Dnevnik za RSE ovaj tjedan vodio je Branko Vukšić, saborski zastupnik Hrvatskih laburista - Stranke rada i predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, te voditelj Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju.
Do političke karijere bio je novinar, jednako uspješan u tiskanim i elektronskim medijima. Dnevnik je pisao u tjednu u kojem je javni servis Hrvatska radio-televizija dobila i glavnog ravnatelja. Većinom glasova saborskih zastpnika vruću direktorsku fotelju dobio je Goran Radman.
Subota 20. listopada
Uz doista stotine obveza preuzeo sam, ali doista samo zbog kolegice koju iznimno cijenim, još jednu. No, ne kukam, jer još uvijek u meni čuči, barem jednim dijelom, novinar. Neće mi to biti jedini dnevnik ovoga tjedna. Politički dnevnik, kolumnu Pismo iz Zagreba pišem već 20 godina. I ta su pisma svojevrsni dnevnik. Na malo drukčiji način. Kao Laburist, i to hrvatski laburist, a mi se razlikujemo od europskih i izvaneuropskih laburista (uostalom, naš slogan je: Nismo isti, mi smo – hrvatski – laburisti), na slobodu gledam suštinski a ne formalno. Pita me kolega Vuljanić: Za koga ćeš pisati dnevnik, za Slobodnu Europu? Pa, zar toga ima? Možda ima Slobodne Europe, radija koji se tako zove, ali ima li slobodne Europe. Je li danas više ili manje slobode nego prije? Kada prije? Kada je uopće i bilo slobode?! Osim Slobodne Europe. Radija. Poput Praga i Zagreb je sanjao slobodu, a sloboda je, barem u ovome trenutku, za mojega života i života mojega sina, imaginacija. Iz jednog smo politički neslobodnog sustava zakoračili u drugi, ekonomski neslobodni sustav. U neoliberalni kapitalizam. U njemu manjina na robovlasnički način, dakle – surovo, upravlja manjinom. Jedan posto moćnika drži u pokornosti 99 posto ljudi. Je li to sloboda? Samo kapitalisti i budalaši mogu odgovoriti – DA.
Nedjelja 21. listopada
Ma gdje bio; u Australiji, na Novom Zelandu, u Sjevernoj ili Južnoj Africi, u Kuala Lumpuru, Bogoti ili Kartaheni, svaku nedjelju analiziram tjedan. I pišem. Sa zadovoljstvom. Pitaju me prijatelju; gdje pronalaziš ideje?! Ili; odakle crpiš inspiraciju. Drugim riječima; što ti je ili tko ti je muza, ako je, naravno, novinari uopće i imaju. No, ja se pitam ima li uopće novinarstva ili su novinarstvo sustavno, prvo na Zapadu kojemu smo toliko zavidjeli, ubili. Muza je hrvatska svakodnevica. Muze su događaji i ljudi, čiji me postupci uvijek iznenade, frapiraju, dovode do očaja. Čitam što su sve prošloga tjedna izjavili svjedoci na suđenju Ivi Sanaderu. S druge pak strane svi portali kriče o rastavama zvijezda, koje su poznate samo zato što su poznate. Gdje ima više prljavoga veša; u politici ili na estradi? Koje je nebo natkriljeno s više zvijezda, ono političara ili ono Severine, Danijele ili Milana, koji, kada je u pitanju brak s balkanskom pjevačicom nije bio baš vidovit? Sanader je ipak meštar u općenju s medijima. Svakoga dana nam se smijulji u lice te nas proglašava lažovima. A tko laže, taj i krade. A svi lažu osim Sanadera, zbog kojega je svakom građaninu Hrvatske ipak barem malo neugodno. No, Sanader i njegovi kleptomani – ljudski liliputanci a Golijati u zlodjelima – samo su nastavak jedne velike pljačke slobodne Hrvatske. Koje li ironije!? Zar baš svaku nedjelju moram probavljati tako tešku hranu?!
Ponedjeljak 22. listopada
Svake večeri, ali baš svake večeri pokušam samoga sebi uvjeriti kako je baš sljedeće jutro moja prekretnica. U čemu? Novom odnosu prema vremenu. Leći ću – uvjeravam se lažno – ranije, i dići ću se ranije. Neću, e baš neću više biti u stisci s vremenom te plaćati i u Saboru i u stranci penale. Pedeset kuna za zakašnjenje i nije mala svota, naročito ne ako se pomnoži s desetak ili petnaestak dana u mjesecu. Pribrojim li tomu vožnju s taksijem, dobar dio plaće bacim u vjetar. Hoću li stići pojesti barem bananu? Neću. Jesam li išao ranije spavati? Nisam. Morao sam pročitati posljednje stranice Slobode famoznog Frenzena. Koji je, zapravo, opisao slobodu na pravi način. Pokušavam ubrzati jutarnji ritual, ali ne ide. Kasnim na okrugli stol o – demokraciji. Ima li smisla na formalistički način govoriti o demokraciji? Nema. Ne želim biti, ali i nisam, političar poput većine kolega. Želim vidjeti, želim prepoznavati, želim opažati, želim govoriti, govoriti istinu, govoriti o suštini. A tada se moram suprotstaviti struji, koja je već naučila da se ne mirim sa stvarima kakve jesu. Demokracije – nema. Demokracija je najveća manipulacija. Demokracija koju upražnjava većina država na Zemlji je najidealniji sustav kojim se većina pokorava moći manjine. Moći sve grabežljivije manjine.
Utorak 23. listopada
Jutro je vrijeme za paniku. Kasnim. Ovo već opasno naginje mazohizmu. Danas je problem veći jer bih mogao zakasniti na sjednicu saborskog Odbora za medije kojem predsjedava moja malenkost. Uskačem u tramvaj. Trčim preko Jelačić placa i uspinjem se Radićevom prema Kamenitim vratima. Stigao sam pet minuta prije. A mogao sam i kasniti jer se većina nije pojavila na Odboru. Zašto? Mogu pretpostaviti. Na dnevnom redu je zakon o HRT-u, ali ne Zakon Vlade već Laburista. Prijedlog Zakona je odbila Vlada, odbiti će ga i Sabor zato što ga predlaže opozicija i zato što je Vlada izmjene zakona izglasala prije ljetnog raspusta. Zašto tada nije razmatran i naš prijedlog? Zato što nema demokracije. Zato što svake godine, nakon izbora, dekretom pravo na svu pamet dobiva jedino vlast. Pametni postaju nepametni, a nepametni postaju pametni. Samo zato što im je narod naivno povjerovao da su pametni. Da znaju. Da umiju. Da žele. Uz nekoliko izjava za portale, radio, novine i televiziju, čekaju me dvije rasprave. Pokušavam raspravom izgurati ogroman kamen na brdo s kojeg mi se cereka vlast. Zato što govorim istino, zato što sam žestok, zato što baratam argumentima i zato što pozicija nema protuargumenata, u replici mi mogu samo odgovoriti da sam populist. Ako je govoriti istinu populizam, tada jesam populist. Pred večer stranački sastanak. Razgovor s laburističkim kandidatima za gradonačelnike. Ima zanimljivih, pametnih ljudi ali i onih koji su zalutali u politiku. Tučemo ih istinom. A tko to voli?! Čak ni moji.
Srijeda 24. listopada
Jesam li jučer ručao? Čini mi se da nisam. Stežem remen za još jednu rupicu, posljednju. Nedostaje mi supruga koja me uvijek iznenadi s kakvim oblizekom u
Ilustracija
rižideru. Do sutra je u Varšavi na službenom putu. Kada nema nje, ni sin, koji stanuje stan do našega, rjeđe svraća. Našu špajzu naziva – Konzumom, a taj je konzum trenutno prazan. Srećom što u ovoj fazi ne jede čokoladu, pa mi je ona bila spas ujutro. U Saboru – stižem minutu do početka zasjedanja – danas su na redu konzultacije klubova zastupnika za ravnatelja HRT-a, Programsko vijeće i NO-o. Popodne rasprava o HNB-u. Postignut je konsenzus o Programskome vijeću te članovima Nadzornog, ali ne i o ravnatelju. Većina i Laburisti predlažu za ravnatelja Gorana Radmana, koji je, uz Domagoja Novokmeta i slovio za favorita. Presudilo je iskustvo i, što je jako važno, osjećaj da na Radmana politika neće moći utjecati. Govorim u ime Kluba Laburista o izvješću Hrvatske narodne banke, koja sve vrijeme hrvatskoga višestranačja – riječ samostalnost i demokracija ne spominjem uzalud – radila protiv interesa hrvatskih građana a za konto krupnih kapitalista, posebice bankara. Uz vlast HNB je najveći krivac što je kuna postala preračunsko sredstvo a ne novac. Bivši guverner Rohatinski, uz pomoć strogo kontroliranih medija, stvorio je kult svoje ličnosti. Kojeg li paradoksa; svidio se narodu kojem je zacementirao deviznu klauzulu. Kritičnost se ne dopada viceguverneru Martiću. Istina boli. Poput mojih leđa. Zato sam među posljednjima u teretani. Trčim svoju uobičajenu kilometražu. Nakon treninga se osjećam puno bolje.
Četvrtak 25. listopada
Pred Saborom me dočekuju predstavnici seljak, preciznije – mljekara, s kojima sam ovoga ljeta obilazio slavonske farme. Odbija ih primiti i premijer i ministar poljoprivrede. Gospodin Kovač i gospodin Laslo pitaju možemo li mi zastupnici ikako pomoći seljacima. Dogovaram s ostalim kolegama da prekinemo sjednicu i zatražimo dijalog između mljekara i Vlade. Prvo u ime HDZ-a, koji je najveći krivac za pomor poljoprivrede a onda i krava, govori kolega Milinković a potom moja malenkost. Upoznajem zastupnike – a nadam se da je to upamtio i predsjednik HSS-a g. Hrg – koliko je Hrvatska imala krava na početku prošloga stoljeća a koliko ih ima danas. 1911. Imali smo milijun i dvjesto tisuća grla a danas milijun manje. Prije Domovinskog rata Hrvatska je ne samo hranila samu sebe već je hranu i izvozila. Danas, da podignu zid i izoliraju nas, svi umiremo za šest mjeseci. Korumpirana vlast je zbog vlastitih probitaka uništavala proizvodnju a stimulirala uvoz. Zato i jest Hrvatska na koljenima. Seljaci uspijevaju doći do predsjednika Sabora g. Leke. U 14 sati kao predsjednik Odbora za medije ulazim u dvoranu punoj novinara. A kada su prisutni novinari, znači da je riječ o HRT-u. Većinom glasova za ravnatelja HRT-a Odbor je plenarnoj sjednici predložio Gorana Radmana. Sutra slijedi završetak jednog dugotrajnog procesa koji će uroditi, nadam se, sređivanjem stanja na HRT-u. Večer završavam u Vinodolu u društvu dragih prijatelja. Za susjednim stolom je don Ivan Grubišić, s kojim sam već duže vrijeme u drugarskom odnosu.
Petak 26. listopada
Do devet sati imao sam desetak poziva novinara. Predviđam li da će izbor ravnatelja i Programskoga vijeća proći bez problema? Ako polemični tonovi i drukčije mišljenje nisu problem, tada će HRT oko podneva napokon dobiti ravnatelja koji će prekinuti stanje izvanrednosti, negativne selekcije, tehničkog nazadovanja i ekonomske devastacije. Predviđeno, doživljeno. HDZ osporava ne Radmana već pomanjkanje želje za postizanjem jednoglasnosti, što me nikada, ali nikada nije zabrinjavalo. Izabrano je i Vijeće i Radman. Većinom glasova. Smatram da su i odbor i moja malenkost obavili dobar posao te da novinari na Prisavlju mogu napokon odahnuti. No, sada počinju Radmanove muke. Ali ne samo zbog lošega stanja na HRT-u već i zbog toga što će mu Danajci donositi razne darove. Nadam se da će prepoznati kameleone, one koji su činili sve ne bi li mu u dolasku na Prisavlje podmetnuli što više nogu. Svršetak radnog dana posvećujem Slobodnoj Europi, pitajući se: A koliko sam to ja uopće slobodan? Koliko sam zarobljen politikom? Je li mi se pomutila slika stvarnosti – čega se najviše plašim – iz ove gornjogradske perspektive? Sumnjam u vlastite postupke i stavove?! Sumnjam, što znači – dakle – jesam. Prije svega ono što sam bio. Čovjek. Nadam se da i građani to isto prepoznaju u meni.
