Dostupni linkovi

logo-print

Dječaci i mlađa djeca najčešće žrtve fizičkog nasilja


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, broj slučajeva fizičkog vršnjačkog nasilja se smanjuje, dok je broj slučajeva nasilja preko društvenih mreža u porastu.

"Ono što me veseli jeste što kod nas dosta programa krene dobro, ali poslije to nema kontinuitet. Ne zaživi. U jednoj školi se provodi, a u drugoj ne. Pomalo neke teme padnu u zaborav, izguraju ih neke druge, a stalno ih treba gurati jer to nisu stvari koje riješite jednom, pa više nemate taj problem. Ne bi bilo pošteno reći da se ne prepoznaje problem. Ne bi bilo pošteno reći da se ne radi ništa na tome, dapače. Stalno manjka koordinacija između tijela, a ja bih rekla i osobne odgovornosti, i roditelja i nastavnika. Postoji neki strah od posljedica, od nekakvih postupaka. Ljudi nevoljko prijavljuju, dok ne dođe voda do grla", navodi Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu.

Sarajevski primjer samoubojstva dječaka, izloženog vršnjačkom nasilju, nije izoliran slučaj.

Ivana Milas Klarić

Ivana Milas Klarić

"I u Hrvatskoj je bilo situacija kada su djeca počinila samoubojstvo zbog činjenice da su bila zlostavljana među vršnjacima. Ono što je, možda, razlika između Bosne i Hercegovine i Hrvatske je što u Hrvatskoj postoje propisi koji priječe medijima. Ne uvijek uspješno, nažalost, ali ipak objavljuju detalje o činjenici samoubojstva ili seksualnog nasilja nad djetetom. Ne želim time reći da se o temama nasilja nad djecom u medijima ne smiju govoriti, dapače, ali ne na način da se govori o pojedinim slučajevima, da se iznose detalji iz privatnosti djeteta i slično. O nasilju, kao fenomenu, svakako treba razgovarati", ističe naša sugovornica.

Što kažu brojke?

Najnovije istraživanje, što ga je, prije dvije godine, na 700 učenika, ali i među njihovim nastavnicima, učiteljima i školskim psiholozima, iz svih krajeva Hrvatske, provela nevladina udruga Centar za mirovne studije, kaže kako su dječaci i mlađa djeca češće žrtve fizičkog nasilja, isto kao i djeca s kroničnim bolestima i kognitivnim deficitima.

Također, istraživanje pokazuje kako psihičko i emocionalno nasilje dominira nad fizičkim. Primjećuju i da su djevojčice i djevojke sklonije psihičkom nasilju, dok su dječaci, i to mlađi, u osnovnoj školi, skloniji fizičkom nasilju.

Istraživanje ove nevladine udruge izričito naglašava kako usporedba rezultata među učenicima i među profesorima i učiteljima pokazuje da nastavnici i stručni suradnici imaju dobar uvid u stanje u školama i među učenicima.

Najčešći uzroci vršnjačkog nasilja su ljubomora, 17 posto, želja da se ispadne "faca", 16 posto.

Najčešći uzroci vršnjačkog nasilja su ljubomora, 17 posto, želja da se ispadne "faca", 16 posto, činjenica da je netko drugačiji ili činjenica da netko nekoga živcira, osam posto, i imovinsko stanje i pokušaj da se nasiljem izliječi frustracije, sedam posto.

Psihologinja u zagrebačkoj Osnovnoj školi Augusta Harambašića, Ivana Lončarević, kaže kako svaka škola ima svoje programe i načine funkcioniranja kako prepoznati i tretirati vršnjačko nasilje.

Njeno je iskustvo da se ipak, još uvijek, češće javljaju roditelji i učitelji zbog poteškoća njihove djece ili učenika u učenju, ili zbog toga što su im dijete ili učenik skloni ekscesima, nego ako im je dijete ili učenik žrtva vršnjačkog nasilja.

"Međutim i tu su roditelji puno osvješteniji i puno osjetljiviji nego su bili nekada. Postoje udruge i ustanove koje nude programe za djecu, za jačanje socijalnih vještina. Mi konkretno, u školi radimo socijometre, što je jedna staromodna metoda, ali po kojoj vrlo dobro vidite položaj djeteta u razredu – koga biraju, koga odbacuje. Uočite djecu koja su u nekom potencijalnom riziku za razvoj, po tipu tih obrazaca, da bi bilo, ili izolirano ili izdvojeno, ili da bi se prema njemu neprijateljski odnosili", kaže Lončarević, te dodaje:

"Većina škola ima stručnu službu, gdje djecu pokušavamo naučiti da mogu sami doći tražiti pomoć. Oni to ponekad i rade, ne uvijek, ali postoji ta mogućnost. Postoji mogućnost da se javi njihov vršnjak za pomoć za njega. Situacija je, što se toga tiče, mnogo bolja, nego što je nekada bila."

Osnivač i voditelj prve telefonske linije za pomoć djeci, nevladine udruge "Plavi telefon", Miroslav Vučenović, o projektima pomoći djeci žrtvama i potencijalnim žrtvama vršnjačkog nasilja navodi:

"Plavi telefon je za 25 godina rada zapremio preko 125.000 poziva, spasio na desetke mladih života, koji su pokušali suicid zbog vršnjačkog nasilja, zbog ljubavi, zbog školskih problema. Osmisli smo nekoliko preventivnih programa. Oni traju deset susreta, puta dva školska sata. To je nekakav minimum, gdje možete naučiti nekoga alatima i samopoštovanju, samozaštitnim faktorima. To ne možete postići preko vikend tribine."

U prepoznavanju žrtve ili potencijalne žrtve vršnjačkog nasilja, unutar školskog sustava, najvažniji je učitelj, naglašava psihologinja Lončarević.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

"Učitelj je taj koji ih vidi svaki dan, učitelj je taj koji to može prepoznati. Roditelji ponekada i teško. Učitelj može napraviti usporedbu sa vršnjacima, pogotovo u dobi kada kreće pubertet, kada kreće dob da su vršnjaci važniji od obitelji za dijete, da se snađeš u društvu, da nađeš svoje mjesto. Učitelji vide da li to ide kako treba, nekad i bolje nego roditelj. Roditelj je uvijek taj koji je najvažniji i kome se dijete javlja, kada su najveći problemi u pitanju, ali da učitelj nekada može nešto sugerirati roditelju, to je činjenica", ističe Ivana Lončarević.

Međutim, učitelj objektivno ima malo vremena za razgovor sa pojedinim učenikom i trebalo bi pronaći vrijeme za njegov individualni rad sa učenicima.

"Ne samo školsko gradivo i dopunsko, nego da ga može pitati zašto je tužan i šta se dešava. Učitelj može odvojiti svoje vrijeme, ali u sustavu nema predviđeno vrijeme za to. To je loše. To bi značio sat za takve razgovore, prostor i vrijeme gdje to učitelj može uraditi. U učiteljskoj satnici bi trebalo predvidjeti, ne samo sat razredne zajednice sa cijelim razredom, nego nekakve individualne razgovore. Sat ili dva tjedno, mislim da je sasvim dovoljno, da bi pokrilo ovo o čemu pričam", zaključuje Lončarević.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG