Dostupni linkovi

logo-print
Mostarski teatar mladih obilježava 40-godišnjicu djelovanja, u više nego specifičnim okolnostima. Dobro nam znanim igrama, pozorište je podijeljeno na dva, a ansambl, koji je ostao bez scene, dodao je svom imenu i godinu osnutka, pa pod firmom MTM 1974 nastavio svoju misiju, bez prestanka igrajući u gostima i skupljajući najveća moguća priznanja. Neki dan su otvorili novu, 13. po redu scenu. Nadaju se kako im je više niko neće oduzeti. O tome za RSE govori osnivač i lider ovog projekta Sead Đulić.

RSE: Vi ste ove sedmice, vrlo upečatljivo, započeli manifestacije vezane za četrdesetu godišnjicu. Otvorili ste novu scenu?

Đulić: Nije u potpunosti završena, ali u funkciji je. Vrlo smo sretni jer ovo je trinaesta scena koju gradimo za 40 godina. Ovih dvanaest su se razne vlasti, u raznim periodima, potrudile da nam otmu, ali mi smo ostali vitalni, živi i zdravi. Ova nam je scena posebno važna jer smo odlučili da je posvetimo svim poginulim građanima Mostara u minulom ratu. Ona je zapravo prvi memorijal u BiH koji se sjeća svih poginulih zajedno, a ne dijeli ih na naše i njihove.

RSE: Scena se zapravo zove Memorijalna scena 2532. Ovo mi zapravo zvuči kao ostajanje na istim, onim ljudskim vrijednostima, možda i estetskim vrijednostima, na kojim su se MTM i njegovi projekti zasnivali sve ovo vrijeme.

Đulić: Zapravo jeste. Mi smo ovim nazivom i ovom scenom, koja će u budućnosti biti prvenstveno scena za djecu i mlade ljude, htjeli da to bude izvorište njihovog nadahnuća, kojeg smo gradili svih ovih četrdeset godina. Mi smo djecu prvenstveno učili da odrastaju u bolje ljude, učili ih toleranciji, učili ih gradnji mostova, učili ih kako da ruše zidove među ljudima. Mislim da će podsjećanje na nevine žrtve bezumlja biti nešto što će ih trajno podsjećati kamo dolazimo kada nema toga čemu ih učimo.

RSE: Kroz ansambl MTM-a prošle su generacije mladih ljudi. Neki su ostali na ili oko scene, ali je tu odrasla čitava jedna generacija, mala armija uspješnih ljudi, koji su se okušali u drugim oblastima.

Đulić: Da se prisjetimo nekih: Dragan Despot je danas prvak HNK u Zagrebu. Nebojša Kundačina je prvak Narodnog pozorišta u Banjoj Luci, o Belmi Lizdek Kurt ne treba ni govoriti koja je glumačka vertikala u Sarajevu. Gradim Gojer je počeo u MTM-u, kao i Tahir Nikšić, Velimir Nirić i mnogi drugi. Danas inženjera, arhitekata, uspješnih pravnika, KV majstora ima od SAD-a, do Australije i svi su, rekao bih, uspješni ljudi. Svi su sačuvali ljudske vrijednosti, što je jako bitno. Ostali smo svi vezani. Često se i neki bivši klinci, koji svu vrlo kratko prošli kroz MTM, kroz ove snažne veze komunikacije, javljaju nakon trideset godina i još se osjećaju MTM-ovcima i osjećaju se kao dio te velike porodice. To je nešto zbog čega je sve ove godine vrijedilo, ali i vrijedi raditi.

RSE: Premda brojke ponekad zamaraju, ne bi bilo loše čuti šta je ta velika porodica do sada ostvarila. Koliki je broj premijera, predstava, gledalaca? Sve te silne nagrade.

Đulić: Ako ne griješim, 157 premijernih predstava, negdje oko 6.5000 repriznih i još oko 1.500 ostalih programa. Po našim računicama, mislim da je naše predstave vidjelo oko dva miliona i 150.000 gledalaca. Gostovali smo na pet kontinenata. Broj nagrada zapravo ne možemo prebrojati jer je dio dokumentacije uništen, ali znamo da ih je jako puno. Samo prošle godine, za umjetničke rezultate, imali smo 13 nagrada, bili smo na 18 festivala. To su velike brojke jer nagrade nisu samo za umjetničke rezultate, nego i za društvenu angažiranost, gdje smo koristili dramu i teatar kao alat i jezik komunikacije za spajanje ljudi i pomaganje ljudima.

RSE: Meni se čini da ste posljednjih godina, kada vam je bilo najteže, igrali i najbolje i najviše nagrađivani. Pokazali ste jednu nevjerovatnu vitalnost. Govoriš o trinaestom prostoru. Već tri godine zapravo ne igrate na vlastitim daskama, nego gostujete, a opet ostvarujete takve rezultate.

Đulić: Ako nam uzmu rad, onda smo mrtvi. A sve su učinili da nas naprave mrtvima. I ta scena koju smo gradili i koju su nam oduzeli prije tri godine i koja je sad predmet sudskog spora je zapravo bila motivacija da dođemo u neke sredine u kojima nismo bili. Mi smo u 2013. godini izveli 362 predstave u gostima. To je bilo stalno putovanje jer te oči, prvenstveno mlade publike, kada im prvi put dođete, je nešto što motiviše, što daje snage da se istraje. Nagrade na relevantnim umjetničkim festivalima to potvrde i kažu da to ipak i umjetnički ima smisla. Protiv bezumlja i ljudi koji znaju samo rušiti, malih ljudi koji misle da odlučuju o našim sudbinama, nema druge borbe, nego pokazati da smo stvaralački jači, da nam ne mogu ništa. Danas smo ponovo u svom prostoru, na svojoj sceni, imamo redovan mjesečni repertoar.

RSE: Možda bi mogao u nekoliko rečenica da objasniš u čemu je zapravo bio problem i kako to da ste vi ostali bez svoje kuće.

Đulić: Jednostavno, mi smo bili jedini subjekt, bilo čega što je u gradu postojalo prije rata, što aktualne nacionalističke vlasti nisu uspjele podijeliti i napraviti dva. Mi smo sve ove godine opstajali zajedno i prkosili tim opasnim budalaštinama. Svjedočili da može drugačije. Sve su činili i onda su iskoristili jedan trenutak reizbora izvršnog direktora MTM-a. Ja sam umjetnički direktor, a bio sam V.D. izvršnog direktora. Promijenili su Upravni odbor, postavili moju sekretaricu za V.D. izvršnog direktora, koja je zabranila rad, zabranila igranje predstava, zabranila pravljenje novih predstava, promijenila brave i zabranila ulazak. Kompletan umjetnički ansambl je dobio otkaz, uz vrlo čudna obrazloženja, kao što je neodgovarajuća nacionalna pripadnost, nisu rođeni u Mostaru i slično. Proglašavani smo kriminalcima, neznalicama, nesposobnima, neškolovanim i tako dalje.

To je eskaliralo. Mi smo nastavili raditi, dodajući sebi uz ime godinu osnivanja, a oni su u našem prostoru instalirali neke druge ljude. Sad je to predmet sudskog spora. Neke su presude već presuđene u našu korist jer ništa od njihovih optužbi nije tačno. Oni su se žalili i sad čekamo nove presude. Pravda je spora, ali ćemo je dočekati.

RSE: Ustvari vi nedangubite, igrate. Meni se posebno zanimljivim čini vaš projekt igranja u malim sredinama u Hercegovini. Ove brojne predstave koje ste igrali tamo gdje teatra nema.

Đulić: Mi smo u prošloj godini, sa jednim malim projektom, programom koji je prevencija protiv maloljetničkog nasilja i rad sa mladim ljudima, odigrali u Trebinju 20 predstava, u Bileći 10 predstava, u Gacku 15 predstava i još pet u Avtovcu, pored Gacka, u Nevesinju. Bili smo u Ravnom, gdje u čitavoj školi ima 10 učenika, ali smo za sve njih igrali, kao i u Stocu, u Ljubinju.

Sad idemo igrati predstavu Malinova grana u 15 malih opština u BiH, gdje uglavnom nema teatra. To je Posušje, Bileća, Srebrenica, Ugljevik. Ta predstava ima jedno simboličko značenje jer govori o podjelama i šta mladi žele i ne žele u podijeljenom društvu. Na kraju predstave, zajedno sa publikom, sadi se stablo masline kao simbol mira ispred objekta gdje se igra predstava, uz želje publike i ovih mladih ljudi šta zapravo žele od svog života i od budućnosti u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Nastavljamo tako i u ovoj godini.

RSE: Znam da će neko reći da to što radite, radite hercegovački, iz inata. Premda mi se čini da je to dokaz onog temeljnog opredjeljenja još kad ste prvi put stupili na kulturnu scenu.

Đulić: Ja mislim da je to stav. Da je to ideja. Ima tu naravno inata i prkosa, ali prvenstveno je to opredjeljenje i stav da se ostane dosljedan sebi. U našoj misiji smo napisali da mi nismo, parafrazirajući ZAVNOBiH, ni teatar, ni kazalište, ni pozorište, nego i teatar i kazalište i pozorište.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG