Dostupni linkovi

Dnevnik: Evropom se širi nacionalističko-fašistički talas


Nermin Hamzagić
Nermin Hamzagić
Nermin Hamzagić je mladi sarajevski reditelj. Prvi pofesionalni kazališni rad mu je predstava "Kopehnagen", a 2011. je režirao "Ulicu divljih kestenova" Danila Kiša u koprodukciji sa MESS-om. Režirao je i više dokumentaraca koji su prikazani i na međunarodnim festivalima. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu angažiran je kao saradnik iz prakse na Katedri za režiju.

Dnevnik je počeo voditi 4. maja, na dan kada je prije 33 godine umro Tito. Objašnjava zašto mu je žao što nije polagao pionirsku zakletvu i kako bi ona mogla izgledati u današnjim uslovima. Konstatuje kako je u regiji na djelu redefiniranje prošlosti, amnestiranje i rehabilitacija fašista. Otkriva da radi na dokumentarcu "Mladi i nezaposlenost", ali i kako kako je doveden u pitanje projekt "Zlatni momci -atlete srca" o bh. reprezentativcima u sjedećoj odbojci.

Subota, 04.04.2013.

Na današnji dan, prije 33 godine (1980.) umro je Josip Broz Tito. I dok jedni polažu cvijeće na grob, u Širokom Brijegu ruše spomenik ”Titova ruža”, a u Zagrebu građani protestuju, tražeći da se trg koji nosi Titovo ime preimenuje u ”Pozorišni trg”. Parola zagrebačkih protesta glasi: ”Trg maršala zločinca je civilizacijska sramota.” Zar partizani nisu bili dobri? Redefiniranje prošlosti, amnestiranje i rehabilitacija fašista aktivno se sprovidi u regionu. Evropom se širi nacionalističko-fašistički talas. U Jutarnjem listu čitam intervju Mari Le Pen. Njena retorika je ublažena, pitka i izrazito opasna. Otvoreno poziva na povratak nacionalnom konceptu, razjedinjajvanju Evrope, pooštravanju imigracijske politke.

Šta meni znači Tito? Mitska figura iz mladosti mojih roditelja, maršal države koje se ne sjećam, ali čijeg se raspada itekako sjećam. Pionirsku zakletvu, mi rođeni 1986. godine, nismo položili. Nažalost. Ne vidim ništa loše u riječima:

Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži datu riječ;
Da ću voljeti našu domovinu samoupravnu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Čuvati bratstvo i jedinstvo
Svih njenih naroda i narodnosti
I cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!

Zaista bi bilo divno kada bi se nove generacije ”polagale” zakletve pred društvom. Pa eto, ako pionirska zakletva više nije ”ideološki” ispravna/podobna, onda predlažem da se zadrži bar dio u kojem se govori o cijenjenu ”svih ljudi svijeta koji žele mir”.

Facebook statusi su puni poruka i sjećanja na Tita. Jedni su nostalgični, drugi su cinični, treći ironični, duhoviti. Tito je jugo-pop ikona.

Na TV-u političke stranke sa socijalističkim predznakom govore o značaju druga Tita. Nažalost, sjete se ”socijalizma” samo kada su godišnjice rođena ili smrti, pobjede ili poraza.

Nedelja, 05.04.2013.

Skulpture Karla Marx-a u Trieru, foto: Thomas Frey AFP/Getty Images
Skulpture Karla Marx-a u Trieru, foto: Thomas Frey AFP/Getty Images
Vratio se Marx. Čitam o izložbi njemačkog umjetnika Ottmara Hoerla, koji je u Trieru (rodnom gradu Karla Marx-a) povodom 195. rođendana izloži 500 Marx-ovih malih statua.

Zatim kreće ”samosažaljevanje”. Zašto je Pikasova izložba zaobišla Sarajevo, zašto velike muzičke zvijezde zaobilaze Sarajevo, zašto, zašto....

Navečer film ”Crying freedom” (1987.) reditelja Richarada Attenborough-a na HRT-u. Film govori o južno afričkom novinaru Donaldu Woodsu koji istražuje smrt svog prijatelja Stevena Biko-a, osnivača pokreta Black Consciousness Movment koji se suprostavljao aparthejdu.

Ponovo živimo u sličnim konceptima, samo se oni sada zovu drugačijim imenima. Ljude se i dalje odvajaju po boji kože, sexulanoj orijentaciji, religiji... Razmišljam o intervju Le Penove, i o tome kako bi neprihvatljivo izgledala Evropa i Francuska da se njene vizije ostvare.

Ponedeljak, 06.04.2013.

Sastanak u produkcijskoj kući pro.ba. Pro.ba je zanimljivo i inspirativno mjesto. Ljudi dolaze i odlaze. U kuhinji i na terasi (jedina dva mjesta na kojima je dozovoljeno pušenje, i u kojima stoga najviše i boravim kada sam u pro.bi) susrećete zanimljive ljude iz profesije. Svi su u pokretu i svi u projektima.

Sastajem se sa direktorom fotografije, Mustafom Mustafićem, producenticom Amrom Bakšić-Čamo i izvršnim producentom Adnanom Beširovićem Beškom. Pravimo plan za predstojeće snimanje kratkog dokumantarnog filma ”Mladi i nezaposlenost” koji se realizira u sklopu projekta ”Priče iz tranzicije”. U Bosni i Hercegovni prema podacima iz 2012. godine nezaposleno je više od 542.742 osoba. Od 777.000 mladih ljudi, koliko se pretpostavlja da živi u BiH (tačnih podataka nema, jer nema ni popisa), oko 60 % je nezaposleno. Prolazimo kroz priče mladih ljudi koje ćemo snimati u narednim danima. Zajedničko im je svima, da uprkos situaciji, nisu odustali. Sve je više pozitivnih primjera mladih ljudi koji su preuzeli inicijativu i pokrenuli vlastite biznise.

Utorak, 07.04.2013.

Opet u pro.bi. Sa Adnanom Beširovićem Beškom prolazim kroz plan snimanja. Nastojimo sve sagovornike i priče smjesti u tri dana snimanja, kojih nikada, bez obzira na broj, nije dovoljno. Pišemo dopise institucijama, telefoniramo. Pod izgovorom da moram raditi na scenariju, ostavljam Beška da se bori sa mail-ovima, telefonima i faksovima.


Srijeda, 08.05.2013.

Na jutarnjoj kafi sa Asjom Krsmanović, dramaturginjom s kojom već duže vremena sarađujem. Vraćam joj brdo knjiga koje mi je dala na čitanje. Diskretno me ”preslušava” kako bi se uvjerila da sam ih sve pročitao. Razgovaramo o novoj predstavi. Zanimaju nas dva dramska teksta, i polemišemo o tome koji treba da radimo.

Krajem godine planirano je snimanje kratkog igranog filma ”Staklo”, za koji je Asja napisala scenariji, a koji ću režirati ja. Pravimo okvirni plan. Dio sredstava za film smo dobili na prošlogodišnjem konkursu Fondaciji za kinematografiu FBiH, ali ta sredstva još nisu uplaćena.

Projekat ”Zlatni momci - atlete srca” koji namjeravamo raditi sa reprezentativcima BiH u sjedećoj odbojci doveden je u pitanje, zbog finansija. Iako smo dobili sredstva na konkursu Fondacije za scensku umjetnost, ona još nisu uplaćena. Po drugi put odgađamo početak projekta, zbog čega osjećam stid.

Četvrtak, 09.05.2013.

Spomen park Vraca, 9. maj 2013.
Spomen park Vraca, 9. maj 2013.
Dan pobijede nad fašizmom, dan Evrope. Facebook i TV su naravno puni komentara. Uz jutarnju kafu čitam najavu na jednom sarajevskom portalu o planiranom obilježavanju ovog dana na spomen parku Vraca. Odlučio sam da idem.

Spomenik je podignut u znak sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata. Dugo je ovoj spomenik, koji se nalazi na ničijoj zemlji (entiteskoj linij) bio zaboravljen. Kada sam 2008. godine radio predstavu ”Kopenhagen” u produkciji East West Centra, na ovom istom spomeniku nije bilo struje, šahtovi su bili pokradeni. Iako žalostan prizor, on je u potpunosti odražavao odnos društva, grada i države prema prošlosti. Zaboravili smo ljude koji su dali živote u minulom ratu, a kamoli da se sjećamo onih koji su pali 1945. godine!

Danas, pet godina poslije, struje ima, šahtova ima, i to bi bilo sve. Zelenilo je zapušteno, a svuda naokolo je smeće. Nekolicina aktivista, par novinara, okupili su se na najavljnom performansu. Mladih ljudi nije bilo. Da li im je bilo mrsko, daleko, ili naprosto nisu znali, ne znam, ali je izgledalo pomalo tužno.

Petak, 10.05.2013.

Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu angažovan sam kao saradnik iz prakse na katedri za režiju, u klasi koju vode prof. Haris Pašović i doc. Aida Begić -Zubčević.

Predavanje je u deset. U klasi su tri vrlo darovita studenta, buduće kolege Neven Samardžić, Damir Mujagić i Hari Šeći. Četvrta su godina, i u pripremi su za završne vježbe na temu politika i erotika. Predavanje drži prof. Pašović inspirativni i predani profesor. Na pauzi predavanja, završavam ovaj dnevnik šaljem ga Mirjani Rakeli.
XS
SM
MD
LG