Dostupni linkovi

logo-print

Dnevnik: Biti roditelj je političko pitanje


Ankica Čakardić

Ankica Čakardić

Ankica Čakardić je docentica i nositeljica Katedre za socijalnu filozofiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njeno područje interesa je socijalna filozofija, filozofija politike i kulture, te filozofija roda i teorija anarhizma.

Prošloga tjedna je sudjelovala u Šibeniku na festivalu Fališ, festivalu alternative i ljevice na kojem su ugledni svjetski intelektualci govorili o nužnosti intelektualne pobune.

Subota, 7.9.2013.

U Šibeniku smo. Šetnja starim gradom ne znači samo kasnoljetnu ljepotu i uživanje u srednjovjekovnoj i renesansnoj atmosferi. Na jednim starim drvenim vratima na koja smo naišli susrećemo napose „postmodernistički“ detalj, simbolički jak, tipična anything goes bliskost proturječnog koja se prodaje kao tobožnji dobronamjerni pluralizam pogleda na svijet. Naime, na tim vratima stoje dva plakata od kojih drugome ondje nije mjesto. Prvi najavljuje Festival alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) koji vizualno ukazuje na notornu uspostavu režima deindustrijalizacije u postjugoslavenskom vremenu (tema koja je u epicentru suvremenog lijevo orijentiranog mišljenja i elementarna točka u razradi strategije progresivne prakse), a na drugom plakatu vidimo najavu koncerta Marka Perkovića Thompsona, uz vizual opremljen neizbježnošću njegova ponosnog portreta uz koji se, dakako, ne propušta spomenuti riječ „katoličko“. Zaključak bi mogao biti: neka nas ne zavara romantizirajuća nova hrvatska povijest koja naklapa o konačno izborenoj suverenosti, ovdje je riječ o jasnoj nacionalističkoj agendi potpomognutoj pop-thompsonijadama koja – uz ostalo – dobro služi i kako bi se besperspektivno radništvo zavaralo zanosom nacionalističkog zajedništva. Kako se god okrene, nema kruha u nacionalizmu.

Nedjelja, 8.9.2013.

U autobusu iz Šibenika za Zagreb čitam posljednji broj Novosti. Ovaj samostalni srpski tjednik pisan na ćirilici i latinici u nekolicini tekstova tematizira spomenutu dvojezičnost uslijed aktualnoga vukovarskog jezičnog rata. Naravno da je nova sezona nacionalističke dramaturgije ozbiljan problem, ali tvrdoglavo me muči i sljedeće: nema mi goreg od vladajućih liberal-demokrata koji tako spremno i servilno proizvode znanje o Hrvatskoj temeljenoj na nacionalističkoj ideologiji (bilo da je riječ, primjerice, o kultu „čistog“ Domovinskog rata ili sofisticiranom zanemarivanju etničkog čišćenja). Reproduciranje nacionalizma nije jedini modus njihove poniznosti, hrvatski liberal-reakcionari zaslužni su za stvaranje pristanka na neoliberalni režim i reaktiviranje klasnih razlika. Bez bojazni, iako je stanje krizno, oni se uporno trude da bude još lošije.

Ponedjeljak, 9.9.2013.

Danas sam doputovala u Kastav, grad u kojem sam odrasla i koji svoju historiju počinje s Ilirima i Rimljanima. Nešto kasnije tu susrećemo i gotičkog majstora Vincenta, a u jednom periodu, punih 10 godina, ravnatelj kastavske učiteljske škole bio je Vladimir Nazor. Ipak, pretpostavljam da je ovu dugu kastavsku povijest nadmašila nova i da je većini poznat po restoranu Kukuriku prema kojem je velebna Koalicija četiriju stranaka dobila nadimak. Tu je politička elita radno ručevala od 2010. i smišljala kako dokusuriti tekovine socijalističke i socijalne tradicije na ovim prostorima. Jer, tako se efikasnije strukturno klizi prema mjerama Europske unije. Važno je doseći razinu strasno priželjkivanoga „razvijenog“ kapitalizma u kojem svatko svojim zaslugama, stanjem ekvilibrija i racionalnom kalkulabilnosti doseže vrhove. Iako brojke redovito pobijaju notornost ove mainstream ekonomije, Kukuriku koalicija zavidno se drži linije. Malo je reći, dno dna.

Utorak, 10.9.2013.

Jutro u Zagrebu. Danas nam je bio prvi dan odlaska u vrtić ove školske godine. Moj petogodišnji I. vidno je uzbuđen jer će se nakon ljetne stanke konačno sresti sa svojom ekipom. Ja sam vjerojatno uzbuđenija od njega. Nema kiše pa smo išli biciklom, to najviše volimo. Pedalirajući sama prema faksu ne mogu si pomoći a da ne budem feministički raspoložena: bitke za javna dobra gomilaju nam se iz dana u dan. A kad je riječ o vrtićima, ne budemo li djecu zbrinjavali komunalno, možemo očekivati da će se život žena polako ali sigurno smještati primarno u obiteljsku-kućansku sferu. I eto nam sjajne prilike za rodno ontologiziranje koje konzerviranjem omogućava reprodukciju neegalitarnih društvenih odnosa. Biti roditelj je političko pitanje.

Srijeda, 11.9.2013.

Danas bilježimo 40. godišnjicu smrti Salvadora Allendea, čileanskoga socijalističkog predsjednika i marksista koji je bez predaha radio na emancipaciji radničke klase. Nakon vojnog udara 11. 09. 1973., vlast preuzima diktator Augusto Pinochet. Otad Čile služi kao paradigmatski primjer neoliberalizacije društva i simbol gušenja radničkih prava svim sredstvima. Na vrlo specifičan način, raspad Jugoslavije i rat koji je potom uslijedio značio je isto – brutalan prelazak sa socijalizma na kapitalizam. Svaka tranzicija ima svoj Čile. Ovo je važan dan, historija je važna, treba se prisjetiti Allendea.

Četvrtak,12. 9.2013.

Čitam da Makedonija opasno divlja. Posrijedi je prijedlog zakona – inače već u proceduri – koji ženama oduzima pravo na prekid trudnoće. Za taj zakon makedonski ministar zdravstva tvrdi da je „dobar za ženu, ali i za državu“. Može li biti degutantnije? Ova okoštala bezumnost žensko reproduktivno zdravlje baca u ilegalu, a državi priskrbljuje naciju, kult majčinstva i besplatni kućanski rad. Nažalost, nije to izolirani fenomen, to je najava trenda.

Petak, 13.9.2013.

Evo ga, petak trinaesti! Žurim se na autobus, putujem u Opatiju na Političku akademiju. Nadam se da će za vikend Lungomare biti sunčan, a formalni i neformalni razgovori britki i na mjestu. Valja se oko toga potruditi. Pada mi napamet, možda bih mogla nagovoriti M. S. da dođe u Opatiju na friški zrak.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG