Dostupni linkovi

logo-print

Jović: Činjenice šokiraju, zato što vlada kultura falsificiranja


Dejan Jović

Dejan Jović

Dejan Jović je redovni profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Donedavno je bio glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske. Glavni je urednik politološkog časopisa "Politička misao" i predsjednik Upravnog vijeća Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.

Subota, 8. studenog 2014.

Slušam radijsku emisiju o političkim događajima prošlog tjedna. U 20 od ukupno 30 minuta riječ je o generalima i o braniteljima. Predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović kaže da će udruženje generala postati njen "kolektivni savjetnik" - štogod to značilo.

Kardinal Josip Bozanić podržava branitelje koji protestiraju protiv vlade jer se plaše da će im biti ukinuta neka stečena prava, uglavnom materijalna. Kažu da se bore protiv Jugoslavena – kao što su se 1991. borili protiv Jugoslavije. Potom slijedi izvještaj o tome koji general podržava kojeg predsjedničkog kandidata. Diskurs je prepun vojnih i ratnih pojmova: stožer, obrana, agresija, izdaja, rat, heroj…

Slušajući tu emisiju, u jednom sam trenutku pomislio: evo, ovako bi izgledale vijesti da smo u vojnoj diktaturi. Ni 20 godina nakon rata, ne dopušta nam se da živimo normalnim životom civila. Svaki put pred izbore – evo rata opet: ako ne ovog iz devedesetih, onda onog iz četrdesetih. Pritom se o ratu mnogo govori, ali se i dalje o ključnim stvarima u vezi s tim ratom – mnogo i šuti.

Nedjelja, 9. studenog 2014.

Berlin, obilježavanje 25 godina od pada Zida

Berlin, obilježavanje 25 godina od pada Zida

Godišnjica pada Berlinskog zida. Znamo što je 1989. bila jednoj Njemačkoj, Poljskoj ili Čehoslovačkoj. Ali, što je ona bila nama u tadašnjoj Jugoslaviji? Bila je to godina koja nam se nije dogodila. Za srednju Evropu, 1989. simbolizira pobjedu liberalne demokracije nad alternativama.

No, kod nas – i u nizu post-sovjetskih zemalja – pobijedio je konzervativni i agresivni nacionalizam, koji je istisnuo i one elemente liberalizma koji su postojali u socijalističko doba.

Naša 1989. bila je – gazimestanska. Umjesto slobodarske politike koja preferira pluralizam i različitosti, kod nas je prevladala politika homogenizacije većinâ i marginaliziranja, pa i eliminiranja manjinâ. Nova je demokracija kod nas bila neliberalna.

Umjesto trajnog mira, dobili smo brutalno nasilje i rat, povratak ekstremnih ideologija i politika. Potonuli smo i još pokušavamo isplivati. Umjesto 1989. imali smo devedesete. U Njemačkoj, stoga, možda i imaju razloga za slavlje. Mi baš i nemamo.

Ponedjeljak, 10. studenog 2014.

Na Fakultetu – konferencija o 25. godišnjici od 1989, koju smo organizirali s kolegama iz Poljske. Na njoj govorim o "konzervativnoj tranziciji". Naša tranzicija bila je složenija od ijedne druge: bila je peterostruka.

Istodobno se mijenjao politički poredak, ekonomski sistem, državnost, identitet, a uskoro smo imali i tranziciju iz rata u mir.

Blago Poljacima, čija je tranzicija bila tek dvo-i-pol-struka: nisu mijenjali državnost, niti su imali rat, a nacionalni identitet mijenjali su dopola, daleko manje nego što je bio slučaj u post-jugoslavenskom prostoru.

Viktor Orban i Vladimir Putin

Viktor Orban i Vladimir Putin

Nažalost, ni 25 godina nakon početka tih tranzicijâ, nisam siguran da smo ih dovršili. Je li demokracija sasvim sigurna u našim rukama? Je li ona danas više liberalna i pluralistična nego što je bila u devedesetima? Ili smo i danas – javno ili tajno – zaljubljenici u snažne vođe, kao što su Putin ili Orban?

Model kojeg, primjerice, Putin primjenjuje u Rusiji – a koji se temelji na ideji uništenja svake opozicije, jednom za svagda – vrlo je popularan u gotovo svim post-jugoslavenskim zemljama. Je li naša budućnost, dakle, u liberalizaciji ili putinizaciji? Obje su opcije – u Hrvatskoj – i dalje sasvim moguće.

Utorak, 11. studenog 2014.

Na fakultetu, panel o britanskim gledanjima na Europsku uniju. Govori britanski ambasador i dvoje mojih kolega politologa. Ambasador naglašava da britanska vlada i dalje smatra da je članstvo u EU od važnog nacionalnog interesa za Britaniju.

No, traže reformiranu Uniju, u kojoj će se na nacionalnoj razini odlučivati o svemu, osim o onome što države delegiraju Briselu. Kakvu Europu, međutim, želi Hrvatska? O tome nema čak ni rasprave.

Političari su na Europu gledali kao na cilj, a ne kao na sredstvo. Taj cilj imao je simboličku vrijednost – da nas relevantni drugi priznaju kao normalnu zemlju. Ulazak u EU je istodobno i povećanje stvarne moći zemlje – a prestaju i pritisci na nju izvana. No, kao da je ulaskom u EU došlo do kraja politike.

Unošenje zastave Hrvatske u Europski parlament, 2013.

Unošenje zastave Hrvatske u Europski parlament, 2013.

Ostvareni su, navodno, svi nacionalni ciljevi i sad se pluta i tumara. U jednom je, međutim, ulazak u EU ipak temeljito promijenio politiku u Hrvatskoj. Više nije moguće u ime nekog "nacionalnog cilja" isključivati one koji se s tim ciljem ne slažu.

Sad se ti isključeni vraćaju na političku scenu, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li im uspjeti smanjiti moć dvije velike stranke: HDZ-a i SDP-a. Sa zanimanjem, stoga, pratim slovensko iskustvo. Je li potonuće velikih stranaka samo privremeno, ili trajno?

Srijeda, 12. studenog 2014.

S mladim kolegama raspravljam o uzrocima raspada Jugoslavije. Rođeni su u devedesetima, dakle, nemaju osobnih sjećanja na te događaje. Otkrivam uvijek iznova da su mnoge činjenice bile pažljivo skrivane od te generacije.

Primjerice, čak i oni informiraniji među njima, iznenade se kad pročitaju pitanje koje je postavljeno na referendumu u svibnju 1991. u Hrvatskoj. Taj referendum se aksiomatski smatra "referendumom o nezavisnosti" – i on je to, bez dvojbe, u jednom svom aspektu i bio.

Ali, uz to, on je bio i referendum o kulturnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj, te o mogućnosti konfederalnog povezivanja s ostalim jugoslavenskim narodima. Ta dva aspekta referenduma, gotovo su potpuno zaboravljeni. To je samo jedan od mnogih primjera. Iznošenje činjenica je "šokantno" zato što je zavladala kultura falsificiranja.

Falsifikat je pretvoren u mit – a dovođenje u pitanje tog mita osuđuje se kao "udar na temelje državnosti". U akademskoj raspravi, a ja mislim i u političkoj, treba se uvijek držati dobrog starog novinarskog načela: "Činjenice su svete, komentari su slobodni". A ne one koja je i dalje popularna: "Moje interpretacije su svetinje, tvoje su sumnjive, a činjenice su - nebitne".

Četvrtak, 13. studenog 2014.

U beogradskom Vremenu je objavljen moj novi članak – o poukama hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, i njihovoj eventualnoj upotrebljivosti. Tri sam izdvojio: prvo, stvarajte prijatelje, i smanjite broj neprijatelja unutar Europske unije.

Prizor iz predgrađa Zagreba, 2014.

Prizor iz predgrađa Zagreba, 2014.

Hrvatska je s Njemačkom, a dijelom i sa SAD-om, bila u sponzorsko-klijentskom odnosu, i to joj je uklanjalo prepreke koje inače sama ne bi mogla ukloniti. Oslanjala se na četiri kruga prijatelja: katoličke zemlje, male zemlje, srednjo-istočno-evropske zemlje i Njemačku te njene prijatelje.

Imaju li sadašnje kandidatkinje takve sponzore?

Drugo, treba ili reformirati (što je teško i nepopularno) ili naučiti kako odglumiti reforme. Popularno je simulirati reforme, pa su upravo to i činile zemlje poput Bugarske, Rumunjske, Hrvatske i Slovenije. Treća pouka je: političari moraju naučiti kako ignorirati birače.

Budu li ih slijedili, nikad neće stići na cilj. Ignorirati birače u demokraciji je teško, i politički je nekorektno čak i predložiti tako nešto. Zato je smišljen politički korektan pojam: leadership. Suprotno je: populizam.

Petak, 14. studenog 2014.

Petkom predajem na novom specijalističkom studiju diplomacije, koji je de facto zamijenio nekadašnju diplomatsku akademiju. Uspjeli smo, naime, umjesto starog modela školovanja diplomata unutar ministarstva vanjskih poslova, osnovati sveučilišni studij kojeg izvode četiri fakulteta: pravni, politološki, ekonomski i filozofski. Time smo školovanje diplomata prebacili iz političke sfere u akademsku.

To smo isto učinili, od ove godine, i s vojnim školovanjem, kojeg izvodi dvadesetak fakulteta. Još kad bismo uspjeli reformirati na taj način i školovanje policajaca, mogli bismo reći da smo učinili velik korak u depolitizaciji tih triju važnih državnih službi.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG