Dostupni linkovi

logo-print

Tanović: Niti hljeba, niti igara, samo 20-ogodišnja demagogija


Ines Tanović, ustupljena fotografija: Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH (ULUPUBiH)

Ines Tanović, ustupljena fotografija: Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH (ULUPUBiH)

Ines Tanović je rođena 1984. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. Diplomirala i magistrirala na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znanstvene članke objavila je u stručnim časopisima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Radila kao novinarka u redakciji kulture zagrebačkog "Jutarnjeg lista", te kao urednica publikacija Sarajevo Film Festivala. U Udruženju AKCIJA Sarajevo radi kao projekt koordinatorica, te kao koordinatorica mreže kulturnih radnika Bosne i Hercegovine – Kultura 2020. Trenutno s timom Udruženja "Akcija" i radnicima Zemaljskog muzeja BiH sudjeluje u akciji "Ja sam Muzej" s ciljem da ova najznačajnija institucija kulture u BiH ponovno otvori svoja vrata.

Subota, 15. august

Nakon dvanaest dana akcije, prvi dan bez budilice, prvi dan bez Muzeja. Spavam duže nego uobičajno, ali isprekidano. Budim se u znoju, prestrašena – sanjam spiskove dežura, mailove, pozive i poruke. Posljednjih sam dana razvila neobičnu fobiju – strah da sam nekoga zaboravila staviti na dežuru, da se nekome nisam javila. Panično pregledavam sandučiće elektronske pošte, poruke na društvenim mrežama, prelistavam rokovnik i konstantno se na nešto podsjećam.

Prošlo je više od osam mjeseci otkako smo prvi puta ušli u Zemaljski muzej i započeli priču koja je rezultirala ovom akcijom. Sjećam se kako sam bila uzbuđena što ću nakon četiri godine – toliko je, naime, prošlo od posljednjeg puta kada sam ušla u Muzej tražeći u biblioteci Muzeja publikacije za izradu svog magistarskog rada – ponovno kročiti u prostor koji već 20 godina nitko ne želi.

"Ničiji" Muzej na "ničijoj" zemlji – posljednja slobodna teritorija nečega što se zove Bosnom i Hercegovinom. Stanje u Zemaljskom muzeju realna je slika naše stvarnosti – države koju nije briga za njeno kulturno-povijesno-prirodno naslijeđe ukoliko ga ne može razvrstati i svrstati u svoja tri konstitutivna tora i koju je ponajmanje briga za 45 ljudi koji svojim tijelima i životima već tri godine čuvaju naše zajedničko blago bez više od četrdeset plaća, bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja, bez prava na postojanje.

Zemaljski muzej BiH

Zemaljski muzej BiH

Drugi prizor kojeg se sjećam – mala hladna portirnica, nekoliko radnika i radnica u jaknama, šalovima, kapama – Muzej, naime, zimi nema grijanje jer Muzej nema primanja, jer za Muzej nitko nije odgovoran. Vani je snijeg, unutra je sve pusto, sablasno, prokišnjava i puno je vlage. Sjećam se srama u tom trenutku razgovarajući s radnicima – iza dasaka na kojima piše 'ZATVORENO' ne nalazi se samo četiri miliona eksponata, u njema su i ljudi na koje smo kao društvo i zajednica potpuno zaboravili – čuvari Muzeja.

Upravo tako nazvali smo izložbu fotografija kolege Zijaha Gafića koja je nastala u proteklih osam mjeseci otkada smo svakoga tjedna po nekoliko puta dolazili u Muzej, razgovarali s radnicima i zajedno s njima odlučili pokrenuti akciju s ciljem da ukažemo na katastrofalno stanje u kojem se Muzej nalazi, solidariziramo širu javnost s radnicima Muzeja i tražimo da se pravno-financijski status Muzeja riješi u što skorijem roku.

Prizore iz januara zamijenili su oni nasmiješene djece koja u Muzej ulaze po prvi put, njihove graje i smijeha, građana i građanki ove zemlje koji dolaze dati podršku iz svih dijelova BiH, zbunjenih stranaca kojima je teško objasniti kako to da je nacionalni muzej jedne države zatvoren već tri godine. Kao na pokretnoj traci smjenjuju se osjećaji sreće, tuge, umora, ispunjenosti... i svako od tih osjećanja je preintenzivno i, na momente, svega je previše.

Hodala sam sinoć ulicama Sarajeva kao da hodam nekom drugom, paralelnom stvarnošću. Naime, počeo je 21. Sarajevo Film Festival. Onih osam dana u godini kada Sarajevo doista diše drugačije, kada život osjećaš lakše. Probijam se kroz gužvu na ulicama i posmatram – red dragih lica, red mediokriteta, red znatiželjnih stranaca... Slike nasmijanih ljudi miješaju mi se sa slikama radnika Muzeja. Jedna od najljepših poslijeratnih priča o tome kako jedan mali grad može postati veliki grad filma i jedna od najtužnijih priča naše sadašnjosti kako jedan grad i jedna država mogu napustiti svoju najstariju i najvažniju instituciju kulture. Rekoh, svega je previše.

Nedjelja, 16. august

Dan je počeo prerano za jednu nedjelju. Gostovanje u jutarnjem programu Face TV-a, unaprijed dogovoreno. Šetnja nazad doma Vilsonovim šetalištem izbrisala je osjećaj pospanosti. Nedjelje ujutro ne treba prespavati. Posebno ne one kada pada kiša. Ručak s Aleksandrom i Aidom protekao je u nekoj zabrinutoj atmosferi – analiziranje polu informacija koje posljednjih dana dolaze iz različitih kanala, a tiču se obećanja koje su ministri dali proteklih dana o otvaranju Muzeja u septembru. Navodno, na pomolu je financijsko riješenje statusa Zemaljskog muzeja i to na način da će Muzej troškove plaća i režija tj. 1.400.000 maraka godišnje će dobiti od nekoliko nivoa vlasti – državnog, federalnog, kantonalnog, gradskog i općinskog.

Zanimljivo je da ove izjave dolaze po prvi puta u javnost od zatvaranja Muzeja – nemamo datum, imamo mjesec. Radnicima Muzeja obećanja ne znače ništa – proteklih godina bilo ih je mnogo. Optimizma ima, u tragovima. Moja razmišljanja ne zaustavljaju se na trenutku otvaranja Muzeja – vjerujem da će se to dogoditi. Razmišljam što kada se otvori? Koliko će vremena trebati da se stvari vrate na trenutak kakve su bile prije tri godine?

To su bila teška vremena za Muzej, ali opet lakša nego danas. Da li će se poštivati procedure i transparentnost procesa odabira novog upravljačkog tijela Muzeja ili će politika, kao uvijek do sada, da postavi svoje poltrone? Hoće li radnici i radnice Muzeja ikada dobiti svojih 40 plaća? Hoće li se Muzej u budućnosti odbraniti kao javna institucija kulture? Kako nadomjestiti stručni kadar koji se proteklih godina skoro prepolovio? Previše razmišljanja nikada ne vodi na dobro.

Katedska košarkaška reprezentacija BiH

Katedska košarkaška reprezentacija BiH

Večeras neki novi klinci iz ove iste države Bosne i Hercegovine postaše europski kadetski prvaci u košarci. Nikola Đaković, Adi Alikadić, Lazar Mutić, Aljoša Janković, Amar Barukčija, Srđan Kočić, Njegoš Sikiraš, Emir Čerkezović, Sani Čampara, Džanan Musa, Timur Ovčina, Vedran Mirković – dječaci iz svih dijelova BiH koji nam na nekoliko sati vratiše vjeru u to da mi, kao društvo, možemo i znamo bolje. Zaplaka Baho, zaplakaše konstitutivni, ali i Ostali.

Ponedjeljak, 17. august

Ista meta, isto odstojanje – tačno dva tjedna dežura su iza nas. Danas nam se, između ostalih, pridružio i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Pored riječi podrške donio je i odličnu čokoladu. Dan je proletio, ljudi su se smjenjivali kao na pokretnoj traci.

Posljednje pripreme za sutrašnji Human Rights Day na Sarajevo Film Festivalu obilježile su popodne. Ovogodišnja tema posvećena je izbjeglicama iz Sirije, Afganistana i sjeverne Afrike - najvećoj migraciji naroda nakon Drugog svjetskog rata na koju Europa, umjesto sa solidarnošću, odgovara licemjerjem, ksenofobijom, netolerancijom, odbijanjem, podizanjem zidova i pravljenjem useljeničkih kvota. Prepuni parkovi, autobuske i željezničke stanice diljem Makedonije i Srbije, hiljade migranata koji pristižu na obale Italije i Grčke, svakodnevna su slika.

Pitanje rješavanja migrantske krize jedno je od najvećih s kojim se Europa danas suočava, no zajedničkog rješenja nema. Europske države jedinstvene su jedino oko toga da nitko ne želi preuzeti odgovornost. No, kako smo došli do toga? Da li je Europa - temeljena na demokraciji i poštivanju ljudskih prava - iznevjerila vlastita načela i principe? Da li je dugotrajna ekonomska kriza doprinijela strahu "od drugih i drugačijih"? Gdje je nestala solidarnost?

Na dočeku zlatnim dječacima okupilo se 50.000 ljudi. Iako, iskreno, mislim da su rijetki koji su u ovoj zemlji zaslužili da ih se dočeka, ne volim mase. Ostajem doma i pratim TV prijenos. Slušam riječi trenera Josipa Pandže: "Ovo je putokaz na našu državu, samo da poštujemo jedni druge".

Arsen Dedić

Arsen Dedić

Osjećaj ničim izazvane sreće prekinula je vijest o smrti Arsena Dedića. Kao i mnoge druge Ines u bivšoj Jugoslaviji, ime sam dobila po Arsenovoj pjesmi. Puštam je na Youtube. Možda je to Jergović najbolje opisao: "Nevjerojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila. Nikada još u Hrvatskoj nije umro netko tko je bio toliko živ. Previše je to za jedan grob". Adio meštre i hvala ti.

Utorak, 18. august

Trećeg augusta u "Oslobođenju" je izašao intervju sa Hamom Karkeljom, višim preparatorom na Arheološkom odjeljenju Zemaljskog muzeja BiH. Bio je to prvi intervju u seriji koju smo uredili zajedno s kolegama iz "Oslobođenja" s ciljem da širu javnost upoznamo s kolektivom Muzeja, ali i da prenesemo njihov glas.

Naime, proteklih su se godinama u javnosti i bh. medijima radnici Muzeja često prozivali za nerad i nemar, sebičnost i samovolju u odluci o zatvaranju Muzeja 2012. godine. Svekoliki menadžeri ujedinili su se u ocjenama da muzej može biti samoodrživ, a da je njihov osnovni problem što ne znaju pisati projekte, nemaju restoran i suvenirnicu, demonstrirajući tako još jednom da je ljudska glupost neuništiva, a neobrazovanost jedna od naših najvećih boljki.

Razgovor s Hamom uradila sam dva tjedna ranije. Kad god smo se susreli u proteklih osam mjeseci bio je srdačan i nasmijan. Nije krio razočaranje, ali ni nadu da će Muzej uskoro otvoriti svoja vrata. Nekoliko dana pred početak akcije "Ja sam Muzej", gospodin Karkelja završio je u bolnici s najgorom dijagnozom. Danas, nešto poslije dva sata popodne, stigla je vijest o njegovoj smrti. S jedne strane optimizam i nada, konačno neka pozitivna priča, s druge strane realnost života. Iz našeg zadnjeg razgovora:

"Kada vam neko uzme hljeb iz usta, vašem djetetu i porodici i onda još od vas traži da izađete na izbore i date mu glas, jer, eto, baš oni štite vaš nacionalni interes, onda shvatite gdje živite. Više nikada u životu neću izaći na izbore... Imam još deset godina da radim i nadam se da ću dobiti priliku da znanje prenesem na nekog, s obzirom na to da već godinama nikoga nismo zaposlili s kim bih mogao raditi."

Dragi Hamo, neka ti je laka ova bosanska zemlja.

Srijeda, 19. august

Posljednjih dana sve više raznih kolektiva i udruženja dolazi na dežure u Zemaljski muzej. Također, gotovo sve donacije koje smo tražili za Muzej - poput nove klime za Hagadu, isušivača vlage, kompjutera, skenera, printera - smo dobili. Pisma podrške stižu iz cijele regije. Pozitivne komentare tek sporadično prekidaju pojedinci koji na dežure dolaze očigledno zbog samopromocije, pa preko društvenih mreža zazivaju da se postave njihove fotografije sa dežure.

Zemaljski muzej BiH

Zemaljski muzej BiH

Zamišljam selfie štapove kako paradiraju Botaničkom baštom. Poželim često odgovoriti, ali se suzdržavam. Prevelika je ovo i prevažna priča da bi se koristila za nadmudrivanje s onima koji to ne zaslužuju. Od jučer je u jednom djelu Muzeja započelo čišćenje i farbanje. Shvatili smo to kao dobar signal – dolaze iz državnih institucija kao ispomoć na uređivanju Muzeja. Nadam se da nećemo dočekati onu: džaba ste krečili.

Otkako je počela akcija u Muzeju slabo pratim medije. Ne mogu baš da razumijem današnju potrebu za reality checkom na portalima – smjenjuju se naslovi o "skandaloznoj" haljini Bože Vreće na otvaranju ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, smjenjuju se političari s izjavama o značaju sporta i važnosti podrške mladim talentima (da, isti oni koji feninga nisu dali tim istim talentima), natječu se s poklanjanjem stanova i ključeva, dok gotovo potpuno nezapaženo prolaze vijesti o stupanju na snagu novog Zakona o radu, ali i podaci da je Bosnu i Hercegovinu od 2013. godine napustilo 68.000 stanovnika. Niti hljeba, niti igara, samo dvadestogodišnja demagogija kojoj se ne nazire kraj.

Četvrtak, 20. august

Beduinski vestern na Sarajevo Film Festivalu! Upravo tako, film jordanskog reditelja Naji Abu Nowara Theeb (Vuk) prikazan je danas u programu SFF partneri predstavljaju – Doha Film Institute. Priča filma smještena je u 1916. godinu. Europom bjesni Prvi svjetski rat, Osmansko carstvo se raspada, a pobuna Arapa zauvijek će promijeniti život na Arapskom poluostrvu. Theeb i njegov stariji brat Hussein žive u malom beudinskom kampu u regiji Hejaz u Arabijskoj pustinji.

Reditelj je ispričao dirljivu, životnu priču o odrastanju u duhu klasičnog vesterna, te navjerojatnom fotografijom i kamerom napravio spomenik ne samo ljepoti pustinje nego i jednom potpuno zaboravljenom i gotovo izumrlom načinu života beduina. Na kratkom razgovoru, nakon filma, reditelj je prepričavao nevjerojatna iskustva jednogodišnjeg života s beduinima, njihovoj kulturi, filozofiji, te izuzetnoj gostoljubivosti i požrtvovanosti. Naime, okosnicu njegove glumačke postave čine naturščici beduini koji su sate glume učili na radionicama koje je Naji organizirao za njih.

Kratki izlet u film nakratko je zamijenio svakodnevnicu muzejskog života. Danas smo na dežuri razgovarali s kolegama iz Historijskog muzeja BiH, Umjetničke galerije BiH, te Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH – tri institucije koje su, kao i Zemaljski muzej, taoci neefikasne državne politike. Često se sjetim riječi Elija Taubera: "Kad je riječ o kulturi u Bosni i Hercegovini, jad i čemer zastupljen je ravnopravno."

Petak, 21. august

Jutro je - 2.30 sati. Ne spava mi se. Pas i mačka nadmudruju se za poziciju na krevetu. Velika je to bitka, epska i svakodnevna. Malo me nerviraju otvoreni prozori i glasna muzika koja dopire sa svih strana. Razmišljam o današnjem danu i već se radujem: Božo Vrećo dolazi u Muzej na dežuru, te da pokloni svoju donaciju za održavanje Hagade. Još jednom je posramio sve one kojih u ovoj sredini ima popričan broj i koji uvijek i u svemu misle da je dovoljno imati mozak da bi mislio. Tu "strašnu, groznu, odvratnu žutu haljinu" Božo je prodao na aukciji i novac odlučio donirati Zemaljskom muzeju. Božina ljudskost i toplina nešto je što nikakav malograđanski cinizam i ispraznost nikada neće dotaći i promijeniti. Svjetlost koju je na jutrošnjoj dežuri unio u ovu zgradu, ostaje s nama.

Kažu da je stigao Benicio del Toro. Kažu i da je Cipras dao ostavku.

Dosta. I previše za jedan tjedan.

XS
SM
MD
LG