Dostupni linkovi

logo-print

Duraković: Ne postoji pravedni rat


Ferida Duraković već pedeset godina pokušava riješiti Tajnu narandžaste mačke koju je pokrenuo sjajni pisac Ahmet Hromadžić 1967. godine. Živi u Sarajevu sa kćerkom, mužem i tri mačke. Autorica knjiga poezije i proze, kolumnistica, urednica i lektorica nepoznatog broja dobrih knjiga. Radila jako dugo za PEN Centar u Bosni i Hercegovini. Sad ne radi ni za koga.

Subota 3. septembar

Jutros mi je glava vazdušasta, htjela bi da leži i uživa u rijetko lijepom doživljaju: sinoć se u Narodnom pozorištu Sarajevo desilo nešto sasvim neobično: na Chamber Music Festivalu (koji ove godine nosi naziv Home) odsvirana je kompozicija Vlade Miloševića, nastala 1973. godine i izvedena u Banjaluci, a inspirisana poezijom iz Kamenog spavača Maka Dizdara. Između stavaka Makove stihove nisu govorili glumci nego pjesnici i pjesnikinje, bez glume, onako kako im je srce nalagalo da interpretiraju stihove velikog kolege. Kvartet se sastojao od četiri čarobne muzičarke, dvije iz Banjaluke, jedna iz Sarajeva i jedna iz Njujorka... Sjajno!

Učesnici Chamber Music Festivala muziciraju u centru Sarajeva, 2014.

Učesnici Chamber Music Festivala muziciraju u centru Sarajeva, 2014.


A sad komentar: Mak Dizdar je u jednom dijelu BiH postao Mehmedalija Mak Dizdar, s naglaskom na Mehmedalija. Vladu Miloševića izvode studenti na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, ali ne svira se širom BiH – "preselilo" ga je u Banjaluku i tamo se njegove kompozicije sviraju mnogo češće nego u Sarajevu, ima čak i muzička škola s njegovim imenom. Pitam se da li iko u današnjem Mostaru zna za Vladu Miloševića?

U sjeni besmislenog a opasnog referenduma o prazniku Republike Srpske, u sjeni mržnje koja bije i pjeni iz tih političkih busija Zapadnog Balkana, muzičarke i muzičari, pjesnici i pjesnikinje priredili su praznik za dušu usred Sarajeva, sa dugim sasvim iskrenim aplauzom koji se smjestio u naša srca željna ljepote i mira.

A u Sisku je biskup blagoslovio novi CT uređaj! Sarajlije imaju i za to komentar: Ovdje ko nije lud, nije normalan!

Nedjelja. 4. septembar

Tiha nedjelja u Sarajevu. Čak ni uznemirujuće izjave Milorada Dodika koje svima dižu pritisak, zlokobna šutnja lidera HDZBiH i Izetbegovićevo "vađenje" na kršenje Ustava BiH, koji je u stvari Dejtonski sporazum, koji je, u stvari, ludački, diskriminatorski i antidemokratski, jadan i čemeran, pa kao takav Bosnu i Hercegovinu čini taocem politika "konstitutivnih naroda", tj. zemljom sa posebnim potrebama – sve to ne može pokvariti ljepotu i zanosni miris jesenjih ruža po gradskim parkovima, koje, začudo, barbari sve manje gaze, trgaju i kradu!

Probudila me vijest da je u Tuzli nagradu "Meša Selimović" za roman napisan na južnoslavenskim jezicima dobio Slobodan Šnajder za Doba mjedi, i radujem se – i s radošću pamtim Slobodanov dolazak u Sarajevo nakon rata na Regionalnu konferenciju PEN International, sa iskrenom željom da se nešto poduzme na kulturnom povezivanju regije, na vezama koje nas čine pametnijim i boljim, na brisanju "terora malog konteksta"...

Ali eto, nije nam baš pošlo za rukom, osim na alternativnom planu. "Temeljne" stranke već su intracelularno prisutne u srcima glasača u svim novonastalim državicama nakon Jugoslavije. Ne moraju te stranke više čak ni formalno pobijediti na izborima – pobijediće oni koje su te stranke pažljivo odgajale da njihovu politiku provode čak ne pripadajući im kao formalni članovi. Operacija je, u svim našim domovinama, uspjela. Ali pacijent umire, dugo i bolno, priključen na aparate Evropske unije, koja se, opet, o sebi zabavila...

A ko će nas sada hraniti iluzijama o ujedinjenoj Evropi?

Ponedjeljak, 5. septembar

Ode jutros predsjednik Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u Brisel na brifing o tome jesmo li/nismo li ispunili "uslove za razmatranje aplikacije za članstvo BiH u EU". Vjerujem da se na tim silnim hiljadama papira možda nešto i događa, ali u ovoj lijepoj zemlji i groznoj državi, u kako kaže Dragan Markovina, u "ubijenom bh. društvu" – niti ko šta narodu javlja niti objašnjava, pa ne vidim čak ni naznaku da smo se maknuli dalje od nekog davnog, maglovitog, ponovljenog početka.

Na stotini TV kanala, na hiljadu radio stanica i web portala uveliko se ponovo vodi rat, potežu se riječi kao noževi, puške i topovi koji prijete, strijeljaju i kolju na sve tri strane... Pretvaramo se da ne vidimo kako već postoje tri a ne dva entiteta (čak se zatvorenici premještaju po etnički čistim zatvorima!), da su politički psi zapišali svako svoju, manju ili veću teritoriju, i da smo u stvari džabe krečili. Svaki vođa svoga naroda radi ustrajno i s velikim žarom na tome da ne treba nama biti bolje, nego treba njima biti gore. Sancta simplicitas.

Sa protesta građana u Tuzli, 2015.

Sa protesta građana u Tuzli, 2015.


Umijeće kompromisa u regiji Zapadnog Balkana nikad nije ni postojalo. Ali zato postoji npr. Zoran Milanović, koji kaže da je BiH "big shit" i da je treba pod hitno primiti u EU, iako ne priznaje činjenicu da nije on zaslužan što je Hrvatska ušla u EU. Može biti da je kakav briselski zoran milanović jednom na nekom privatnom sijelu rekao isto to za njegovu domovinu, i gle – eno Hrvatske u EU i misli da je bolja od BiH.

Utorak, 6. septembar

Gledam jutros na FB intervju 1na1 ATV sa Vukom Bačanovićem, novinarom koji je, nakon što je nepravedno otpušten sa FTV u Sarajevu, u afektu ili mladalačkom pravednom gnjevu napustio Sarajevo i otišao u Beograd. Sada na svoj prijek i beskompromisan način verbalno puca po svom rodnom gradu. Na navijačke i pristrasne izjave novinara ATV, koji mu vlastiti stav pokušava gurnuti u usta, Bačanović u gotovo svakom svom odgovoru naglašava kako se tu radi o mainstream bošnjačkoj politici, koja se preko vječite SDA razbaškarila kao šef Sarajeva i Federacije pa to sve glasnije daje na znanje i cijeloj državi.

S nizom Vukovih konstatacija uopšte se ne slažem; kao sve inteligentne junoše, on samo misli da sve zna i da je već sve naučio, čak dijete misli da uopšte ne podilazi svojim novim domaćinima – ali branim od srca njegovo pravo da stvari vidi drugačije od mene, koja sam kroz rat u Sarajevu prošla kao zrela osoba, uključena u civilni i kulturni aspekt opsade, čime sam sebi osigurala tek današnje gađenje i ogromno razočarenje rezultatom borbe za multietničku BiH, prvo na bošnjačkoj pa onda i na druge dvije strane. A niko ne govori da nas ima i na četvrtoj strani, pa barem za neko intelektualno sjeme, još ludih da vjerujemo kako BiH može opstati ako odu oni kojima rat još nije prestao u glavi.

Etnička rasprostranjenost u BiH nakon 1995. godine

Etnička rasprostranjenost u BiH nakon 1995. godine


Filip David veli: "... da nema kontrole kakva postoji od međunarodne zajednice, ovde bi se već pobili. Nema vojski, ali postoje kamenice i razna druga priručna sredstva i mnogi su spremni. Vidimo ovih dana kakva je retorika, spremni su da se dohvate. I ne samo to, nego su svoje narode upropastili i ti narodi su postali mrzilački".

Dan je mračan i po smislu i po vremenu. Miriše na zimu. Valja da dijaspora ponovo pogura svoje sirote starce, koji od penzije mogu kupiti kruh i mlijeko i platiti TV pretplatu kako bi sa gorkim suzama gledali šta su im uradili od domovine, i prve i druge.

Srijeda, 7. septembar

UNICEF objavljuje da je u svijetu skoro 50 miliona djece raseljeno ili u izbjeglištvu. Ima li išta strašnije od tog podatka? Ima. Tu djecu ubijaju, ranjavaju, izgladnjuju, ostavljaju samu na svijetu, uskraćuju im osnovno pravo na život u miru i obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu, siluju ih, tjeraju na ropski rad, prodaju...

Nikad mi iz glave ne izlazi sićušno dječije tijelo koju voda izbacuje na obalu. Tijelo trogodišnje djevojčice Aide, koja je bila među prvim civilnim žrtvama opkoljenog Sarajeva. Tijelo izgladnjelog djeteta negdje u Africi. Tijelo malecne gole djevojčice na sred ceste u Vijetnamu. Tijela djece koju nije imao ko ni da zaštiti ni da sahrani. Sva ta sirota mala tijela nisu tijela djece onih koji su ratove počinjali i završavali. Oni svoju djecu na vrijeme sklone. Ja to znam. Bila sam u ratu, u Sarajevu, i svemu svjedočila.

Zabilježeno u Nigeru, 2005.

Zabilježeno u Nigeru, 2005.


Moja majka ima 87 godina. Preživjela je kao muhadžer savezničko bombardovanje Sarajeva: sa svojom majkom i pet mlađih sestrica smještena je u barake na Alipašinom polju. Njena najmlađa sestra, rođena 1941. godine kao posmrtče, nakon što im je babo "nestao u stoljeću", ostala je u ruševinama bombardovane barake.

Majka priča ovako: "Mama nas je izvlačila jednu po jednu i potrčali smo napolje. Ja nisam znala gdje je ostala Sarajka i htjela sam da se od majke otrgnem i odem da je potražim. Majka me jako povukla za ruku i izvela. Kad smo malo odmakli, okrenula sam se. Iznad ruševina barake ugledala sam samo njenu ručicu... Nikad mi to iz glave neće izaći".

Ne postoji pravedni rat, bunite se koliko hoćete na ovu izjavu. U svakom ratu ginu najviše oni koji nikom ništa nisu skrivili. Lako je ideolozima: oni ratuju u glavi, a to glavom plaćaju nevini i bezazleni. Dajem sebi pravo da to znam, kao civil, kao žena, kao preživjela, kao majka – ja to znam.

Četvrtak, 8. septembar

Obradovala nas je prije dvije sedmice vijest da su se srednjoškolci u Jajcu pobunili protiv toga što idu u "dvije škole pod jednim krovom". Ono malo normalnih ljudi što je ostalo u ovoj prelijepoj zemlji i čemernoj državi obradovala je činjenica da su djeca pametnije od svojih roditelja – a onda je i ta vijest potonula u mrak i u predizborni rat plakatima i primitivizmom koji s njih bije.

Pogled na Jajce

Pogled na Jajce


Već godinama govorim da više nisu problem dvije škole pod jednim krovom – problem je jedna škola pod jednim krovom, što u našem slučaju najčešće znači da u takve škole ide najmanje 90 posto djece jedne nacije. Moja kćer išla je u kobajagi elitnu osnovnu školu u centru Sarajeva. Njih četvero iz razreda nisu išli na vjeronauk, pa su uživali jurcajući oko škole dok je vjeroučiteljica oblikovala dječije duše. Tome se nikad niko nije začudio jer je škola važila za "multinacionalnu". Mogu samo zamisliti kakva je situacija npr. u Širokom Brijegu, ili na Palama. Dakle, bolje i dvije škole pod jednim krovom, jer se djeca druže barem poslije škole, nego jedna škola pod jedinim krovom.

Petak, 9. septembar

Miloradu Dodiku jučer su na noge došli ambasadori Vijeća za mir, da ga lijepo zamole neka ne održi referendum. On je rekao "Ne". Umjesto da nabrajam cijeli dan ko nas u ovoj zemlji baca u nazadak (a time ne mislim samo na Dodika!), poklanjam vam sonet Williama Shakespearea (sonet 66), koji kao da je napisan prije pet minuta.

"Umornom od sveg u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi,

I zlatna odličja o pogrešnom vratu
I savršenstvo u blatnom beščašću,
I device silom predane razvratu
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,

I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati.
Od nje me tek ljubav može sačuvati"
. (Prepjev Milan Marković)

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG