Dostupni linkovi

logo-print

Negatorima genocida: Vi najbolje znate šta ste uradili


Hasan Nuhanović

Hasan Nuhanović

Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici. U ime preživjelih i rodbine žrtava vodeći kampanju "Za istinu i pravdu" tužio je nizozemsku državu čiji vojnici su u sastavu UN-ovih mirovnih snaga predali Mladićevoj vojsci civile koji su tražili utočište u bazi UN-a. Bivši prevodilac nizozemskih vojnika devet godina se borio za pravdu i u septembru 2011. dobio je spor po privatnoj tužbi protiv Nizozemske u Den Haagu. Svoju obitelji poslije 13. jula 1995. nikada više nije vidio.

Ponedjeljak, 6. juli

Počinje prvi dan sedmice u kojoj će biti obilježena 20-ta godišnjica srebreničkog genocida. Moj mobitel zvoni u prosjeku svakih dvadeset minuta a ponekad i češće. Zovu novinari iz cijelog svijeta, iz regiona, iz BiH.

Šta više govoriti. Rekli smo sve, i ja i majke, i svi mi. Najviše me je strah od pomisli da ćemo morati da govorimo, da ponavljamo dok god budemo živi.

Triput ponovljena laž postaje istina, a moje pitanje je – kada će istinu ponovljenu hiljadu puta prihvatiti kao istinu. Pa zar nije dosta bilo tri godine stradanja, pa genocid, pa dvadeset godina postgenocidne agonije, masovnih grobnica i dženaza.

I cijeli dan zvoni telefon. Drago mi je da barem nismo zaboravljeni od strane medija. Oni traže priču, ali da nije medija ne bi ljudi znali šta se dogodilo.

Utorak, 7. juli

Danas smo provjerili je li sve spremno za međunarodnu naučnu konferenciju o srebreničkom genocidu koja će se održati u zgradi Parlamentarne skupštine BiH u četvrtak, 9. jula. Toga dana me čekaju još dva važna događaja. Biću cijeli dan na nogama. Nadam se da ću imati snage za sve ovo i znam da je najgore onima koji u subotu sahranjuju nekog svog: sina, brata, oca, muža. Ja sam svoje sahranio. Oca nakon deset, a majku i brata nakon petnaest godina.

Čekam da čujem šta će odlučiti Vijeće sigurnosti UN u Njujorku – hoće li usvojiti Rezoluciju ili neće. Valjda je Rusija ta koja može da prevagne. Hajde da vidimo kako će Rusi glasati. U Srbiji Vučić sazvao vanrednu sjednicu Vlade zvog glasanja u Njujorku. A zašto se plaše Rezolucije – pitam se, i zašto se Rezolucije plaši Srbija kad, kažu, oni nisu odgovorni za genocid.

U osam sati naveče još imam sastanak sa novinarkom iz New York Timesa.

Srijeda, 8. juli

Opet zvoni telefon. Tako mi počinje dan i tako se i završava. Inboks mog maila je pun poruka. Ne znam mogu li svima odgovoriti. Neke preskačem. Na telefon se javljam svima. Jer – da ne zovu rekli bismo da nisu zainteresovani, da ih nije briga. Imamo obavezu da svima pružimo informaciju. U toku dana imam sastanak sa grupom studenata. Došli su iz svih krajeva svijeta. U osam učestvujem u emisiji “Odgovorite ljudima” koja se emituje uživo. Šta reći – ni previše ni premalo. Emisiju gledaju stotine hiljada ljudi. Imaš odgovornost prema javnosti, prema situaciji, tema je osjetljiva, tema je teška – genocid, je li bio ili nije bio, pitanje je sad. A ovi negatori nemaju pojma da je meni lično, negdje unutra, u duši, svejedno kako ćemo to nazvati – moga oca, moje majke i moga brata nema pa nema. Ostadoh sam na svijetu toga dana prije 20 godina.

A sud je rekao da je genocid. I jeste genocid. Htio bih reći ovim negatorima, ovima koji su zločin počinili, onima koji su ga podržavali a sad ga negiraju: pa vi najbolje znate šta ste uradili. Eh, sad neko drugi treba da vama kaže kako se zove to što ste vi uradili, i ono što su drugi uradili u vaše ime.

Četvrtak, 9. juli

Telefon malo manje zvoni jutros. Čeka me konferencija koja počinje u 10.00 u Parlamentu. Oko dva moram do Galerije 11/07/95, gdje su umjetničke fotografije Tarika Samaraha. Pozvali su me da njemačkoj kancelarki Angeli Merkel ukratko, u nekih deset-petnaest minuta, ispričam o srebreničkom genocidu. Prihvatio sam to kao još jednu obavezu, dužnost. Ispričaću joj, a najviše o odgovornosti međunarodne zajednice. Reci ću joj – kad nam niste pomogli tad, pomozite nam sad.

Vraćam se na konferenciju u Parlament pa onda prije sedam odlazim u hotel Bristol gdje je Britanska ambasada organizovala čitanje nekoliko dijelova moje knjige "Zbijeg" na engleskom jeziku. Preko 15 ambasadora je potvrdilo prisustvo, uključujući i ruskog, a bit će prisutna i britanska princeza Aleksandra. Ona će, u ime kraljevske porodice, prisustvovati i komemoraciji u Potočarima. Hvala Britancima za novi kurs politike, jer ono što je Džon Mejdžor radio 1992-1995 je uveliko doprinijelo našem stradanju.

Zovem Srebrenicu, Potočare, prijatelje, tražim smještaj za jednu ili dvije noći. Sve je puno, krcato, rezervisano mjesecima ranije. Puno će ljudi biti u Potočarima 11-og. Jedva nađoh jednu sobu kod teta Bide.

Petak, 10. juli

Ustajem rano kako bih na vrijeme stigao u Srebrenicu. Imam već zakazane sastanke, uglavnom sa medijima, ali i sa raznim aktivistima, i običnim ljudima iz regije i svijeta koji su prešli toliki put kako bi odali počast zrtvama. Moram im barem stisnuti ruku i zahvaliti se.

Iz kamiona iznose tabute, posmrtne ostatke identifikovanih žrtava. Odem da pomognem u iznošenju. Unosimo ih u betonsku zgradu gdje će do sljedećeg dana čekati da budu konačno položeni u svježe iskopane grobove.

Subota, 11. juli

Stojim u masi od nekoliko desetina hiljada ljudi. Naježim se kad se začuje himna Bosne i Hercegovine i onda opet kada čujem srebrenički inferno. Neke od govora saslušam, a neke i ne. Uglavnom stojim sa strane i posmatram ove dobre ljude koji su i ovaj put na 20-tu godišnjicu krenuli na put hodočašća – u Potočare. Za koje sad cijeli svijet zna. A zna i za sramotu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG