Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Balkanci nađu način da iskoriste mogućnosti sistema


Srđan Šarenac

Srđan Šarenac

Dnevnik je vodio Srđan Šarenac, filmski reditelj,koji je trenutno u Berlinu na Nipkow stipendiji gdje piše scenario za film “Izbor za Miss zatvora”. Srđan je diplomirao filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beograd, a potom je završio postdiplomski iz filmskog scenarija na Binger Film Institute u Amsterdamu te Master in Audiovisual Management u Rondi, Španiji.

Režirao je:”Briljanteen” i “Kratki spoj” za HRT, “Mile u Borbi protiv tranzicije” za B92 te dokumentarnu seriju o Top listi nadrealista i dokumentarac SELMA za BHRT. Izvršni je producent filma “Ne sanjam na njemačkom” rediteljke Ivane Lalović koji je premijerno prikazan na Venecijanskom filmskom festival.

Reditelj je i producent filma “Selo bez žena” koji je prikazan na 50 filmskih festivala gdje je osvojio 13 nagrada među kojima i nagradu SCAM udruženja francuskih reditelja dokumentarnih filmova. “Selo bez žena” je uvršten u INPUT selekciju najboljih 80 filmova na svijetu u 2010 finansiranih od strane javnih televizija.

Subota, 13. oktobar 2012.

Budim se u stanu kod moje dobre prijateljice Renate Cigler iz Sarajeva koja u Berlinu živi već 5 godina gdje je završila magistarski. Renata je sada na doktorskom studiju iz medija i komunikacija na Martin Luther univerzitetu. Kod Renate sam gost dok se ne isprazni stan u kojeg useljavam. Dobijam sms od Fruzsi, u čiji stan treba da se uselim sutra. Fruzsi mi javlja da joj je u autobusu Turčin istrgnuo Iphone i pobjegao. Za nju to znači da će morati ostati u stanu do ponedjeljka kada će prijaviti krađu u policiji i prepoznati lopova na video snimku. Za mene to znači još jedan u Renatinom stanu i seljenje tek u ponedjeljak.

Ovo mi je prvi put da sam duže u Berlinu. Provešću tri mjeseca u ovom gradu pišući scenarij za dugometražni film “Izbor za Miss Zatvora”. Trebalo mi je čak 6 godina da dobijem ovu stipendiju Nipkow.Od 2006. sam se redovno prijavljivao i tek ove godine sam dobio pozitvan odgovor.

Nekako mi se uvijek dogodi da u Berlin dolazim kad je hladno i kišno, zato i ne pamtim da sam puno šetao u ovom gradu ranije.U Berlinu svaki dan gotovo pada kiša i kada bih ostao kući i čekao da prestane mogao bih čekati do maja. Izlazim van i hodam do metroa. Neukolln,u kojem stanujem, je dio Berlina u kojem je velika populacija imigranata, naročito Turaka i Arapa. Na svakom uglu je moguće pronaći Doner Kebap ili neko drugo tursko fast food jelo.

Nakon 15 minuta vožnje metroom nalazim se na stanici Kleistpark gdje me čeka Vjeko Kantar, Banjalučanin koji u Berlinu živi 20 godina gdje je završio filmsku akademiju i radi kao scenarista. Pričamo dugo o scenarijima a potom o našim ljudima sa Balkana koji dolaze u Berlin i o tome kako Balkanci uvijek nađu mogućnost da iskoriste sve mogućnosti sistema države. Pričam mu priču o jednom izbjeglici Bosancu u Danskoj kojeg su uhvatili da u gradskom ribnjaku lovi ribu sa dinamitom. I šta sad Danska treba da uradi sa tim čovjekom i kako da ga integriše u društvo koje nije naviklo da neko peca ribu dinamitom.

Preko 20 minuta čekam U bahn za Neukolln. Uveče je berlinski U bahn pun pijanih ljudi koji nose flaše i piju iz njih. U metrou sjedam na slobodno mjesto pored jednog crnca koji dijeli flašu vina sa drugim suputnicima jer mu je danas rođendan. Dvije mlade Njemice primaju flašu i potežu iz nje. Radosna atmosfera među potpunim strancima. Svi se smiju.

Zove me Renata, još nije u stanu, a ja nemam ključ od stana. Kaže mi da dođem na žurku koja je vrlo blizu. Ulazim u privatan stan u kojem je žurka. Dosta je naših ljudi, pretežno iz Hrvatske koji studiraju doktorski ili magistarski u Berlinu. Pričamo svi na našem jeziku, žao mi je samo Španca koji strpljivo šuti i gleda nas dok mi pričamo o filmu “Davitelj protiv davitelja” mog profesora Slobodan Šijana.

Nedelja, 14. oktobar 2012.

U Berlinu ima običaj da se ljudi nedjeljom druže po cijeli dan. Kada sam se probudio Renata je već bila otišla da se vidi sa prijateljicom. Zovem ih i kažu mi da dođem do Templehofa – napuštenog aerodrome kojeg je izgradio Hitler uoči drugog svjetskog rata. Sada je taj aerodrome pretvoren u veliki park u kojem se okupljaju trkači, biciklisti i šetači. Snažan vjetar duva i mnogi paraglajderi ga koriste da bi surfali na svom skejtu dok ih zmaj povlači po pisti.

Nalazim Renatu is a njenom drugaricom Renatom šetamo zajedno do buvlje pijace na kojoj bezuspješno tražimo sto za sobu. Upoznajem Gaby, novu Renatinu cimericu, koja je stigla iz Australije gdje je završila master iz neuropsihologije. Gaby je uzela godinu dana slobodno i putuje po Evropi. Roditelji su joj rođeni u Njemačkoj tako da posjećuje rodbinu i uči njemački jezik. Dajem joj DVD filma Selo bez žena, znam da ga neće moći pronaći u Australiji. Obećava da će mi napisati kako joj se dopao film.

Na kraju dana odlazim na kebap, i dok ga jedem slušam turske narodnjake. Dok gledam čitave porodice sa djecom u momentu se počinjem osjećati kao u nekoj našoj ćevabdžinici.

Ponedjeljak 15. oktobar 2012.

Cijelo jutro pakujem svoju veliku torbu, sa kojom sam prošao pola svijeta u prethodnoj godini prateći svoj film Selo bez žena. Primjećujem da je torba pukla pored točkova, proklinjem sebe što to nisam video i prijavio na aerodromu. Zapravo tako sam i dobio ovu torbu sa točkovima. Kad su mi na aerodromu u New Yorku slomili točkove od prijašnje torbe, oni spremno su izvadili ovu torbu i dali je kao zamjensku. Od tada se ne rastajem od nje. Nosim torbu sa 4.sprata Renatinog stana stepenik po stepenik. Zanimljivo je da u Berlinu sve zgrade imaju do 5 spratova i samim time nijedna nema lift. Obično jeftiniji stanovi sun a posljednjim spratovima.

Prolazim ulicama Neukollna i tražim moju ulicu prema karti koju sam napravio Nalazim zgradu koja je smještena odmah pored kanala. Penjem se na 3.. sprat i ulazim u jednosoban stan u kojem ću provesti naredna tri mjeseca. Kao svi stanovi u Berlinu i ovaj ima visoke plafone. Stan je potpuno očišćen, primjećuje se njemačka disciplina iako je vlasnica Mađarica. Jedino što odudara je velika harfa u spavaćoj sob i ogromno ogledalo nasuprot velikog bračnog kreveta. Odmah počinjem svirati harfu i obećavam sebi da ću se potruditi da je naučim svirati dobro.

Popodne provodim u isprobavanju veš mašine i punjenju frižidera iz obližnjeg supermarketa a potom pisanje scenarija u toploj kuhinji.

Utorak 16. oktobar 2012.

Ujutro odlazim u Nipkow program. Nabavili su mi film Banditen koji govori o zatvorenicima koji su formirali rock bend u zatvoru. Poslijepodne se srećem sa Vedranom Madžar, s kojom sam jako davno, još prije 10 godina studirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Ona je tada bila mlađa godina Filmske i TV produkcije dok sam ja bio na filmskoj režiji. Odlazimo u kafić koji je jako mračan, nema niti jedno svjetlo, na svakom stolu je po jedna svijeća i pričamo u polumraku. Vedrana je već dvije i po godine u Berlinu na magistarkom. Piše jedan zanimljiv scenario za igrani film sa glavnim likom Jugoslavom. Obećavam da ću ga pročitati. Uskoro nam se pridružuje i Renata. Njih dvije se upoznaju. Smijemo se, prisjećamo se našeg studiranja i pitamo se koliko puta smo mogli doživjeti neku nesreću na snimanju naših studentskih filmova.

Srijeda 17. oktobar 2012.

Odlazim da se vidim sa Irom Hadžić, umjetnicom koja je rođena i odrasla u Sarajevu. Ira već 20 godina živi u Njemačkoj i bavi se raznim vidovima umetnosti kao što su film, slikanje i pisanje. Nalazimo se pored kafića Devils kitchen koji je još zatvoren. Sjedamo u kafić pored. Ira mi pokazuje slike enterijera koji je dizajnirala. Izgleda prilično impresivno.

Poslije kafe, sa Irom odlazim da kupim papir za printer. Naime u stanu sam video printer, a Fruzsi mi je rekla da koristim sve što je u stanu. Kupujem papir, dolazim u stan i pokušavam odštampati dokumenta za prijavu adrese. Nema tonera. Očajan sam.
Zove Renata, završila je posao za danas. Dolazi na useljenje i donosi mali šampanjac s kojim nazdravljamo. Naručujem toner sa e baya preko Renatinog računa. Doći će za par dana.

Dobijam lijepu vijest e mailom – Radio televizija Republike Srpske mi javlja da će ove godine prikazati moj film Selo bez žena. To je lijepa vijest, da film još uvijek pravi veliki interes na Balkanu. Vrlo mi je žao da film nije do sada prikazan niti na jednoj televiziji u Srbiji jer je to ipak priča o Srbiji i napuštenom selu u Raškoj regiji.

(VIDEO: Trailer filma 'Selo bez žena')



Četvrtak 18.oktobar 2012.

Sanjao sam da sam za novi film dobio novac iz Hrvatske i Srbije i da odlazim kod Mire Purivatre, direktora Sarajevo film festival i tražim da mi on podrži debitantski film.
Budim se, razmišljam o snu. Razlog sna je da su mi odbijena 2 projekta na nedavno završenom konkursu Fondacije za kinematografiju Federacije Bosne i Hercegovine. Među njima je i scenario za dugometražni film “Spašen” koji je dobio nagradu na festivalu u Monpeljeu i izabran u selekciju 10 najboljih dugometražnih scenarija Berlin film festivala. I nakon svih tih uspjeha po treći put je odbijen u Bosni.

Nekako nikako da dobijem novac za film iz Bosne, pa čak ni za zadnji film Selo bez žena kojeg su finansirale Francuska, Hrvatska i Srbija.

Cijelo jutro razmišljam o stanju filmskih reditelja kod nas. Niko od njih ne može da živi od snimanja filmova, svi reditelji su profesori ili asistenti na fakultetima dramskih umjetnosti i snimaju jedan film u period od 3 do 5 godina. Gotovo svi filmovi koji se snime su namijenjeni festivalima, nema filmova oko kojih će se stvarati redovi ispred kina i tražiti karta više. Čast izuzecima kao što su Parada ili Montevideo, ali to su ipak filmovi sa najpoznatijim glumcima zvijezdama sa područja bivše Jugoslavije. Za debitantski film je nemoguće pronaći količinu novca kojim će se platiti poznati glumci te su debitanti prinuđeni da snimaju filmove sa naturščicima u glavnim ulogama.
Odlazim u opštinu Neukolln na U bahn stanici Mehringdamm i ispunjavam papire za prijavu boravka. U sali su stolice, stolovi za pisanje, pa čak i male stolice i stolovi za djecu.

U Berlinu sam primjetio da se velika pažnja posvećuje djeci, svako naselje ima dječiji park sa različitim spravama od tobogana do ljuljaški. I svaki park je pokriven pijeskom da djetetu ne bude ništa kad padne. Kod nas ih čeka samo beton. Razmišljam kako bi bilo dobro da se barem kod nas naspe pijesak u dječija igrališta. To je izvedivo i nije skupo.

Iz razmišljanja me budi zvuk na displeju gdje se pojavljuje moj broj. Ulazim predajem formulare, dobijam potvrdu o prijavi boravka odmah. Službenik mi ljubazno daje kartu naselja Neukolln i pokazuje mi gdje se na karti nalazi moj stan. Vrlo je ljubazan.
Na Mehringdamu uvijek primjetim ogromnu gužvu ispred malog kioska na kojem piše Mustafa Gemuse Kebap. Kažu da je to najbolji kebab u Berlinu i zato su velike gužve gdje se na kebap čeka i po 15 minuta. Ovo me podsjeća na moje studentske dane u Beogradu kada sam stajao u velikom redu ispred kioska kod Mare na Vračaru i čekao na najbolju pljeskavicu u Beogradu.

Odlazim metroom dvje stanice do Bodinstrasse gdje se nalazi škola za učenje svih mogućih jezika. Testiraju mi znanje njemačkog i u roku od pola sata dobijam propisanih 100 časova za nivo A 2.2. Osjećam se da sam kao kod doktora. Primjećujem jednog Turčina, koji ima sve tačne odgovore, pitaju ga zašto je došao kad savršeno govori njemački. Kaže da je proveo zadnje dvije godine u Turskoj pa je htio provjeriti da nešto nije izgubio. Pravi šaljivdžija.

Uveče dobijam e mail od Mariane Claro, Brazilke, s kojim sam dijelio stanu u Zagrebu dok sam radio dječiju emisiju “Kratki spoj” za HRT. Mariana, nije uspjela dobiti radnu dozvolu u Hrvatskoj, pa se vratila u Brazil gdje sad upisuje doktorat. Ona je moj glavni čovjek za film koji želim snimati u Rio de Janeiru. Mariana mi kratko javlja da je stupila u kontakt u sa zatvorom u Brazilu i da će se naredni mjesec organizovati izbor za Miss zatvora što je tema kojom se ja bavim u scenariju.

Petak 19. oktobar 2012.

Pet je sati vremenske razlike između Evrope i Brazila. Razmišljam o tome dok gledam na sat koji pokazuje 08.30. Sada je u Brazilu 03.30 ujutru i jedva čekam da kod njih svane i da se čujem sa Marianom koja će mi objasniti šta mi treba od dozvola da bih snimao izbor za Miss zatvora koji će se naredni mjesec održati.

Čitam nevjerovatnu vijest: Otkriven muškarac koji je ukrao konstrukciju mosta u Brčkom. Utvrđeno je da je dvadesetdeveto godišnji H. A. aparatom za autogeno zavarivanje presjekao konstrukciju mosta i traktorom je odvezao do svoje kuće u namjeri da most postavi na svom posjedu. Dok vani hodam uz kanal Maybachufer gledam mostove i razmišljam da ne bi dugo preživjeli da H.A kojim slučajem živi u Berlinu.

18 stepeni je i odlazim na pijacu koja se odvija svaki petak na mostu. Tražim da kupim bicikl jer mi je dosadilo da non stop pješačim.

Krajnje je vrijeme da postanem ein Berliner!

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG