Dostupni linkovi

logo-print

Rusija se miješa u politički život Crne Gore (integralna verzija)


Razgovarala Sabina Čabaravdić

Pogrešna je taktika opozicije da u borbi za vlast priziva neku pomoć sa strane, kaže predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović, koji je za Radio Slobodna Evropa govorio i o 20 godina svoje vladavine, jer nije imao konkurenciju; o strpljenju koje valja imati prema naporima Aleksandra Vučića, te iznenađenju agresivnom reakcijom Rusije na NATO pozivnicu.

RSE: Gospodine Đukanoviću, krenimo od aktuelnih anti NATO protesta. Održali su se ovdje u Podgorici. Šta su pokazali? Kolika je snaga protivnika?

Đukanović: Manje-više konstantna, nažalost, jer više bih volio da Vas informišem da se ta snaga otapa kroz ovo vrijeme. Moram reći da sam i očekivao da će se brže otapati nakon referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Međutim, treba imati na umu objektivne okolnosti. Ipak od ovih, sada već desetak godina od obnove nezavisnosti, osam godina Evropa, dakle i Balkan i Crna Gora, žive u uslovima duboke, produžene ekonomske krize. To je nešto što vrlo snažno pogađa domete i efekte svih vladinih politika, ne samo naše Vlade. I zbog toga mislim da nijesmo imali najbolje instrumente u rukama da intenzivnije preoblikujemo političko raspoloženje u državi. Međutim, veoma je značajno kazati da smo ipak, očigledno, očuvali političku dominaciju u Crnoj Gori. Mislim da smo i unaprijedili podršku političkom kursu, kojim se Crna Gora danas kreće, a to je put pune integracije u NATO i Evropsku uniju i da je to nešto što ipak predstavlja značajnu satisfakciju kreatorima i akterima državne politike.

RSE: Opozicija se svuda u svijetu bori da skine poziciju, da im uzme vlast. Tako i ova Vaša. Osobito u posljednje vrijeme. Šta će se desiti ako u tome uspiju na sljedećim izborima? Da li to automatski znači da je Crnoj Gori put u NATO zaustavljen?

Đukanović: Najprije, zaista iskreno vjerujem, nije ovo propaganda, posebno nije predizborna, jer još uvijek nemamo zakazane izbore, ali dakle snažno vjerujem da se to neće dogoditi. U to me uvjerava moje saznanje ili moja percepcija stanja u crnogorskoj opoziciji. Nažalost, opozicija je jako puno doprinijela da se stanje na političkoj sceni, dakle stanje odnosa na relaciji vlast-opozicija, ne mijenja već dvadesetak godina. Dakle, to je prije svega ona opozicija koja je '96, '97, '98. godine pokušala da zaustavi Crnu Goru u njenom otklonu od Miloševićeve Srbije. To je ona ista opozicija koja je '99. godine pokušala da i Crnu Goru izloži NATO bombarderima. To je ona opozicija koja se snažno protivila obnovi nezavisnosti 2006. godine. To je ta ista opozicija koja je nakon toga praktično molila NATO i evropske zvaničnike da ne prihvate aplikacije Crne Gore za članstvo u NATO-u i Evropsku uniju i to je, kao što ste i sami podsjetili, opozicija koja se ovih dana snažno i otvoreno protivi tom kursu crnogorske evroatlantske i evropske integracije. Dakle, to je opozicija koja vrlo istrajno pokušava Crnu Goru da vrati u prošlost. To je opozicija koja očigledno nije svjesna neminovnosti, nekih procesa koji su se dogodili devedesetih godina, padom Berlinskog zida i svim onim što se događalo u Evropi, što se neminovno odražava i na zapadnobalkanski prostor, a time, na sreću, i na Crnu Goru. Dakle, vjerovatno je u pitanju strah od tog novog i njima nepoznatog. Zato oni pokušavaju da Crnu Goru zaustave u prošlosti i u tome je bit njihove politike. Zato mislim da je jedna razumna, trezvena, razborita, definitivno demokratska i proevropska većina u Crnoj Gori svjesna da bi zapravo davanje podrške toj politici na predstojećim izborima bilo poništavanje svih onih dometa, svega onog kapitala, političkog i društvenog kojeg smo ostvarili tokom posljednjih 20 godina. I ubijeđen sam da upravo ta razborita većina u Crnoj Gori ne može napraviti takvu odluku...

RSE: Znači, uopšte ne razmatrate mogućnost da bi opozicija mogla pobijediti? Ili ne želite?

Oni zapravo nijesu opozicija vlasti, oni su opozicija državi Crnoj Gori i to je problem zbog kojeg oni teško mogu od građana države Crne Gore u bilo kom trenutku, na takvoj političkoj platformi dobiti većinu.

Đukanović: Ne, ne. Ja sam neko ko je zaista realan čovjek i ko u svakom trenutku analizira sve opcije, počevši od onih koje su najnepovoljnije. Zbog toga sam se trudio i uspijevao da u prethodnom periodu izbjegnem neprijatna iznenađenja. Uglavnom su mi se događala prijatna iznenađenja jer sam polazio od, da kažem, svega onoga što bi moglo biti neprijatno i pokušavao da to preduprijedim. Prema tome, svakako razmišljam o tome da će doći trenutak kada će doći do promjene vlasti u Crnoj Gori. Crna Gora se ne može razlikovati od drugih država po tom pitanju, ali upravo sam vam odgovorio maločas na to pitanje, mislim da taj trenutak odlaže opozicija svojom kratkovidošću i svojom nespremnošću da se suoči na pravi način sa izazovima savremene civilizacije. Oni zapravo nijesu opozicija vlasti, oni su opozicija državi Crnoj Gori i to je problem zbog kojeg oni teško mogu od građana države Crne Gore u bilo kom trenutku, na takvoj političkoj platformi dobiti većinu.

Prizivanje pomoći sa strane

RSE: Na svim ovim protestima, protivnici NATO-a se pozivaju, osim na Srbiju, i na Rusiju, zovući je čak i majkom. Sa više različitih instanci i u više navrata, ruske vlasti su ponovile, što Podgorici, malo više Briselu ako ćemo biti iskreni, da euroatlantski put za Crnu Goru nije dobar. Još u oktobru tokom prvih protesta Demokratskog fronta koji su se na koncu također pretvorili u anti NATO proteste, postojala je priča da Moskva, osim politički, podržava demonstrante čak i finansijski. Ima li vaša Vlada konkretne dokaze da je to tako?

Đukanović: Hajde da u odgovoru na ovo pitanje ipak izdiferenciramo dvije dimenzije. Prva dimenzija je opet konstanta u djelovanju opozicije u Crnoj Gori. To je jedna inferiorna pozicija iz koje se uvijek priziva neka pomoć sa strane. Nekada je to bio Beograd, onda je u jednom trenutku pokušano da to bude Brisel. Opozicija je vjerovala da će, kritikujući vlast kao nedemokratsku, koja navodno suzbija njihova politička i demokratska prava zadobiti povjerenje Brisela i da će Brisel, na platformi podrške promjenama vlasti u regionu, pa i u Crnoj Gori, biti njihov partner u svrgavanju vlasti koja je demokratski izabrana u Crnoj Gori. Nakon što se to nije dogodilo, jer je Crna Gora upravo predvođena tom vlašću izgradila pouzdano partnerstvo sa Evropskom unijom i sa NATO-om, gdje je dobila pozivnicu za članstvo, a u regionu postala lider u pregovaračkom procesu sa Evropskom unijom, onda se ta ista opozicija prisjetila Moskve. Okrenula se Moskvi, i danas opet sa tog mjesta očekuje neku podršku koja bi im, da kažem, nabildovala političku snagu da bi oni mogli da ostvare ciljeve do kojih očigledno u posljednjih 20 godina nikako ne mogu da dopru. Dakle, na ovaj način želim da vam ukažem samo da je to ipak inferiorna, mogu slobodno kazati, ne crnogorska nego balkanska svijest koja uvijek očekuje da nam neko sa strane riješi naše probleme. Mislim da je to krupna zabluda i mislim da je dragocjen politički novitet na Balkanu, a u Crnoj Gori definitivno, da smo toga postali svjesni, da smo na neki način počeli da ofanzivnije razmišljamo o svojoj proevropskoj budućnosti, da smo počeli da sarađujemo međusobno u regionu i mislim da se izvjesni pomaci na tom planu sada već ostvaruju. Dakle, pokušavamo da se oslobodimo tih istorijskih naslaga provincijalne, inferiorne balkanske svijesti, da svi drugi bolje znaju našu situaciju od nas samih, da postoje neke otuđene radionice mudrosti izvan Balkana koje su stalno udubljene u balkanske probleme i koje će nam konačno ponuditi spasonosne formule. Nema ništa od toga, okrenuli smo se svojim problemima, radimo, sarađujemo, realizujemo – ja mislim da je to put za prevazilaženje balkanske zaostalosti i za punu balkansku integraciju u evropske i evroatlantske strukture, što je zapravo drugo ime za stabilnost i za razvoj.

Sabina Čabaravdić tokom razgovora sa Milom Đukanovićem

Sabina Čabaravdić tokom razgovora sa Milom Đukanovićem

Kada je u pitanju uticaj Rusije, treba primijetiti da mi je, nažalost, Rusija svojim postupcima ponudila više nego dovoljno dokaza koji uopšte ne ostavljaju prostor za arbitražu oko njihove involviranosti u politički život Crne Gore posljednjih mjeseci. Dakle, želim da Vas podsjetim na nekoliko oficijelnih saopštenja iz ruske Dume, iz ruskog Ministarstva inostranih djela, također želim da Vas podsjetim na nekoliko tekstova državnih medija u Rusiji, koji su bili ne samo angažovani nego, rekao bih, brutalno ofanzivni i agresivni prema onome što je crnogorska politička scena. Podsjetiću Vas također na brojne izjave koje su dali ruski zvaničnici, počev od ruskih poslanika, do određenih ruskih instituta koji se ovdje neskriveno predstavljaju kao veoma bliski Kremlju. Dakle, nema potrebe za tumačenjem. To je više nego očigledno. No moram priznati i da je to za mene iznenađujuće: da jedna država tih dimenzija, te snage, te moći, te ozbiljnosti, te istorije ipak sebi dozvoli da se na takav način, dakle tako direktno, miješa u nešto što su unutrašnji politički odnosi u jednoj zemlji i da, dozvolite, možda čak i dalje od toga ide tako personalno u odnosu na određene ljude koji u Crnoj Gori igraju neku važnu političku ulogu. To možete očekivati od nekih, da kažem, manje ozbiljnih država, država sa manjom tradicijom, ali to se ipak ne očekuje, a posljednjih se decenija i nije događalo kada je u pitanju ruska politika.

To se, nažalost, u iskustvu Crne Gore, dogodilo. I tu sada više zaista ništa ne možemo niti previđati niti prećutkivati. Tačno je da je to opozicija u Crnoj Gori vrlo, vrlo uporno zlorabila i da je pokušavala na tome da izgradi strategiju svoje političke premoći. Meni je žao da se sve to događalo jer sam neko ko ne misli da se Crna Gora opredjeljuje za članstvo u Evropskoj uniji i NATO da bi bila protiv bilo koga, ni protiv Rusije sa kojom imamo tradicionalne, viševjekovne zvanične odnose, nego mislim da se mi opredjeljujemo za Evropsku uniju i za NATO zato što mislimo da će nam tamo biti bolje, zato što slijedimo ono što je naš interes. Dakle, vođen time nijesam mogao očekivati da će se dogoditi baš ovakav stepen direktnosti u miješanju unutrašnjopolitičkih prilika. Žao mi je da je do toga došlo, ali sam ubijeđen da Crna Gora ne smije i da neće posustajati.

Mi smo 2006. godine na referendumu kazali da želimo nezavisnost da bi upravljali svojom budućnošću, nakon što smo pobijedili na referendumu usvojili smo deklaraciju u Parlamentu kojom smo kazali da smo željeli nezavisnost da bi išli evropskim i evroatlantskim putem, neskriveno sam to saopštavao svim svojim sagovornicima, uključujući i sagovornike u Moskvi, prema tome niko nije neupućen, niti to definitivno može biti tajna. I zato mislim da Crna Gora kao i svaka druga država na planeti, mora insistirati na svom pravu da slobodno bira svoj put u budućnost.

RSE: Dobro, kada razmišljate o tom odnosu Rusije prema Crnoj Gori, čime tumačite tu angažovanost, agresivnost ako hoćete, jer od početka, otkad se približavalo vrijeme prve pozivnice koja je odbijena prošle godine, Lavrov je rekao da je to opasan put, da ćete imati posljedice? Kako to tumačite, zašto je Moskvi stalo do Podgorice'

Đukanović: Moramo primijetiti da to ipak koincidira sa ozbiljnim pogoršavanjem odnosa na relaciji Rusija - NATO i Rusija - Evropska unija. Dakle, ja zaista mislim da je tu negdje presudan dio objašnjenja za vaše pitanje. Jednom riječju, vjerujem da se crnogorska aplikacija za članstvo u NATO dogodila koju godinu ranije, u vrijeme kada je intenzivno ostvarivana suradnja između NATO-a i Rusije, između ostalog i institucionalna saradnja kroz Savjet NATO-Rusija, mislim da bi sve ovo imalo mnogo manje dimenzije od ovih koje danas ima. To ne znači da se Rusija i tada ne bi protivila širenju NATO-a, dakle, mi znamo da se Rusija u kontinuitetu protivi širenju NATO-a što je legitiman politički stav tako krupnog globalnog igrača kao što je Rusija.

Crna Gora je danas, nažalost, jedan kolateralni efekat onoga što se događa na geopolitičkoj sceni – ozbiljno zaoštravanje odnosa na relaciji Rusija - NATO.

Ali ovo što se događalo povodom Crne Gore, i sami ste primjetili, ipak je izašlo iz tih okvira. Ipak je, da kažem, bilo mnogo agresivnije, mnogo manje diplomatsko nego što je to bilo u prethodnim navratima kada su se druge zemlje pridruživale NATO-u nakon pada Berlinskog zida. Mnogi su skloni da vam kažu da tu ima i dio emocija, da tu ima i dio tradicije – sve to razumijem, i znam da postoji taj dio emocija i u Crnoj Gori i na Balkanu, kada su u pitanju odnosi sa Rusijom. I ja zaista ne mislim da se treba odricati ni tradicije, ni istorije, niti mislim da će Rusiji biti loše od toga da ima svoje prijatelje u NATO-u. Da li je Crna Gora najveći i prvi prijatelj Rusiji u NATO-u – znamo da nije, i znamo da Rusija ima divne bilateralne odnose sa mnogim državama koje su danas članice NATO-a. Zbog svega toga ne mislim da ulazak Crne Gore u NATO znači zakonomjerno kvarenje odnosa sa Rusijom. Posebno ne mislim, s obzirom na dimenzije Crne Gore, da to može izazvati ikakve globalne poremećaje. Crna Gora je danas, nažalost, jedan kolateralni efekat onoga što se događa na geopolitičkoj sceni – ozbiljno zaoštravanje odnosa na relaciji Rusija - NATO.

RSE: Kada već spominjemo te odnose, pristalice odnosno protivnici ulaska Crne Gore u NATO na skupovima u Podgorici, uz Rusiju, stalno pominju i Srbiju. Ali ja nemam dojam da vlast u Srbiji ičim podržava ove anti NATO proteste. Kakav je Vaš dojam?

Đukanović: Dobar Vam je utisak. Mi u posljednjih nekoliko godina imamo ozbiljno otopljavanje na relaciji Srbija-Crna Gora. Podsjetiću Vas da je uoči referenduma to stanje bilo jako nepovoljno, dovedeno do usijanja, da je trebalo proći dosta vremena nako nakon referenduma da ti odnosi krenu putem normalizacije. Ali, treba primijetiti da je, posebno u vremenu ove nove vlade u Srbiji zaista došlo do jedne nove faze u našim odnosima, rekao bih do intenzivnog otopljavanja, i da smo danas u Crnoj Gori zaista u situaciji da primijetimo, da živimo jedno novo iskustvo gdje se Srbija ne upliće u ono što su unutrašnjo-politički odnosi u Crnoj Gori. To je veoma, veoma dobro iskustvo, smatram da je veoma blagotvorno, ne samo za Crnu Goru, nego kao jedna nova praksa u regionu. Jer, nije odnos Srbije prema Crnoj Gori izuzetak, nego, rekao bih, da se Srbija na takav konstruktivan način postavlja, uglavnom, i prema drugim državama u regionu i smatram da je to dragocjen korak na putu do normalizacije odnosa u regionu, uspostavljanje nekog novog kvaliteta međusobnog povjerenja, što će voditi regionalnoj saradnji kao najvažnijoj pretpostavci za našu punu evropsku i evroatlantsku integraciju.

Drugo viđenje - da nema Crne Gore

RSE: Kada već pominjemo Srbiju, kakve kontakte imate sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, a posebno me zanima šta mislite o tome hoće li i on uspjeti nadići svoju prošlost, a prije svega svoju stranku?

Đukanović: Imam redovnu komunikaciju sa gospodinom Vučićem i ja sam optimista kada je u pitanju taj evolutivni proces kojeg svi primjećujemo u Srbiji. Dakle, zaista sam pristalica mišljenja da treba dozvoliti ljudima, pa i političkim strukturama, da se mijenjaju, a ne ostati zauvijek zarobljen nekom predrasudom o nečijim ranim političkim radovima. Naravno, niko ozbiljan se ne odriče nijedne svoje faze. Može kazati: “U redu, to je bila posljedica neke ljudske, političke, ovakve ili onakve nezrelosti ili kratkovidosti”, ali sam još manje sklon da prihvatim tezu da se ljudi ne mijenjaju. Dakle, oni ljudi koji se ne mijenjaju zaista nisu poželjni za ozbiljne i javne političke poslove. Prirodno je da se ljudi mijenjaju, prirodno je da se mijenjaju nabolje, posebno ozbiljni ljudi koji rade na sebi.

Prema tome, u ovom trenutku mislim da treba konstatovati da je gospodin Vučić zaista krenuo da ozbiljno usmjerava Srbiju putem evropskih integracija. Nije mu jednostavno. Maločas smo govorili o crnogorskom iskustvu, pa dozvolite, ipak je to crnogorsko iskustvo formalno staro deset godina, koliko je prošlo od nezavisnosti, a ja vam kažem punih 17 - od '98. godine. Iskustvo Srbije je značajno kraće, što će reći da je otpor tom zaokretu danas mnogo snažniji nego što je u Crnoj Gori i utoliko je i uloga premijera Vučića i njegove vlade teža, pa u tom kontekstu najprije treba razumjeti napor koji on ulaže.

Treba biti politički realista i kazati da je Vučić ovom trenutku ona realna politička snaga koju podržavaju građani Srbije i koja ima kapacitet da usmjerava državnu politiku Srbije. I za sve nas je jako dobro dok je usmjerava putem evropskih integracija.

Drugo, treba također biti politički realista i kazati da je u ovom trenutku on ona realna politička snaga koju podržavaju građani Srbije i koja ima kapacitet da usmjerava državnu politiku Srbije. I za sve nas je jako dobro dok je usmjerava putem evropskih integracija.

Vi ste postavili tačnu tezu u vašem pitanju, ne mijenjamo se svi jednako brzo. Logično je da se lider brže mijenja od one strukture koja ga podržava, tako da vjerujem da je logično da se premijer Vučić mijenja u ovom smjeru brže od njegovog biračkog tijela, ali mislim da u tome svi moramo pokazati razumijevanje, strpljenje i pružiti podršku. Sigurno ima grešaka, kao što ih ima kod svakoga od nas. Daleko bilo da bih mogao pretpostaviti da u mom svakodnevnom postupanju nema grešaka. Ali moramo zaista realistično gledati na stvari. Đavolski je posao danas na Balkanu voditi proevropsku politiku. Moramo znati, nijesu evropske i evroatlantske vrijednosti tako duboko ukorijenjene u ovom regionu, naprotiv. Prema tome, okretanje tim vrijednostima jeste zapravo otklon od prošlosti, jeste radikalan zaokret kojem se puno ljudi, rekao bih očekivano, protivi zato što ne vidi sebe u tom novom sistemu vrijednosti. Plaše se tog novog. Dakle, oni su najčešće pristalice starog zbog toga što se u tom starom, makar i u retrogradnom, bolje snalaze.

Zato danas nije jednostavno voditi te reformske procese. Na sreću, možemo primijetiti da ih sve vlade u ovom regionu vode – neka manje, neka više intenzivno, ali ih sve vode i mislim da je jako, jako važno da se to prepozna na relevantnim evropskim adresama i da se podrži.

Zašto? Pa zato što jako dobro znamo da bez stabilnosti Balkana nema stabilnosti Evrope. Dakle, može se Evropa zanositi koliko god hoće da nije važno šta se događa na Balkanu, ali iskustvo – makar ona ranija iz devedesetih godina – opominju. Dogodi se problem i onda Evropa mora ogromne svoje potencijale, i finansijske i ljudske, ulagati u sanaciju problema. Čak ne u razvoj regiona nego u sanaciju problema da bismo došli do one negdašnje početne pozicije sa koje bi mogli razmišljati o tome kako trajno prevazići to stanje balkanskih deficita.

Mislim da smo danas u toj fazi, da je Evropa to shvatila, da je posebno intenzivirala svoju politiku takozvanim Berlinskim procesom – mislim da smo kroz Berlinski proces otvorili neke nove aspekte kojima Evropa nije bila dovoljno posvećena u svojoj balkanskoj politici u prethodnom periodu. Dakle, danas je dopunila svoj instrumentarij odnosa prema Balkanu. To je vrlo ohrabrujuće i ja smatram da je jako važno da shvatimo da je integracija drugo ime za stabilnost Balkana. A time i za stabilnost Evrope, jer bez stabilnosti Balkana nema evropske stabilnosti, a kamoli ekonomskog i demokratskog prosperiteta na Balkanu.

Bosna najveći problem

RSE: Dva ili tri puta u toku ovog razgovora pomenuli ste promjenu vlasti. Sa dva prekida – prvo tokom vlade Željka Šturanovića, a potom Igora Lukšića – ipak ste na čelu crnogorske države i vlade preko 20 godina. I vaša se dugovječnost na vlasti ponekad uzima kao znak manjka demokratije u Crnoj Gori. Moram Vas pitati, kako biste Vi definirali osobu koja se tako dugo održala na vlasti?

Đukanović: Najprije, u pravu ste kada ste primijetili da se i u Crnoj Gori i van Crne Gore to definitivno uzima kao jedna negativna karakteristika demokratskog života Crne Gore. Ja zaista vjerujem da svaka promjena nosi neki potencijal dinamiziranja progresivnih procesa. Jednako tako, svaka promjena ne mora biti promjena nabolje. Ali promjena definitivno u sebi ima potencijal kojeg se može usmjeriti da donese neku novu dinamiku u nekom novom procesu koji je već započeo. I od toga svakako ne izuzimam Crnu Goru. Ja zaista mislim da bi se i u Crnoj Gori dogodile promjene vlasti i do sada da smo imali kvalitetniju konkurenciju. Ja zaista tvrdo vjerujem da je cjelina odgovora u tome.

Pobjeđivali smo uprkos našim slabostima zbog toga što smo imali jako, jako lošu konkurenciju koja je, nažalost, nije mijenjala. Ja sam očekivao da će se stvari promijeniti, makar nakon referenduma. Dakle, ja sam razumio da opozicija sve svoje prethodne bitke, političke uslovno rečeno, kroz izborne procese razumije kao zagrijavanje za onaj strateški rat koji će se dogoditi na referendumu o crnogorskoj nezavisnosti i da sebe hrabri da će uz pomoć Srbije, i uz neke druge, uspjeti da pobijedi u tom ratu. Nije se dogodilo, nakon čega sam očekivao da će opozicija razumjeti, i priznati: “ Ovo definitivan odgovor crnogorske demokratske javnosti, sada se mi prestrojavamo i pokušavamo da unutar naše državne kuće pokušamo da budemo jedna ozbiljna konkurencija, ozbiljna alternativa aktuelnoj vlasti i da sačekamo svoj trenutak”.

Ali, ne! Oni su nastavili da rade sve protiv interesa Crne Gore, pravdajući to nekim drugim viđenjem, svojim drugim viđenjem crnogorske realnosti. To drugo viđenje je da nema Crne Gore. I da se Crnom Gorom upravlja kao okrugom iz Beograda. To je to drugo viđenje, i da bi onda to drugo viđenje svakako konzumiralo i anti NATO opredjeljenje, imajući u vidu da Srbija u ovom trenutku ima još uvijek krupne rezerve glede NATO integracije, generisane onim iskustvom iz '99. godine. Opozicija je nastavila da se ponaša po toj uhodanoj gubitničkoj matrici i zbog toga nam je pomagala da pobjeđujemo. Nije se mogla dogoditi promjena vlasti prosto zbog odsustva ozbiljne konkurencije.

Ne radujem se tome, iskreno da vam kažem, ja sam čovjek koji je ekonomista. Ja sam čovjek koji je blagovremeno razumio da svaki monopol vodi u poraz i da vodi u zabasavanje, u greške. Stoga sam već '92. godine kao premijer u svom drugom mandatu, kada smo osvajali preko 60 posto podrške na izborima, otvarao vladu i pravio višestranački kabinet sa četiri-pet partnera u tom trenutku, vjerujući da će biti bolje da ti partneri, koji nisu iznuđeni zbog rezultata izbora, budu tu kao neka vrsta nadzora, kontrole, konkurencije, koja će pomoći da ne dođe do opuštanja ministara iz vladajuće partije, što bi onda svakako predstavljalo još teži problem meni kao premijeru, i kasnije, lideru te partije.

Ja mislim da je, uprkos svemu tome, opozicija nastavila sa greškama, nije razumjela svoju šansu, i tako je nažalost do današnjeg dana. Nadajmo se samo da će neko novo sazrijevanje opozicije donijeti jednu ozbiljniju konkurenciju koja će pomoći i vladajućoj partiji (koja se zaista intenzivno mijenjala u prethodnom periodu, koja je na neki način svojim promjenama substituisala te izostale promjene u vlasti), da će i toj partiji pomoći da bude još bolja, da na najbolji način iskoristimo taj ukupan crnogorski politički potencijal.

Kazao sam, a ponoviću i pred Vama: trebao bih se osjećati nekako loše što stalno pobjeđujem, trebao bih se izvinjavati jer pobjeđujem – ali ne radim to zato što ne mislim da pobjeđujem neregularno. Mislim da su sve izborne procese u Crnoj Gori pratili i OEBS i Savjet Evrope i drugi posmatrači, i konstatovali da su na tim izborima stvoreni uslovi za slobodno izjašnjavanje građana. Dakle, ja mislim da građani Crne Gore nijesu ludi, nijesu zavedeni, nego da ipak vrlo trezveno, prepoznajući sve naše slabosti, vide da je to bolje od onoga što je ponuda naše političke konkurencije.

I na vaš direktan kako bih okarakterisao tog čovjeka, odgovoriću iz mog iskustva: to mora biti čovjek čelične volje, to mora biti čovjek spreman na ogromnu žrtvu i na odricanje od svog privatnog života, to mora biti čovjek koji će biti spreman da svakog trenutka radi 15 do 18 sati dnevno. Ja sam danas, kao što ste dobro primjetili, već dvadesetak godina na funkciji predsjednika i premijera. Podrazumijevalo bi se da iole inteligentan čovjek taj posao sada u dobroj mjeri može da radi rutinski. Ja ću vam kazati da je ova posljednja godina mog mandata bila najteža godina od svih tih prethodnih 20 i da u toj posljednjoj godini nijesam nijednog dana radio ispod 15 sati. Tako da mora biti čovjek koji je, da kažem, zbog raznih okolnosti – ja bih vam sada mogao nadugo objašnjavati okolnosti koje su mene dovele u tu poziciju, ali nije neophodno – biti spreman na sve ove žrtve i odricanja. Definitivno moramo shvatiti da je i na Balkanu prošlo vrijeme kada je politika percipirana kao prevara, kada je politika percipirana, da ne kažem, onako kako smo je na Balkanu vrlo često u prošlosti kvalifikovali. Politika je jedna ozbiljna javna djelatnost, koja ipak iz dana u dan pokazuje da pod svoje okrilje prima samo one koji su odgovorni.

RSE: Moram Vas na kraju pitati, ne samo zato što sam ja Bosanka pa me najviše boli nazadovanje moje zemlje ili sporo napredovanje, kako god hoćete, ali - da ste Vi vlast u Bosni, šta biste uradili? Kako biste riješili taj Gordijev čvor?

Đukanović: Vrlo kratko. Mislim da vrijeme od Daytona do danas nije optimalno iskorišćeno, odgovornost za to je na akterima političkog života u Bosni, ali imajući u vidu formulu nastanka današnje Bosne, još veća je odgovornost u međunarodnim centrima političke moći. Mislim da se posao u odnosu na Bosnu, nažalost, u značajnoj mjeri sveo na rutinu, što nipošto nije smjelo da se dogodi, da se na neki način izgubio početni zamah, da se ušlo u jednu kolotečinu nefunkcionalnog života institucija u Bosni i da to sa dodatnim ubrzanjem u posljednje vrijeme, sve više liči na preddaytonske dileme: treba li nam Bosna?

Mislim da smo svi zajedno dozvolili da se izgubi dah, da se izgubi neko dobro vrijeme i da se, nažalost, danas potpuno destruktivno aktueliziraju teme koje su jako štetne i za Bosnu i za naš region. Dakle, mogli bi vjerovatno tako ili sa nešto manje teških riječi govoriti o stanju u Makedoniji, mogli bi govoriti o stanju odnosa na relaciji Beograd - Priština do prije godinu ili dvije dana kada su te stvari pokrenute sa mrtve tačke, i to su ta tri teška nasljeđa koja i danas opterećuju stabilnost na Zapadnom Balkanu. Mislim da je Bosna od toga najteži problem, ja ipak mislim da će se neka formula naziva Makedonije definisati u jednom razboritom dijalogu na relaciji Skoplje - Atina, možemo danas kazati da su stvari ipak pokrenute sa mrtve tačke na relaciji Beograd - Priština, ali nažalost, mi danas vidimo da Bosna još uvijek ozbiljno zaostaje zbog vlastite nefunkcionalnosti. Time, po mom sudu, ozbiljno prijeti stabilnosti i evropskom putu Balkana.

Ja mislim da nam je potrebna ozbiljna akcija, šira akcija koja mora uključiti, manje - više isti krug aktera koji su doprinijeli zaustavljanju rata u Bosni. Problem Bosne ne treba odlagati, nego mislim da ga treba staviti na sto jučer, suočiti se sa njim na jedan kranje otvoren način gdje smo involvirali sve aktere političkog života u Bosni i sve aktere koji su zainteresovani iz međunarodne politike, ukrstiti argumente otvoreno i pošteno. Dakle, u razrješenju dileme 'treba li nam Bosna ili ne treba', intimno mislim da apsolutno treba, i onda moramo da pokušamo da definišemo formulu koja će obezbijediti da ta Bosna ne bude samo pojam ili geografska odrednica, nego da bude jedna funkcionalna država koja će živjeti kvalitetom života razvijene Evrope.

XS
SM
MD
LG