Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik Igora Knezovića: Ljetne igre, sevdah i Re-Akcija


Igor Knezović

Igor Knezović

Igor Knezović, akademski grafičar i profesor likovne kulture, rođen u Mostaru 1979. Živi i radi u Dubrovniku od 2004, suradnik je Udruge mladih Orlando koja promiče nezavisnu kulturu u Dubrovniku. Također djeluje u udruzi IDEM koja potiče integraciju učenika s lakim teškoćama u razvoju u redoviti školski sustav.

Dnevnik za RSE je vodio u tjednu u kojem je na Dubrovačkim ljetnim igrama studentski teatar Lero odao počast pjesniku Milanu Milišiću, prvoj žrtvi srpske agresije na Dubrovnik i u kojem se odvija festival amaterskog stvaralaštva West Herzegovina Fest, nastao iz potrebe da poveže i potakne ljude iz svih dijelova regije na međusobnu suradnju.

Subota, 28. srpanj

Čudna jada od Mostara grada, sve od... (rata pa evo do sada).
Sevdah Reunion do sitnih jutarnjih sati, u dubrovačkoj karanteni Lazareti, stihovima i ljubavnom čežnjom krpio je moje nikad do kraja uznaraslo zavičajno tkivo, cjelivao glavu, srce i dušu na onim mjestima koja je ruralni primitivizam i urbana oholost rata raselila diljem hercegovine, dalmatinskih zabiti i ocvale republike u vihoru mojih formativnih godina i loše muzike devedesetih. (3:18h ujutro, točka.)
Nije čudno da Dubrovčani u goste uskoro primaju i još jedan istoimeni Mostar Sevdah Reunion, kad je to Mostar-grad umnožen vjerskim obalama, a Mostar-ljudi u čudnim razlomcima bivanja sjetno ispijaju kafe … i sve čitajući neku istinu iz nemirnog odraza hladne Neretve. A nema je. Istine.
Čekam vrapce da zapjevaju.

Ovdje je Jug.

(4:22h popodne) Ne plaćam tv pretplatu, bacio sam televizor. Informacijama sa dnevnika se trujem putem internetskih snimaka i osjećam se puno sigurnije ako je tv voditelj u lošijoj rezoluciji i smrznuti pikseli na njegovom licu, audio šum (koji kao da proilazi od papira pod njegovim prstima) olako iščitavaju manipulativne pokušaje goebbelsove javne oružarnice. Kažu mi da je Danny Boyle objasnio svijetu Veliku Britaniju olimpijskim plamenom, iako vjerujem da Kinezi uopće nisu impresionirani prikazanim.

U besplatnoj edukativnoj brošuri ‘’Droge’’ koju policajci dilaju diljem županije čitam sljedeće : ‘’Alkohol je dopuštena početnička droga’’, ‘’Party droge su sve one koje se konzumiraju na zabavama’’ i da se u uličnom žargonu koriste riječi : mara, šit (shit) ?! A na svakoj (doslovno) lijevoj stranici brošure umjesto edukativnih tekstova nalazi se oglasni prostor za domaće restorane, male biznismene i raznorodne hoštaplere koji nude u svojoj usluzi početničku laku drogu alkohol i tvari koje su redom iskritizirane na parnim stranicama ovog literarnog bisera - od kad postoje tiskovni materijali.

Koncert Tamara Obrovac

Koncert Tamara Obrovac

Tamara Obrovac & Transhistria ensemble na ljetnoj pozornici Parka Orsula je postao slatki obiteljski izazov. Nakon što smo ja i žena mi, njezinoj majci utrapili dva nemirna djeteta i uz osvojene radijske ulaznice, sredili također od moje punice uslugu besplatnog prijevoza do magistrale – entuzijastično smo poveli sa sobom i najmlađeg od tri naše mladice, sedmomjesečnog Gabriela. Gabriel je mamio uzdahe i pokoji začuđeni pogled do samog početka koncerta od emocionalnog dijela publike, ja sam uzdahivao na svih 270 stupnjeva vizure Cavtata, Lokruma i Grada obasjane mjesečinom i domišljatom elektrifikacijom, Andrea (moja prugnica) je uzdahnula na činjenicu da smo konačno negdje vanka (ili izvan s/tvarnosti) a bogami je i Tamara ispuštale sve moguće i nemoguće uzdahe svojim talentiranim vratolomno napadnim, izvijajućim stilom pjevanja. Ah!
Je li već nedjelja?

Nedjelja, 29.srpanj

Alo! To je zazvonio mobitel pa sam rekao mahinalno alo, ne znajuć ni da je nedjelja, ni da sam zamijenio noć za dan trčeći iz kruga u krug, iz neželjenih društveno očekivanih obaveza u slobodarske volonterski nategnute teze o kreativnosti u Udruzi mladih Orlando. Statut, projekt, klub, mladi, gosti, publika, ivent, fejsbuk, plejliste su samo neki od random bljeskajućih psihotičnih pojmova koji mi štrokaju ispred očiju dok ispraćam na strimu posljednjeg ovosezonskog Stankovićevog gosta u 2h, poduzetnog trkaćeg dubrovačkog hotelijera. Ostavljajući veš mašinu upaljenu na trećoj turi upišanog rublja u tvornici Knezovića, pješačim po pripeci preko Boninova, kroz tajne prolaze sveučilišta iznalazim snage još par skalina do nekadašnjeg plućnog odjela a sada na momente najzajebanijeg kluba na balkanu, poznatog kao Klub (Orlando), i hitam se za sizifovsku metlu volonterizma. I metem, reduciram opuške, objašnjavam si zašto je sve to dobro, a hladno velebitsko pivo me naknadno pokušava potpuno uvjeriti u stvar.
Kruševački ska nomadi Zaa su lijepo ugošćeni, kormilo Udruge mladih Orlando je u pogonu, zajedničke antiglobalističke teme krate nam ugodno vrijeme ćaskanja i već smo u dimu, pod klupskom rasvjetom pumpamo predobre subreligiozne reggae vibre – drum&bass, sax, buka na žici, krik, riječka ekipa, uvozni plesnjak, glasna muzika, vlati trave, mjesečina, miris luka iz kuhinje, Tara i Rea, pas i mačka, ne znam odkud su se pojavili svi ovi ljudi, šta kažeš – već je 4:30h ujutro ?
Razmišljam o vođenju dnevnika,… ne! zapravo se zamaram na temu međuljudskih odnosa.
WC, frižider, ventilator, laptop. Sklapam pogled u 7:00h.

Ponedjeljak, 30.srpanj

Pišem svašta do kasno u noć i razmišljam o ljetnim igrama, o obećanjima koja bih trebao ispuniti i o ciljevima koje sam si kratkoročno zadao.

‘’ Zaboravio sam popiti lijek
moj govor je zbunjivao ljude.
Zaboravio sam popiti lijek
moj govor je osvještavao mase.’’

Ovakvi stihovi se kaleme na probi mog novoigraćeg benda Didak Lazzarin, koji postaje Orlandovo mezimče ili kućni bend, i standard na koji smo obikli jest vježbanje na klupskom stejdžu pod aktivnom rasvjetom u po bijela dana. Činjenica je da smo se prvo našli ja, Božo i Ante na kafi u Libertine tj. kod Lučija. To treba doživjet, to mjesto ne treba objašnjavati. Kafu smo zalijevali travaricom, razvezali jezike, a onda preko Straduna put stare bolnice. Pofregali smo šank i wc, pomeli hodnik, uključili monitore i krenuli sa bukom i entuzijazmom. Siniša je u međuvremenu ispratio vesle ska-kavce Zaa i istovremeno dočekao najnovije Orlandove prijatelje rokere s Lošinja, karizmatični bend Merfolk.
Umorni i pakleno vrući ponedjeljak je uspješno priveden kraju.
Neobični festival urbane kulture Re-Akcija, 8. po redu, teče ponekad i nepredviđenim rukavcima – nadam se da ćemo imati snage odvesti utrku do kraja.

Utorak, 31.srpanj

Lero na Igrama

Lero na Igrama

‘’Dubrovnik je neizdržljiv i divan. Neizdržljivo divan''
Milan Milišić na repertoaru 63. Dubrovačkih ljetnih igara, 20 godina nakon njegove pogibije, iznova pronađen u Mjesečini za lady Macbeth Studentskog teatra Lero. Njegove čiste misli razbacane u tipičnoj Mojaševoj maniri radio-kolaža ili sedamdesetminutnog video spota, uhvaćene su u mrežu konaca kojima redatelj povlači udove svojeg glumačkog ritualnog ansambla u simpatičnom i pomalo klaustrofobičnom, pa valjda i najsićušnijem, teatru u Europi. Misli su to i estetski sklopovi koji pojedu kao malu djecu bilo koji umjetničko vizualni pokušaj nadogradnje. Kao što je prošle godine Davor Mojaš i rekao: ''Milišića treba čitati!'' Pogotovo danas, i pogotovo u Dubrovniku kojeg je ovaj velikan odista živio.
Stotinu metara karanteno niže, nastavljam svoj kulturopis na koncertu beogradskih Darkwood Dubovaca u kultnom klupskom prostoru Lazareta, koji se do ponoća ugodno popunio publikom i vožnja je krenula na mekim bass linijama i transcedentalnim mantrama Dejana Vučetića. Ponešto ispreprogramirane zvučne trake potpomognute paletama efekata četveročlane postave benda, nisu umanjile kolektivno uživanje ''u talasima toplog vazduha'', sub-dub ''rehabilitaciji duše i tela''.
Uspješan bis je izvukao još poneku himnu iz njihove dugogodišnje karijere (uh, sjećam se koncerta u Mostaru pod istočnim šatorom nekih kasnih devedesetih).
Čarolija se nastavila na komardskim stijenama podno kompleksa lazareta, ugodni razgovori, nešto svježija tramuntana, mjesečina, miris soli, svjetla u daljini, nedaleko odavde, krivudavom ulicom, nadohvat ruke, idemo u susret.

Srijeda, 1. kolovoz

Danas razmišljam o primjerenim riječima koje bi pokušale dočarati Orlando.
Udruga mladih Orlando osnovana je 1999. u kompleksu bolničkih zgrada poznatih kao Stara bolnica. Osnovala ga je ideja promjene, entuzijazma, ideja vječne mladosti. To je prvenstveno mjesto susreta umjetnika, kreativaca, zanatlija, dokoličara i eksperimentalaca. Tijekom godina u ikonografiju habitusa prožetu živopisnim susjedstvom ulaze i zaboravljeni pjesnici, beskućnici, iščašenici dušom i tijelom, spašeni u Kristu i ovisnici o alkoholu, karmi ili kreditima, skvoteri, znanstvenici, pravnici, ucjenitelji, uglednici. Atraktivan položaj cijele bolničke priče objašnjen blizinom obale, netaknute prirode, uređenog parka Gradac čine cijelu situaciju naglašene marginalnosti, ipak svečanom i zaštićenom unatoč zlim ili naivnim jezicima društva.
Zašto ideš u Orlando? Postoje razni točni, netočni i ini odgovori prožeti predrasudama i neznanjem kao što su: alternativa, azil, glazba, droga, ljubav, alkohol, znanje, druženje, igra, ples, šah, mrak, svjetlo itd.
Što je Orlando? Postoje jasne i konzistentne, činenjične misli o aktivističkoj snazi i kulturnom doprinosu ove institucije, ali postoji subjektivan doživljaj svih generacijskih uzrasta koji Orlandu prilaze, u njemu ostaju, odlaze, prolaze, vraćaju mu se, opet mu se vraćaju i onih koji su za njega samo čuli, još nisu bili tamo ili nikad i neće.
Ja sam zalutao u Dubrovnik 2003., u Orlando kao gost četvrte, pa šeste, a od 2010. sam unutra i Orlando je kao duh ili demon ušao u mene.
Merfolk! Nakon džemanja trojke iz benda sa harmonikašem-argentincem koji traga za srećom po bijelom svijetu, bend se odlučio za svoj blok autorskih pjesama. Ovdje spominjanje rocka nije puko fraziranje: sirovi zvuk, proživljeni stihovi, ne-ispeglanost pjesama već energična zategnutost molskih rješenja u tri akorda oduševili su malobrojnu publiku (desetkovanu umorom, srijedom, istrošenošću i kaosom festivalskih zbivanja u gradu i okolici). To je bend preplanulih lica, iscrtan iskustvom i spremnošću da sviraju srcem i za jednog čovjeka ako treba. Ljudi koji žive svoju muziku.
Long live rock'n'roll!

Četvrtak, 2. kolovoz

Jesu li muškarci monogamna bića? Da li smo spremni za proročanstva 2012. ? Živimo li ono što bi htjeli ili radimo nešto što ne volimo i to nas jede? Kolika je udaljenost između mene i tebe, evo upravo sad? Prepoznajemo li se u drugima i drukčijima ili samo u vlastitoj djeci i roditeljima?
Ovaj dan može ponuditi odgovore na sve i isto tako i ogromnu količinu podpitanja, međutim samo dosljednost proživljavanja konkretnog i trenutačnog položaja i stanja smiruje u čovjeku napore i želje razrješavanja stvari i točkanja okrajaka priče.

Petak, 3.kolovoz

Dobavljam vojničku vreću za spavanje i spreman sam sa Orlandom otisnuti se na put za Široki Brijeg. Otrpjeti schengenske rezerviste, premostiti granice i dopustiti Hercegovini da nas obasja svojom ljepotom.
Sve u susret festivalu amaterskog stvaralaštva - jubilarnom WHF-u, naoružani omiljenom glazbenom uzdanicom iz Dubrovnika, klanom Otpisani u projektu Otpisanimator:

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG