Dostupni linkovi

Prtenjača: Tko sam ja da kraljevima dajem imena


Ivica Prtenjača

Ivica Prtenjača

Ivica Prtenjača je rođen 1969. u Rijeci. Od svoje petnaeste godine obavlja razne poslove, od građevinskog radnika do radijskog urednika i voditelja. Objavio je desetak knjiga poezije i proze, te dobio isto toliko nagrada. Često je kao dijete s roditeljima odlazio u Trst. Pamti kako su u tom gradu upali u vrlo glasan protest talijanskih komunista, koji su mahali su zastavama i udarali u bubnjeve, ljuljali im auto i vikali: "Tito". Mnogo godina kasnije pred jednom rimskom sinagogom, uz Tiber, Ivica je slučajno u mraku srušio policajca koji je, ležeći na podu repetirao pušku i viknuo: "Cazzo", dok mu je autor ovotjednog dnevnika slegnuo ramenima i odgovorio: "Croato".

Subota 10. rujna

Prije petnaest godina, na ovaj datum vozim iz Amsterdama u Rijeku, u bijelom, Kliju, brata, njegova psa i dvadesetak golubova. Lijep je sunčan dan i svijet je miran. Sutradan, njujorški blizanci bit će srušeni, njihov pepeo još leti oko ove nesretne planete, širi se po bliskom istoku, Aziji, kovitla nad Briselom i Parizom. Svijet se promijenio u tek nekoliko sati survali smo se u bezdan iz kojeg bojim se nema povratka. Danas, na ovaj isti datum započinjem kratki dnevnik za Radio Slobodna Europa. U sumornom obilju neslobode kojeg svakodnevno ručamo, ta me činjenica ispunjava gotovo utopijskom nasladom.

Kratka je to naslada, ima samo svoje obrise, neki ukus života koji više ne mogu lako prizvati.

Nedjelja 11. rujna

U zemlji su danas izbori, kao da su bili još jučer, i samo se ponavlja ta mučnina. Ja sam s kćerkom u Maksimiru, tamo je neki program nazvan Čarobni dan, pjevaju dječji zborovi, nastupaju dječaci s tamburicama, a na štandovima se pušu baloni i love bomboni. Moja je kćerka na štandu zagrlila jednog psa. To su potražni psi, pas je mađarska vižla, stoji poput brončane skulpture dok je djeca maze. Poslije toga odlazimo po balon.

Izbori u Hrvatskoj

Izbori u Hrvatskoj


Sjećam se jednog stiha Branka Čegeca u kojem su baloni odletjeli u prazno nebo. S tom mišlju idemo poslije u jednu školu glasati. Mračan je hodnik kroz koji ulazimo i ona me čvrše stišće za ruku.

Ponedjeljak, 12. rujna

Na parkiralištu pred šoping centrom, na toj križaljci pustih, iscrtanih parkirnih mjesta, sjedim u automobilu i čekam jedan poziv. Zvala me prije pola sata neka novinarka iz našeg najtiražnijeg dnevnog lista, ima neku potrebu za mnom, kaže. Ponadao sam se, zamolio je da sačeka da negdje stanem, pomislio da bi bilo krasno dobiti neki poslić, angažman, kolumnu. I sad čekam. Zvoni, brzo se opet predstavi pa kaže da zove poznate da nadjenu imena lavićima u maksimirskom zoološkom vrtu. Nije mi cijela ta stvar najjasnija, pa me ohrabruje činjenicom da je jedan naš glumac jako lijepo predložio da se jedan zove Maksimirko, ali drugi? Umjesto da lijepo odgovorim – Mirko, opravdavam se skromnošću, ovom rečenicom: Tko sam ja da kraljevima dajem imena, tko sam ja?

Utorak 13. rujna

Glavna tema u zemlji su netom završeni izbori. Trijumfi i debakli, nove snage, novi političari, sumanute objave na Fejsbuku koje onda najamnici, ucijenjeni novinari prenose kao vijesti, stavove, gotovo komentare naše društvene zbilje. Tražim u nekoj svojoj dubini Štulića, tog poraženog, ali vraški točnog i proročanskog pjesnika. Tražim lutalicu Džonija koji iz Trnskog, pomalo, preko novozagrebačkih ravnica, mosta, pa kroz centar, preko trga i kroz Kamenita vrata odlazi svojim prijateljima na Gornji grad na ručak. Slika kako mu se otvaraju vrata i ljudi ga grle, a on potom srče vruću juhu, otire brkove i smješka se, umiruje me i podiže u još topliju sanjariju. Onu kako svi plaču dok on pjeva o kurvnim sinovima.

Srijeda 14. rujna

Kraj zgrade skupljaju glomazni otpad. Po njemu rovare, sjede i valjaju se djeca i penzioneri. Djeca su Romi u potrazi. Penzioneri su starci u potrazi. Na tom brdu raznovrsnog smeća pokatkad se susretnu i frknu jedni na druge, djeca izvlače komade željeza ispod jednog madraca na kojem jedan starac prkosno sjedi i iz zahrđale veš mašine vadi zahrđale šarafe. Psuje im mater, mater cigansku jer ga svako malo zaljuljaju na madracu pa ne može odšarafiti svoje zlatne poluge. Djeca se smiju, pocikuju, sve dok se jedan ne razreže na komad razbijenog ogledala, tada krv kaplje po onom madracu, ali starac sa svojim poslom ne prestaje. Dijete koje krvari, list što ga je otpuhao vjetar, njemu je isto. Samo su hrđavi šarafi zlatni.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija


Četvrtak, 15. rujna

Jeste li vi mislili da sam umro? Ili vam se samo učinilo? Pita me Danijel, nakon dugog ljeta ovo je naš prvi razgovor, dogovaramo susret. Poslije toga sjedimo na Cvjetnom trgu, dolazi s papirnatom vrećicom punom knjiga koje mi vraća s posudbe, ima lijepu svijetloplavu košulju i još ljepše bogzna koliko stare samterice koje su na bedrima skroz izgubile svoju smeđu boju, pa bjelasaju ko kriške naranče, dok hoda, narančasta se svjetlost pokreće s njim. Kasnije šetamo, prati me do auta, zavirujem u onu vrećicu i vidim njegovu Bajku o vratima. Ovo ste mi poklonili? Jesam, to nemate zar ne?

Nemam, a i nisam čitao. Donijet ću vam drugi put ulja i kvasine, smeten i počašćen odgovaram.

Petak, 16. rujna

Ako me nešto u životu spašavalo bio je to moj kukavičluk, jasno i lijenost. To su dvije stvari zbog kojih nikad nisam napisao niti retka dnevnika. Ovo mi je, dakle prvi put. Neobično iskustvo, nikad nisam naučio što ulazi, a što izlazi iz dnevnika, ljudi bi rekli da u dnevnik ulazi sve, a da najčešće ne izlazi ništa, jer, to je dnevnik, neka bilježnica koja se piše za onu izraubanu i otrcanu "vlastitu dušu".

Strah me te vlastitosti, pa sam zato pisao knjige u kojima ima više zraka i više prostora, a opet, dovoljno sam i lijen za bilo kakve papiriće ili bilježnice koje bih onda prepisivao, foldere koji bi me čekali negdje temeljito zagubljeni. Strah i lijenost, rekoh, prvi mi je put, a već sam sve priznao.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG