Već tri godine u BiH, u organizaciji SFF-a, postoji projekt Operacija kino. Upravo je u toku ljetna turneja po nekoliko bosansko-hercegovačkih gradova. O detaljima ove turneje, ali i smislu i efektima projekta, razgovaramo sa Enom Đozo, menadžericom Operacije kino.
Đozo: Projekt Operacija kino nastao je prije tri godine sa ciljem razvoja filmske umjetnosti u BiH, naročito u sredinama koje nemaju kino, nemaju mogućnosti da redovno, ili s vremena na vrijeme, održavaju filmske projekcije. Cilj Operacije kino jeste vraćanje filmske publike i kina u našu svakodnevnicu. Nastojimo promovirati evropsku kinematografiju i približiti je ljudima. Danas su mladi, ako i prate dešavanja u filmskoj industriji, fokusirani na holivudska ostvarenja. Projekt je nastao u saradnji sa tri filmska festivala iz Rumunije, Bugarske i Turske, uz veliku podršku medija.
Đozo: Operacija kino praktikuje putovati tokom cijele godine. Filmski program se razlikuje od mjesta do mjesta. Ove godine pokrenuli smo ljetnu turneju u pet bosansko-hercegovačkih gradova: Bosanka Krupa, Gornji Vakuf, Uskoplje, Jajce, Stolac i Čapljina. Odlučeno je da u svih pet gradova ide isti filmski program, tri večernje projekcije. Radi se o najboljim ostvarenjima sa posljednjeg SFF-a. To su: Nedodirljivi, Svi iz naše porodice, A gdje sada?
(VIDEO: Trejler za film Nedodirljivi)
Đozo: Imamo programsku cjelinu, koja je nastala prije tri godine za mlade, i zove se Punk cinema, u okviru koje radimo edukativne radionice za mlade neafirmisane autore i ljubitelje filma. Mladi imaju mogućnost prijaviti svoja kratka filmska ostvarenja nama, koja mi prikazujemo na velikom platnu. Nakon toga mladi imaju filmske radionice - i režije i produkcije i scenarija - ovisno o njihovim željama i afinitetima.
Đozo: Godišnje smo do sada obilazili 10-12 gradova, ali ove godine taj broj bi trebao da se poveća na 18. Cilj je da se iz godine u godinu broj gradova sve više povećava. Nama je cilj da dostignemo da svaki mjesec imamo najmanje tri grada u koja će Operacija kino putovati.
Đozo: Sve to ovisi od grada do grada. Većinom imamo gradove gdje postoji velika skupina filmofila i mladih autora koji žele da se bave filmom i koji to rade, koji su uključeni u volontere, nevladine organizacije, organizacije mladih, omladinska centara. Oni bi željeli nešto pokrenuti i aktivni su, aktivno učestvuju u cjelokupnom kreiranju. Oni su nama najvažniji partneri u cijelom projektu jer kada organizujete nešto iz Sarajeva, teško možete znati kako svaka lokalna sredina funkcionira, šta je njima posebno zanimljivo. Svakako je uvijek zanimljivo imati lokalce koji vas mogu usmjeriti i reći šta bi ljudima bilo zanimljivo.
Znalo se dogoditi da budemo četiri dana u gradu sa 15 filmova i imati na kraju ukupnu posjetu od 150 gledalaca, od toga bude 100 djece na dva dječja filma. Imamo i pozitivne rezultate. Na projekcijama je bilo po 300 gledalaca, što je za male sredine, i obzirom da se radi o evropskim filmovima, veliki uspjeh.
Đozo: Ekipa koja je na terenu, naš četvero, putujemo sa dva kombija i cjelokupnom opremom. Mi smo kao mala porodica. Kada dođemo u neku sredinu, mi smo posebni. Ljudima je to zanimljivo. U nekim mjestima djeca su prvi put pogledala filmove na velikom platnu. Njima je to veliki događaj. Često su nam govorili da smo kao cirkus. Sa moje tačke gledišta, mislim da ovaj projekt definitivno treba da nastavi da živi. Kada dođete u neki grad i neku manju sredinu, vidite kako neki ljudi reaguju na to i koliko to njima zapravo znači.
Đozo: Jeste. Mi smo 2010. godine po prvi put otvorili dva kina, u Travniku i Goraždu. Nisu to prave kino dvorane, nego centri za kulturu, gdje ljudi žele da učine nešto za njihov grad. Iskoristili su naš projekt kao idealan početak nečega što će se nastaviti u budućnosti. Nastojimo održati tu suradnju i u budućnosti. Šaljemo im filmove i nadamo se da će se to tako nastaviti. Kada dođete u ta kulturna centra, ljudi koji tamo rade, su jako tumorni. Možda nisu stručni. Mislim da treba još dosta da se uloži, da ljudi shvate šta je zapravo filmska umjetnost i koliko znači. Sigurno će trebati još truda, ali nadajmo se da digitalizacija i cijela era nove tehnologije i novih medija, koja je došla i koja tek dolazi, neće to u potpunosti uništiti.
Đozo: Svaki grad, na neki način, postavlja neki svoj cilj i zadatak. Zajedničko za sve sredine je to što se radi o malim sredinama ili sredinama gdje nema kina, gdje ljudi nisu navikli odlaziti u kino. Naravno da svaki grad ima dodatno neke svoje specifičnosti na koje treba paziti i koje treba istražiti. Ovdje se radi o velikom istraživanju, s tim da vi na kraju krajeva nikada ne možete znati istinsku situaciju dok ne dođete na teren i dok sam projekt ne krene. Često se dešavalo da su ljudi oduševljeni projektom, podržavaju ga i jedva čekaju da krene, ali onda, kada krene projekt, upravo su oni ti koji ne dođu na projekciju. Pokušavala sam da vidim o čemu se radi. Danas sve mora biti neki senzacionalizam i ponuka vođena nekim događajem, kako bi ljude uopće nešto privuklo. Ljudi su kod nas uljuljkali u letargiju, naročito u manjim sredinama i jako ih je teško animirati. Mi se nadamo da ćemo u budućnosti, sa još više rada i truda, pokušati te ljude dodatno da animiramo, kako bi počeli nešto dodatno da rade za svoj grad, kulturu i za očuvanje kulture.
RSE: Šta se zapravo krije iza projekta Operacija kino?
Đozo: Projekt Operacija kino nastao je prije tri godine sa ciljem razvoja filmske umjetnosti u BiH, naročito u sredinama koje nemaju kino, nemaju mogućnosti da redovno, ili s vremena na vrijeme, održavaju filmske projekcije. Cilj Operacije kino jeste vraćanje filmske publike i kina u našu svakodnevnicu. Nastojimo promovirati evropsku kinematografiju i približiti je ljudima. Danas su mladi, ako i prate dešavanja u filmskoj industriji, fokusirani na holivudska ostvarenja. Projekt je nastao u saradnji sa tri filmska festivala iz Rumunije, Bugarske i Turske, uz veliku podršku medija.
RSE: Trenutačno je u toku nova serija gostovanja započeta prije 10-tak dana. Gdje ste bili ovoga mjeseca i gdje kanite narednog? S kojim filmovima i projektima?
Đozo: Operacija kino praktikuje putovati tokom cijele godine. Filmski program se razlikuje od mjesta do mjesta. Ove godine pokrenuli smo ljetnu turneju u pet bosansko-hercegovačkih gradova: Bosanka Krupa, Gornji Vakuf, Uskoplje, Jajce, Stolac i Čapljina. Odlučeno je da u svih pet gradova ide isti filmski program, tri večernje projekcije. Radi se o najboljim ostvarenjima sa posljednjeg SFF-a. To su: Nedodirljivi, Svi iz naše porodice, A gdje sada?
(VIDEO: Trejler za film Nedodirljivi)
RSE: Osim što publika gleda filmove, ima i drugih aktivnosti. Kako to izgleda?
Đozo: Imamo programsku cjelinu, koja je nastala prije tri godine za mlade, i zove se Punk cinema, u okviru koje radimo edukativne radionice za mlade neafirmisane autore i ljubitelje filma. Mladi imaju mogućnost prijaviti svoja kratka filmska ostvarenja nama, koja mi prikazujemo na velikom platnu. Nakon toga mladi imaju filmske radionice - i režije i produkcije i scenarija - ovisno o njihovim željama i afinitetima.
RSE: Imate li okvirne podatke o broju gradova koje ste posjetili u tri godine?
Đozo: Godišnje smo do sada obilazili 10-12 gradova, ali ove godine taj broj bi trebao da se poveća na 18. Cilj je da se iz godine u godinu broj gradova sve više povećava. Nama je cilj da dostignemo da svaki mjesec imamo najmanje tri grada u koja će Operacija kino putovati.
RSE: Kakav je prijem na terenu? Kako publika reaguje? Učestvuju li ljudi u vašim dodatnim manifestacijama ili samo gledaju filmove?
Đozo: Sve to ovisi od grada do grada. Većinom imamo gradove gdje postoji velika skupina filmofila i mladih autora koji žele da se bave filmom i koji to rade, koji su uključeni u volontere, nevladine organizacije, organizacije mladih, omladinska centara. Oni bi željeli nešto pokrenuti i aktivni su, aktivno učestvuju u cjelokupnom kreiranju. Oni su nama najvažniji partneri u cijelom projektu jer kada organizujete nešto iz Sarajeva, teško možete znati kako svaka lokalna sredina funkcionira, šta je njima posebno zanimljivo. Svakako je uvijek zanimljivo imati lokalce koji vas mogu usmjeriti i reći šta bi ljudima bilo zanimljivo.
Znalo se dogoditi da budemo četiri dana u gradu sa 15 filmova i imati na kraju ukupnu posjetu od 150 gledalaca, od toga bude 100 djece na dva dječja filma. Imamo i pozitivne rezultate. Na projekcijama je bilo po 300 gledalaca, što je za male sredine, i obzirom da se radi o evropskim filmovima, veliki uspjeh.
RSE: Na početku vaše akcije je bilo nevjernih Toma, ljudi koji su mislili kako će operacija biti kratkog koraka. Očito efekata ima. Meni izgleda fascinantnim taj putujući festival, kao u 60-tim, 70-tim godina prošlog vijeka. Dolazi kino u malo mjesto!
Đozo: Ekipa koja je na terenu, naš četvero, putujemo sa dva kombija i cjelokupnom opremom. Mi smo kao mala porodica. Kada dođemo u neku sredinu, mi smo posebni. Ljudima je to zanimljivo. U nekim mjestima djeca su prvi put pogledala filmove na velikom platnu. Njima je to veliki događaj. Često su nam govorili da smo kao cirkus. Sa moje tačke gledišta, mislim da ovaj projekt definitivno treba da nastavi da živi. Kada dođete u neki grad i neku manju sredinu, vidite kako neki ljudi reaguju na to i koliko to njima zapravo znači.
RSE: Tužna je činjenica da se duboko u XXI vijeku, ljudi iz nekih, nekad velikih sredina, po prvi put susreću sa kino projekcijama. Mostar do neki dan nije imao dvoranu. To je kao vraćanje nekom herojskom dobu kinematografije?
Đozo: Jeste. Mi smo 2010. godine po prvi put otvorili dva kina, u Travniku i Goraždu. Nisu to prave kino dvorane, nego centri za kulturu, gdje ljudi žele da učine nešto za njihov grad. Iskoristili su naš projekt kao idealan početak nečega što će se nastaviti u budućnosti. Nastojimo održati tu suradnju i u budućnosti. Šaljemo im filmove i nadamo se da će se to tako nastaviti. Kada dođete u ta kulturna centra, ljudi koji tamo rade, su jako tumorni. Možda nisu stručni. Mislim da treba još dosta da se uloži, da ljudi shvate šta je zapravo filmska umjetnost i koliko znači. Sigurno će trebati još truda, ali nadajmo se da digitalizacija i cijela era nove tehnologije i novih medija, koja je došla i koja tek dolazi, neće to u potpunosti uništiti.
RSE: Očigledno da svaki vaš odlazak na teren predstavlja novi izazov za sve ljude u projektu SFF-a.
Đozo: Svaki grad, na neki način, postavlja neki svoj cilj i zadatak. Zajedničko za sve sredine je to što se radi o malim sredinama ili sredinama gdje nema kina, gdje ljudi nisu navikli odlaziti u kino. Naravno da svaki grad ima dodatno neke svoje specifičnosti na koje treba paziti i koje treba istražiti. Ovdje se radi o velikom istraživanju, s tim da vi na kraju krajeva nikada ne možete znati istinsku situaciju dok ne dođete na teren i dok sam projekt ne krene. Često se dešavalo da su ljudi oduševljeni projektom, podržavaju ga i jedva čekaju da krene, ali onda, kada krene projekt, upravo su oni ti koji ne dođu na projekciju. Pokušavala sam da vidim o čemu se radi. Danas sve mora biti neki senzacionalizam i ponuka vođena nekim događajem, kako bi ljude uopće nešto privuklo. Ljudi su kod nas uljuljkali u letargiju, naročito u manjim sredinama i jako ih je teško animirati. Mi se nadamo da ćemo u budućnosti, sa još više rada i truda, pokušati te ljude dodatno da animiramo, kako bi počeli nešto dodatno da rade za svoj grad, kulturu i za očuvanje kulture.
