Dostupni linkovi

Beganović: Naivnost racionalnog ponašanja


Davor Beganović je lektor bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika na sveučilištu Tubingen. Bavi se znanošću o književnosti i kulturi s težištem na južnoj slavistici. U središtu interesa su mu jugoslavenska književnost i kultura 20. i 21. stoljeća. Objavio monografije Pamćenje traume. Apokaliptička proza Danila Kiša (2007), Poetika melankolije, Na tragovima suvremene bosanskohercegovačke književnosti (2009) i Protiv kanona, Nova crnogorska proza i okamenjeni spavač (2011). Skupa s Peterom Braunom priredio zbornik Krieg sichten (2007), a s Enverom Kazazom antologiju Unutarnji prijevodi (2011). Preveo s njemačkog knjige Renate Lachmann Phantasia – Memoria Rhetorica (2002) i Metamorfoza činjenica i tajno znanje (2007), a s engleskog Roberta Younga Kolonijalna žudnja (2012).

Subota, 11.10.

Kad me Mirjana Rakela s Radija Slobodna Europa zamolila da pišem dnevnik tjedna priopćio sam joj dvije stvari: da ne mogu zamisliti dosadnijeg čovjeka od samoga sebe i da nikada u životu nisam pisao dnevnik. Budući da nijedan od argumenata nije upalio a ja iz pristojnosti rijetko odbijam molbe, evo me na tom poslu. Unaprijed žalim one koji će slušati njegove rezultate. Još uvijek mi zvone uši od koncerta Dubioze kolektiva u Kuli. Prvi put sam ih slušao uživo a najsmješnije mi je bilo kad me je susjed, čuvši kako pjevam njihovu dub-verziju "Krivo je more", molio da mu objasnim o čemu je riječ.

Zapravo bila je to jedina pjesma koju sam znao otpjevati. To moje poznavanje govori gdje sam otprilike stao s yu-rockom. Momci su žestoko i pošteno odradili svoj posao, publika je bila sretna. Puno tiše iskustvo je bio sinoćnji vernisaž retrospektivne izložbe Matthiasa Holländera. Promatrane u objedinjavajućem kontekstu, slike i fotografije ponudile su u suvremenom slikarstvu jedinstvenu viziju vanitasa, melankolije koja se probijala iz opsesivnoga vraćanja motivu prolaznosti, promotrenom iz najrazličitijih refleksivnih kutova. Realizam se Holländerova slikarstva pokazuje kao filozofsko promatranje i prevrednovanje svijeta života.

Nedjelja, 12.10.

Alenka Bratušek
Alenka Bratušek

Njemački je tisak pun komentara u vezi s izborom nove Europske komisije. Junckerova je kandidatkinja za mjesto komesarke zadužene za energetsku uniju Alenka Bratušek neslavno propala na grilanju kod parlamentaraca. Kao nasljednica je nominirana Violeta Bulc, političarka s impresivnim iskustvom od nekoliko tjedana u Cerarovoj vladi. Slovenija procesom nominiranja potvrđuje sve stereotipe o Balkanu i pokazuje da tamo doista i pripada. Prva kandidatkinja je za taj položaj de facto predložila samu sebe.

Na takvu su vrstu korupcije Nijemci osobito alergični.

Kompetencije su druge na području energetike, pak, protumačili čitajući blogove što ih vodi na pageu svojega poduzeća. U jednome od njih veli da "vjeruje u snagu umrežavanja, holističku individuu i pozitivnu energiju". Sve je to navelo dopisnika Spiegel-onlinea iz Bruxellesa da je nazove "komesarkom za pozitivnu energiju". Hoće li new-age laprdanje ostati privatna stvar ili će ga gospođa Bulc inaugurirati u rukovodeće načelo kompleskne problematike zajedničkog europskog energetskog sustava? Korektura od 15.10: Po najnovijoj odluci Bulc će postati komesarska za promet. Kompetencije? Kao i za energiju.

Ponedjeljak, 13.10.

Da mi Mirjana Rakela nije rekla da su u "mome" tjednu izbori u Bosni i Hercegovini, lako se moglo desiti ta previdim taj događaj. No ovako sam pregledao sam Oslobođenje i Nezavisne. U onom dijelu Bosne i Hercegovine koji je po Dejtonskom sporazumu pripao bosanskim Srbima vodi se čak i zanimljiva borba između SDS i SNDS. U Federaciji BiH pobjeđuju SDA i HDZ. Kao da se ponovila 1991.

Ono što je od izbora do izbora vidljivo jest eklatantan nedostatak ljevice. Sve što promatram sa svoje ugodne daljine govori o cementiranju nacionalne opcije uz podršku oligarhijskih centara moći. Zemlja u kojoj je infrastuktura u katastrofalnom stanju, u kojoj je nezaposlenost enormna, školstvo propada a socijalna je zaštita na mizernom nivou, nema snage da smijeni vlast koja joj zamagljuje oči pričama o opasnosti od susjeda. No tko na političkoj sceni bivše Jugoslavije očekuje racionalno ponašanje, taj je naivan.

Utorak, 14.10.

Mladen Ivanić
Mladen Ivanić

Iznenađenje kod Srba. Dodikova izabranica gubi a mjesto u predsjedništvu BiH dobiva Ivanić. Dodik mi je uvijek bio odbojan: zbog primitivizma, siledžijske bahatosti, narcisoidne arogancije, nevaspitanja i neobrazovanosti. U jednu riječ: pravi čovjek na pravom mjestu. A referendum? On je, uostalom, od momenta kad je bljedunjavi predsjednik Hrvatske smijenio političkog savjetnika zato što je s pravom u pitanje doveo legitimnost svih referenduma na tlu bivše Jugoslavije opća tema. Kultura je referenduma nešto što se uči, nešto s čime se postupa s opreznošću, oni se sprovode nakon višegodišnjih priprema, s pažljivo razrađenim pitanjem iz kojeg mora nestati svaka sugestivnost.

Zemlja u kojoj živim nema, na razini iznad komunalne, referendum. Razlog je tomu da je taj vid političkoga izjašnjavanja u njoj bio iznimno popularan od 1933-1945. Zemlja u kojoj povremeno radim, i u kojoj kupujem benzin, referendum već 150 godina primjenjuje kao oblik direktne demokracije. Danas sam za ručkom u Zürichu, prije seminara, o tome raspravljao s Jurijem i sa Sylvijom. Sve troje zgranuti kriminalnom energijom i trikovima koju Blocher i njegova SVP koriste kako bi do maksimuma razvodnili i potkopali tu formu izjašnjavanja. Dodik je od bloherovske perfidnosti daleko. No on ni ne treba manipulirati politički svjesnim i u velikoj mjeri obrazovanim ljudima.

Srijeda, 15.10.

Još samo malo o izborima. Dodik koji poraze, makar i minimalne, ne može otrpjeti izjavljuje da je Ivanić u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ušao zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Pitanje je, logično: Treba li Bošnjacima u tvorevini oduzeti pravo glasa? Nastava je počela i u Tübingenu. U vlaku sam (imao sam hvala bogu vremena - štrajk mašinovođa me je zaustavio u Singenu) dovršio Kadareov Most s tri luka. Dva mjeseca sam se pripremao da započnem lektiru tog romana, otkad sam kod Emily Apter pročitao kako ga ona drži svojevrsnim ponovnim ispisivanjem, čak i polemičkim, Andrićeve Ćuprije.

Fascinacija kojom se oba romana ustremljuju na jezik, konkretno jezik na Balkanu, više je nego očita. Jezik kao izvor, veli Apter, "paranoje, vojnoga neprijateljstva". Na tragu Apter ali i Yasemin Yildiz teška i inspirativna diskusija sa studentima o višestrukim pripadnostima pojedinih književnika. U središtu Kiš. Usto, Saša Stanišić i Aleksandar Hemon. Usred rasprave pita me Savo: "Je li istina da je srpski najsavršeniji jezik na svetu? Tako mi je pričala mama". Kažem Savi da u svakom slučaju, kao dobar sin, treba slušati mamu i ne dovoditi u pitanje njezine riječi.

Četvrtak, 16.10.

Dok sam čitao i uspoređivao Andrića i Kadarea, Srbija i Albanija sretale su se u drugoj sferi koju ne mogu obilježiti drukčije nego kao grotesknu. Neodoljivo me je sve podsjetilo na aferu oko pokušaja atentata na cijeli srpski državni i crkveni vrh u Boriku. Nakraju se ispostavilo da je atentator moj bivši teniski partner Bole koji je odlučio da dio svog arsenala deponira na radnom mjestu, budući da je gospođa supruga, eto, bila malo zabrinuta da sve to ne bi kod kuće detoniralo. O Boletu više nisam ništa čuo.

Meč Srbija - Albanija, Beograd 14. oktobar, 2014.
Meč Srbija - Albanija, Beograd 14. oktobar, 2014.

No na nogometnoj je utakmici Srbije i Albanije pušten model aviona (i to su, valjda da bude opasnije, počeli nazivati dronom, zaboravljajući pri tome da drone na engleskom znači trut) koji je na sebi imao prikačenu zastavu Velike Albanije. Taj je gnusni čin ekspresno proglašen državnim napadom na Srbiju, objavom rata, što li sve ne.

Ljupki se predsjednik upitao što bi bilo da je na truta umjesto zastave bila prikačena, evo nas kod histerije Borika, bomba. Cijelim je uređajem dirigirao, jeste, jeste, policija je dokazala, brat albanskoga premijera. Naravno, zastava prikačena na truta je pokušaj izazivanja rata, što zvižduci albanskoj himni, uzvici "Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji", ili "Nož, žica Srebrenica" nisu - to su tek mili, pomalo nestašni iskazi državnoga patriotizma. Sutrašnje ritualno paljenje pokoje pekare ili slastičarnice izraz je opravdanoga narodnog gnjeva. Efikasna policija i dalje traži počinitelje. Nadati je se da će se među njima naći braća premijera ili predsjednika. Ili je premijerov brat posla s policijom imao u nekoj drugoj priči?

Petak, 17.10.

Posljednji dan ispisivanja dnevnika. Nad Konstanz se, kao što su meteorolozi i predvidjeli, spustila oluja. Na mom radnom stolu je mirno. Politika, ili ono što se u bivšoj Jugoslaviji njome smatra, je s njega nestala, nadam se zauvijek, a na svoje mesto se vraćaju stvari u koje se razumijem. Valja mi završiti predavanje za tibingenšku konferenciju o Podunavlju. Dunav u srpskoj književnosti i kulturi.

Ponovno iščitavanje Albaharijevih Pijavica - tek sad uviđam koliko je, zapravo, rijeka u njima važna. Integriranje onoga što sam pisao o Psalmu 44 u novi kontekst. Promatram kako Dunav na dijakronijskoj liniji od simbola slobode i ujedinjenja (Dositej, Radičević) postaje predmet melankolične meditacije (Crnjanski), da bi od Kiša (užas pokolja) do Albaharija (mjesto zavjere, turobne anksioznosti miloševićevske Srbije) prešao put otrježnjenja koji privremeni vrhunac nalazi u grotesknoj jezovitosti Ugričićevog Neznanom junaku. Zanima me na kakve će komentare naići moja dijakronijska konstrukcija koja se kreće od patosa, preko idile do teorije zavjere. Da bih to saznao valja mi strpljivo čekati početak studenoga. Čekanje će biti opušteno jer - više ne moram pisati dnevnik tjedna.

XS
SM
MD
LG