Prošlog mjeseca državno Ministarstvo pravosuđa je na svojoj Internet stranici objavilo Nacrt zakonskog akta o izmjenama Zakona o slobodi pristupa informacijama. Zaprepaštena javnost i institucije civilnog društva i medijska zajednica, prije svih, odmah su digle glas, ali teško je očekivati kako će oni kojima je serija kritika bila upućena sa brojnih mjesta o tome uopšte slušati. Tim povodom sam razgovarali smo sa Srđanom Dizdarevićem, predsjednikom Helsinškog komiteta građana.
Dizdarević: Ovo možemo ocijeniti na samo jedan način - kao pokušaj vlasti da suzi prostor slobodnog pristupa informacijama, što je jedno od dostignuća demokratskog razvoja. Ima se dojam da se iskoristio povod, zaštita ličnih podataka, da bi se u biti, ono što je pravilo, dakle slobodan pristup informacijama, učinilo izuzetkom i da bi i novinari i građani sada vrlo teško mogli doći do informacija, koje su od opšteg značaja.
Dizdarević: Lično mislim da ova garnitura, koja je na vlasti u BiH, nema nikakvu demokratsku kulturu, niti kulturu ljudskih prava, da ona temelji svoje održanje vlasti na nekoliko mehanizama, među kojima je i mehanizam sužavanja prostora demokratije i ljudskih prava. To su garniture koje se uglavnom oslanjaju na policiju i na simbiozu sa sudstvom, dakle na mehanizme koji su više prepoznati u diktaturi i totalitarnim režimima, nego li u demokratijama. Mislim da je to razlog što se ovaj Zakon našao na njihovom udaru.
Dizdarević: Nedostaci su u tome što sada svaka institucija, koja je dužna da da informacije građanima i javnosti, može, pod krinkom zaštite viših interesa ili pod zaštitom privatnosti, da odbije da da informaciju. Dakle, umjesto da se još više demokratizuje pristup informacijama, sada su javne ustanove i javni organi vlasti u mogućnosti da, oslanjajući se na ovaj Zakon, ukoliko bude usvojen, a nadam se da neće, odbiju informaciju, da ne daju obrazloženje zašto tu informaciju odbijaju i da praktično onemoguće javnosti uvid u jako bitne stvari, kao što je recimo trošenje javnog novca, korištenje budžeta, i tako dalje. Mislim da je to jedno potpuno obrtanje onoga što bi trebala da bude funkcija Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Dizdarević: Upravo tako. U slobodnoj interpretaciji bi se moglo tako kazati.
Dizdarević: Sigurno. Ovo će stvoriti ogromne prepreke istraživačkom novinarstvu. Svakom novinaru, koji bude htio da ide malo ispod površine i stekne uvid u suštinu stvari, će to biti na neki način onemogućeno. I do sada, u posljednjih par mjeseci, nosioci funkcija su sve češće tražili od novinara da dobiju unaprijed pitanja. Dakle, već je dosta toga činjeno da se novinarima onemogući da rade svoj posao na način na koji to nalažu profesija i etika.
Pored toga smo svjedoci sve češćih grubih napada i prijetnji novinarima od strane političara i vjerskih velikodostojnika. Sad će i jednim Zakonom dodatno biti sputana novinarska profesija, istraživačko novinarstvo i svaki pokušaj da novinari budu karika u lancu snaženja demokratije, demokratskih institucija, demokratskih struktura i demokratskih procedura.
Dizdarević: Kod naših političara, mada mislim da tu ima i izuzetaka, ima mnogo deformacija. Jedna je deformacija ta da oni, kada su dobili vlast na izborima ili imenovanjem, smatraju da mogu da rade šta hoće i šta god im padne na pamet. Dakle, ne shvataju tu potrebu da budu kontrolisani od strane javnosti i medija, da budu pitani šta su uradili od onog što su obećali. Ovdje pobjednik misli da ima pravo na sve - na vladanje bez granica.
Drugo je to da oni mogu da odlučuju o tome šta je interes javnosti, za šta javnost treba da pokazuje interesovanje i šta je u stvari onaj element informacija koji omogućava građanima da ih slobodno biraju i da ih biraju na temelju onoga šta su uradili. Da bi ih tako mogli birati, građani moraju imati pristup i onim informacijama koje im nisu svakodnevno servirane.
Postoji jedna velika arogancija kod političara i postoji jedan bijeg od posmatranja. Sve ono što je dio demokratije i što su mehanizmi kontrole u NGO-ima i medijima, pa ako hoćete i u opozicionim strankama, sve se to nastoji zaplašiti, ućutkati ili zakonski onemogućiti i paralisati.
Dizdarević: Zakon o slobodnom pristupu informacijama je bio jedan od tih zakona koje smo usvojili u paketu reformi, koje su omogućile BiH ulazak u Savjet Evrope, dakle u instituciju koja baštini vrijednosti demokratije i ljudskih prava. Ali je jasno da je ovdje stavljanje medija pod kontrolu započelo i prije.
Neki javni servisi, kao što je RTRS, strogo su u funkciji trenutne političke vlasti. U istom položaju je i veliki broj pisanih i drugih medija, koji su se, ili zbog politike vlasti ili zbog svog podaništva ili interesa, stavili u službu vlasti, a ne u službu istine i struke. Erodiranje profesionalnih medija je i prije počelo.
Regulatorna agencija za komunikacije je na jedan način također garant zaštite određenih normi i primjene određenih kodeksa na području javnog emitovanja. Regulatorna agencija je na udaru politike i politika. Bolno prolazi kroz sve te periode, a onemogućena je da radi posao na onaj način na koji je to zamišljeno i na koji bi to trebalo da funkcioniše u demokratiji.
Ovo je jedan od udaraca na novinarsku struku, ali nije jedini i sigurno se upisuje u jedan širi kontekst strategije gušenja demokratije.
Dizdarević: Sigurno da hoće. Kada novinari budu nailazili na zatvorena vrata i kada budu lupali glavom od zid, sigurno je da će i doprinos medija biti manji u tim nastojanjima i procesima za demokratizacijom društva koji su neminovni. Sigurno je da će i oni novinari, koji su odolili pritiscima političara i restriktivnim politikama svojih vlasnika, vlasnika medija, imati dodatnu prepreku i dodatni problem u nastojanjima da profesionalno, i sa novinarskim dignitetom, čašću i moralom, rade svoj posao.
Dizdarević: Moj dojam je da je odbacivanje ovih izmjena bilo unisono. Da su sve profesionalne organizacije, novinarske i nevladine organizacije, koje se bave pitanjima demokratije i ljudskih prava, borbom protiv korupcije i tako dalje, sve stale jedna uz drugu i stvorile jedan jedinstven stav da ove promjene nisu prihvatljive, da mogu štetiti društvu i da mogu samo pomoći korupciji i nedemokratskom načinu odlučivanja.
Naravno, pri ovome moram iskazati određenu bojazan. Naše vlasti nisu naučile, niti na partnerstvo, niti na dijalog, tako da nisam siguran u kojoj mjeri će ih se ovo dotaći, kao što ih se ne dotiče ni niz drugih pokušaja da se artikulišu želje i htijenja građana. Ali nadati se da će makar razmisliti dva puta prije nego što donesu neku ishitrenu i glupu odluku, koju će ponovo poslije morati popraviti.
RSE: Kako bi se iz pozicije ljudskih prava mogla ocijeniti ponuda nadležnog Ministarstva u vezi sa promjenom Zakona o slobodi pristupa informacijama?
Dizdarević: Ovo možemo ocijeniti na samo jedan način - kao pokušaj vlasti da suzi prostor slobodnog pristupa informacijama, što je jedno od dostignuća demokratskog razvoja. Ima se dojam da se iskoristio povod, zaštita ličnih podataka, da bi se u biti, ono što je pravilo, dakle slobodan pristup informacijama, učinilo izuzetkom i da bi i novinari i građani sada vrlo teško mogli doći do informacija, koje su od opšteg značaja.
RSE: Mene uvijek zanima šta zapravo motivira ljude da, barem u teoriji, civilizirani, potpuno evropski zakon, potpuno diskvalifikuju ovako rigidnim ograničenjima?
Dizdarević: Lično mislim da ova garnitura, koja je na vlasti u BiH, nema nikakvu demokratsku kulturu, niti kulturu ljudskih prava, da ona temelji svoje održanje vlasti na nekoliko mehanizama, među kojima je i mehanizam sužavanja prostora demokratije i ljudskih prava. To su garniture koje se uglavnom oslanjaju na policiju i na simbiozu sa sudstvom, dakle na mehanizme koji su više prepoznati u diktaturi i totalitarnim režimima, nego li u demokratijama. Mislim da je to razlog što se ovaj Zakon našao na njihovom udaru.
RSE: Koji su osnovni nedostatci ovih predloženih izmjena?
Dizdarević: Nedostaci su u tome što sada svaka institucija, koja je dužna da da informacije građanima i javnosti, može, pod krinkom zaštite viših interesa ili pod zaštitom privatnosti, da odbije da da informaciju. Dakle, umjesto da se još više demokratizuje pristup informacijama, sada su javne ustanove i javni organi vlasti u mogućnosti da, oslanjajući se na ovaj Zakon, ukoliko bude usvojen, a nadam se da neće, odbiju informaciju, da ne daju obrazloženje zašto tu informaciju odbijaju i da praktično onemoguće javnosti uvid u jako bitne stvari, kao što je recimo trošenje javnog novca, korištenje budžeta, i tako dalje. Mislim da je to jedno potpuno obrtanje onoga što bi trebala da bude funkcija Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
RSE: Makar i uslovno, ovaj salto možemo preimenovati u Zakon o zabrani pristupa informacijama?
Dizdarević: Upravo tako. U slobodnoj interpretaciji bi se moglo tako kazati.
RSE: Zakon o slobodi pristupa informacijama naravno nije pisan isključivo za novinare, ali mi se čini kako će se najvećim dijelom ove izmjene odraziti na ovu profesiju i preko nje imati nesagledive posljedice na ukupnu javnost.
Dizdarević: Sigurno. Ovo će stvoriti ogromne prepreke istraživačkom novinarstvu. Svakom novinaru, koji bude htio da ide malo ispod površine i stekne uvid u suštinu stvari, će to biti na neki način onemogućeno. I do sada, u posljednjih par mjeseci, nosioci funkcija su sve češće tražili od novinara da dobiju unaprijed pitanja. Dakle, već je dosta toga činjeno da se novinarima onemogući da rade svoj posao na način na koji to nalažu profesija i etika.
Pored toga smo svjedoci sve češćih grubih napada i prijetnji novinarima od strane političara i vjerskih velikodostojnika. Sad će i jednim Zakonom dodatno biti sputana novinarska profesija, istraživačko novinarstvo i svaki pokušaj da novinari budu karika u lancu snaženja demokratije, demokratskih institucija, demokratskih struktura i demokratskih procedura.
RSE: Meni je potpuno jasno da naši političari ne razumiju razliku između javnog interesa i interesa javnosti, ali me uvijek zbunjuje njihova ambicija da o tim stvarima prosuđuju ili bolje reći bez prosudbe donose konačne odluke, a da prije toga ne konsultuju profesionalce.
Dizdarević: Kod naših političara, mada mislim da tu ima i izuzetaka, ima mnogo deformacija. Jedna je deformacija ta da oni, kada su dobili vlast na izborima ili imenovanjem, smatraju da mogu da rade šta hoće i šta god im padne na pamet. Dakle, ne shvataju tu potrebu da budu kontrolisani od strane javnosti i medija, da budu pitani šta su uradili od onog što su obećali. Ovdje pobjednik misli da ima pravo na sve - na vladanje bez granica.
Drugo je to da oni mogu da odlučuju o tome šta je interes javnosti, za šta javnost treba da pokazuje interesovanje i šta je u stvari onaj element informacija koji omogućava građanima da ih slobodno biraju i da ih biraju na temelju onoga šta su uradili. Da bi ih tako mogli birati, građani moraju imati pristup i onim informacijama koje im nisu svakodnevno servirane.
Postoji jedna velika arogancija kod političara i postoji jedan bijeg od posmatranja. Sve ono što je dio demokratije i što su mehanizmi kontrole u NGO-ima i medijima, pa ako hoćete i u opozicionim strankama, sve se to nastoji zaplašiti, ućutkati ili zakonski onemogućiti i paralisati.
RSE: Čini se kako je čitav set zakona koji definišu poziciju medija kod nas bio oslonjen na Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Može li se desiti da sada, kada je taj temeljac izvučen, čitava građevina počne polako da se strovaljuje?
Dizdarević: Zakon o slobodnom pristupu informacijama je bio jedan od tih zakona koje smo usvojili u paketu reformi, koje su omogućile BiH ulazak u Savjet Evrope, dakle u instituciju koja baštini vrijednosti demokratije i ljudskih prava. Ali je jasno da je ovdje stavljanje medija pod kontrolu započelo i prije.
Neki javni servisi, kao što je RTRS, strogo su u funkciji trenutne političke vlasti. U istom položaju je i veliki broj pisanih i drugih medija, koji su se, ili zbog politike vlasti ili zbog svog podaništva ili interesa, stavili u službu vlasti, a ne u službu istine i struke. Erodiranje profesionalnih medija je i prije počelo.
Regulatorna agencija za komunikacije je na jedan način također garant zaštite određenih normi i primjene određenih kodeksa na području javnog emitovanja. Regulatorna agencija je na udaru politike i politika. Bolno prolazi kroz sve te periode, a onemogućena je da radi posao na onaj način na koji je to zamišljeno i na koji bi to trebalo da funkcioniše u demokratiji.
Ovo je jedan od udaraca na novinarsku struku, ali nije jedini i sigurno se upisuje u jedan širi kontekst strategije gušenja demokratije.
RSE: Premda je kod nas praksa svjedočila drugačije, ipak, što se tiče legislative, smo prednjačili u regionu, a mislim da ima i dosta novinara koji su svoje profesionalno samopouzdanje upravo gradili na mogućnostima koje im je davao ovaj zakonski okvir koji smo imali. Hoće li tu sada doći do urušavanja?
Dizdarević: Sigurno da hoće. Kada novinari budu nailazili na zatvorena vrata i kada budu lupali glavom od zid, sigurno je da će i doprinos medija biti manji u tim nastojanjima i procesima za demokratizacijom društva koji su neminovni. Sigurno je da će i oni novinari, koji su odolili pritiscima političara i restriktivnim politikama svojih vlasnika, vlasnika medija, imati dodatnu prepreku i dodatni problem u nastojanjima da profesionalno, i sa novinarskim dignitetom, čašću i moralom, rade svoj posao.
RSE: Premda je nadležno Ministarstvo dosta lukavo pokušalo provesti javnu raspravu, ima li šansi da ovo, što zovemo civilnim društvom, računajući i medijsku zajednicu, osvijeste dio delegata da se ne glasa za ovakvo rješenje?
Dizdarević: Moj dojam je da je odbacivanje ovih izmjena bilo unisono. Da su sve profesionalne organizacije, novinarske i nevladine organizacije, koje se bave pitanjima demokratije i ljudskih prava, borbom protiv korupcije i tako dalje, sve stale jedna uz drugu i stvorile jedan jedinstven stav da ove promjene nisu prihvatljive, da mogu štetiti društvu i da mogu samo pomoći korupciji i nedemokratskom načinu odlučivanja.
Naravno, pri ovome moram iskazati određenu bojazan. Naše vlasti nisu naučile, niti na partnerstvo, niti na dijalog, tako da nisam siguran u kojoj mjeri će ih se ovo dotaći, kao što ih se ne dotiče ni niz drugih pokušaja da se artikulišu želje i htijenja građana. Ali nadati se da će makar razmisliti dva puta prije nego što donesu neku ishitrenu i glupu odluku, koju će ponovo poslije morati popraviti.
