila i da počne trčati. Znam se uplašiti, srce mi stane, ali brzo krenem i ja u trk.

Sada me je najviše strah od kemijskog napada. Ali, kako kaže moj kolega iz Sirije "Ako padne, padne. Ne možeš ti tu ništa učiniti. Dok osjetiš miris klora već je gotovo. Zato bolje da se pomiriš sa time. Svi smo se pomirili, i vjeruj mi, bolje je tako."

Ponedjeljak, 9. lipanj

Na sam dan izbora u Siriji, prošle sedmice, preko 150 granata je palo u centar Damaska, a idućih par dana, ni jedna. Nekako je i previše tiho pa se svi brinemo da se ne dogodi nešto loše, da će "mir" biti prekinut. Situacija se ovdje promijeni doslovno preko noći. Tokom marta, gotovo da se nije izlazilo iz kuća jer su redovno granatirali centar grada, a mjesec uoči izbora je bilo sasvim mirno.

Kako su se izbori primicali tako je svaki dućan, supermarket, bolnica, škola, ma svaka zgrada, bila sakrivena ispod stotina i stotina različitih postera i slika predsjednika, kao da je bilo neko natjecanje tko će postaviti više postera i na prozore staviti veće slike.

Nije bilo ni pitanja za koga će neko glasati, a evo i dan danas se šalimo na račun toga da li itko može reći ime jednog od druga dva kandidata za predsjednika Sirije.

Ni glasači nisu znali tko su Asadovi protukandidati. Iako je glasanje stvar slobodnog izbora, da li će se izaći na biračko mjesto, ili ne, svima ni bilo jasno tko je "izostao". Taj nije imao plave tinte na prstu, jer ovdje se glasa otiskom prsta na listiću. Pitala sam kolegu iz Homsa da li ide glasati, a on mi je lakonski odgovorio: "Nemam baš izbora hoću li ili neću"?!

Utorak, 10. lipanj

U Amanu i Bejrutu je mnogo izbjeglica. Iako nemaju pravo raditi, mnogi iskorištavaju "jeftinu radnu snagu". Vlasti na to žmire. U Libanu nemaju ni pravo ići doktoru, tako da se većina ljudi, koji imaju novac za prevoz, vrate natrag u Siriju radi liječenja. Puno je djece, koja bi trebala biti u školi, a umjesto toga rade u kafićima, u hotelima, na ulici...

Prišao mi je tako jedan dječak. Radi u kafiću u Libanu. Ime mu je Omar i pita me na engleskom šta pišem. Nismo pričali ni pet minuta, a gazda mu je naredio da se vrati na posao.

Poslije dvadesetak minuta ponovno je izašao iz kafića i pita me mogu li pomoći njegovoj mami. Rekoh mu da, nažalost, nemam nikakvih veza i da, iskreno govoreći, u Libanu nikoga ne poznajem. Što je s majkom? Odgovara mi: "Moja mama boluje od raka".

Srijeda, 11. lipanj

Cijelo jutro zovem UN-ove agencije da vidim gdje može Omarova majka ići na liječenje, nastaviti kemoterapiju ili će žena umrijeti.

"Žao mi je gospođo, ali ne radimo na 'individulanoj bazi'. Pokušajte kod drugih humanitarnih organizacija, ili u ambasadama", kazali su. Kad sam nazvala ambasadu SAD-a i objasnila situaciju, imala sam osjećaj kao da im govorim "Sad sam pala s Marsa".

"Izvinite, ali ne razumijem šta hoćete od nas?
"

"Pa valjda da pomognete ženi otići u Ameriku na liječenje ili pomognete platiti kemoterapiju ovdje. Žena će umrijjeti bez liječenja. Na mogu pustiti ženu sa dvoje male djece da umre"


"Ne razumijem, da li je diplomat?"

"Naravno da nije diplomat, izbjeglica je iz Sirije."


"Ne možemo mi tu ništa pomoći. To ovdje ne radimo."

Švedska, turska, norveška, saudijska, britanska i francuska ambasada isto kažu: "Mi to ne radimo, žao nam je".

Onda sam zvala humanitarne agencije, čak sam zvala i Islamic Relief u Britaniji i molila ih da pomognu.

Kažu da ne mogu oni tek tako pomoći jednoj osobi, oni šalju pakete preko UNHCR-a u Liban.

"Mi moramo pratiti UN-ova pravila pomoći. Ne može se raditi izvan sistema."

"Ovaj sistem ne radi za onoga kome treba pomoći, ovaj sistem izgleda samo radi za vas."

"Ne znam šta da vam kažem, gospođo. Hoćete li da ostavite komentar na web stranici?"


Četvrtak, 12. lipanj

Svi koji rade u Siriji imaju takozvani "breaking point", "prijelomni trenutak". Svi se mi redovno vratimo kućama i porodicama u inostranstvu, nama je rat privremen, ali dođe svima taj trenutak kada sve postane realno i kada osjetiš da si i ti dio ove tužne i očajne situacije.

Aleppo

Aleppo

Za jednog kolegu taj trenutak bio je odlazak iz Bejruta za Damask automobilom preko granice. Vidio je libanskog vojnika kako viče na stariju ženu koja je došla sa sirijske strane granice.

Uposlenica UN - a mi je rekla kako je zaplakala u Alepu kada ju je jedna curica pitala kada će rat završiti i kada će se moći vratiti kući. Djevojčica ju je podsjetila na njenu kćerku.

Meni je taj trenutak bio u Istanbulu. Jedan mali dječak nam je prišao dok smo ručali i na engleskom samo rekao: "Please. Syria." i pitao za sendvič.

Nije se od nas odmaknuo ni tri koraka, a dotrčao je drugi dječak, malo veći, možda njegov brat. Podijelili su sendvič.

Kako sam plakala taj dan. Maleni, mršavi, pristojni dječačić me podsjetio na mlađeg brata. Gdje su mu roditelji? Primaju li ikakvu pomoć?

Svjesna sam da ovaj sistem nikome ne pomaže. Lako je dati 10 eura agencijama i misliti da pomažeš. Još je lakše promijeniti kanal na televiziji kada je na ekranima rat u Siriji.

Lako je ignorisati djecu na ulici, i misliti da će neko drugi pomoći.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG