Dostupni linkovi

logo-print

Treba depolitizirati institucije, javne ustanove, treba izvršiti ozbiljan remont ili reformu bh. kulturnog sektora iznutra, kaže za RSE Dino Mustafić, vjerovatno najzaposleniji teatarski reditelj u regionuu, istaknuti pozorišni pedagog, inače direktor MESS-a, jedan od najznačajnijih festivala u ovom dijelu Evrope.

Posljednjih godina radili ste sa svim značajnijim ansamblima u regionu, takva je bila i ova godina. Možemo li naznačiti gdje se sve režiralo u 2014. godini?

Mustafić: Učestvovao sam u nekoliko međunarodnih koprodukcija i projekata. Počelo je sa Beogradom, u BITEF teatru, velikom regionalnom koprodukcijom između Hartefakt fonda, BITEF teatra, Kamernog teatra 55, Teatra Ulysses i Testament filma iz Beograda, sa tekstom Mali mi je ovaj grob, Biljane Srbljanović. Nakon toga smo imali sarajevsku izvedbu i ljetnu izvedbu na Brijunima, potom i gostovanja u mnogim centrima bivše Jugoslavije. Već u junu mjesecu počeo sam da radim na monodrami Bernard Hanri Levija. Imao sam premijeru u maju, u Zagrebu, u Zagrebačkom kazalištu mladih, po esejima Slavenke Drakulić, Kako smo preživjele. Svoju umjetničku sezonu za ovu godinu sam završio u Slovenskom narodnom gledališću Nova Gorica sa tekstom Zmaj, političkom satirom Jevgenija Švarsa.

Pretpostavljam da je projekat "Mali mi je ovaj grob" donio najviše radosti i stvaralačkog ispunjenja. S druge strane, ovdašnjoj javnosti je to najupečatljiviji kulturni događaj u ovoj godini. Ne samo ta predstava, nego sve ono što je igrano na posljednjem MESS a u vezi sa 100 godina od Velikog rata.

Mustafić: Mali mi je ovaj grob je privukao pažnju kulturne javnosti, prije svega što se radi o jednoj sjajnoj spisateljici, Biljani Srbaljanović. Taj produkcijski model je povezao čak tri države i umjetnike iz svih ovih nabrojanih gradova. Za mene je to bilo vrlo važno iskustvo i svakako mi je to jedna od važnijih predstava.

RSE: Bezmalo pa je nemoguće zamisliti da neko može imati tolike i uvijek složene angažmane, a da istovremeno uspijeva držati tako visok nivo kreacija na festivalu, čiji je prvi čovjek. Ili se te dvije uloge nadopunjuju?

Mustafić: Trudim se da svakom pozorišnom procesu pristupim krajnje studiozno, analitički, ali i dosta toga kod mene izlazi „iz stomaka”. Svi ovi procesi, koje sam spomenuo, i pozorišne predstave, koje sam radio, nekada su i vrlo iscrpljujući za mene. Pri kraju godine se zbilja tako i osjećam, ali imam to zadovoljstvo da sam kroz umjetnost uvijek spoznavao stvari koji su mi otvarale drugačiju perspektivu, koje su mijenjale moj odnos prema svijetu, koje su me činile boljim i odgovornijim. Imao sam priliku upoznati sjajne saradnike, sjajne ljude. Pozorište je, bar za mene, u ovom haotičnom svijetu, ostalo prostor i oaza, ne samo slobode, nego mogućnosti da čujem tišinu.

Provodite dosta vremena u drugim gradovima, kontaktirate svakodnevno sa kolegama iz drugih država, pa mislim da ste pravi svjedok teatra na ovim prostorima.

Mustafić: Teatar je najbolje ogledalo sopstvene epohe, ali su to vremena koja mogu biti vrlo poticajna za mnoge autore i umjetnike, tako da je i ove godine regionalno bilo nekoliko vrlo zanimljivih teatarskih ostvarenja. Posebno bih izdvojio predstave Andraša Urbana, koje su obilježile region i predstave koje su imale fenomenalnu recepciju. To su Neoplanta i Koštana. To su predstave koje su mijenjale, mnoge već utvrđene i unaprijed zadate paradigme.

Treba spomenuti i predstave Olivera Frljića, koje su u mnogim sredinama izazvale vrlo žestoke reakcije, posebno predstava Hrvatsko glumište, koju sam imao priliku i pogledati i prisustvovati na premijeri. Predstava je, po mnom sudu, vrlo hrabar umjetnički obračun sa reinkarnacijom ili rehabilitacijom zla iz Drugog svjetskog rata, ustaškog pokreta i ustaške ideologije, koja se u različitima fregmenitma manifestirala i 90-ih u toj države.

Tu su i zbilja sjajne predstave slovenačkog redatelja Jerneja Lorencija, koji već duže godina na slovenačkoj sceni pravi predstave koje su zanimljive jer su autorske, od interpretacije klasične i tradicionalne slovenačke literature, do samih modernih tekstova.

Tu ima još nekoliko vrlo zanimljivih predstava koje su potpisali Iva Milošević, također na temu Zmaj ubice Milene Marković, na temu Prvog svjetskog rata. Sjajnu predstavu je napravio i Unkovski - Tri sestre, jednom klasičnom materijalu, u Zagrebu.

Kako bi se mogla ocijeniti pozicija bosanskohercegovačkog teatra u odnosu na ove komšijske? Svojevremeno ste govorili o svojevrsnoj krizi publike, ali to se po našim festivalima ne vidi.

Mustafić: Festivali nemaju krizu, zato što su festivali zbirni događaji najzanimljivijih umjetničkih ostvarenja. Nemamo mi krizu publike, kada je u pitanju svakodnevna produkcija. Bosanskohercegovački teatar se vjerovatno suočava sa najtežim izazovom od postanka, ili to nama uvijek izgleda dramatično iz savremen vizure. Razlog je vrlo jednostavan, a to je da su ti budžeti, do te mjeri reducirani da se dolazi do nonsensa da teatri koji kreću u novu kalendarsku godinu, često kreću za produkciona sredstva od nule ili od minusa ili kreću za minorne novce. Zbog toga svaka premijera, koja je izvedena u BiH generalno, a i u Sarajevu, kao kulturnom centru, gdje ima najviše teatra, je jedan svojevrsni podvig entuzijasta, vođenih prije svega idejom strasti i osjećaja koliko je teatar važan i bitan kao dio civilizacijskog nasljeđa, da ne kažem atributa i identiteta jedne sredine.

Ovo sve što ja govorim, nažalost, ni najmanje se ne tiče ljudi koji sjede u poslaničkim klupama i onih koji kreiraju budžete jer se vrlo jasno statistički vidi da je u posljednjih pet godina tendencija izdavanja sredstava za kulturu katastrofalna. Sam festival, kojeg ja vodim, je u posljednjih pet godina pao za 74 posto u odnosu na sredstva koja je dobijao redovito od strane budžeta.

S druge strane su iscrpljeni i mnogi resursi, kada su u pitanju sponzorska ili donatorska sredstva. Bosansk-hercegovačka privreda je u slomu, ničim nije stimulisana, niti motivisana da ulaže u kulturu i sport. Generalno možemo reći da sve što spada pod javni sektor u ovoj godini je doživjelo kolaps. Ako se nastavi ova tendencija, koja je izuzetno regresivna, onda će naše društvo sigurno u 2015. godini, kada je u pitanju ovaj domen, imati vrlo retrogradan put.

Šta bi se moglo hitno uraditi ili moralo hitno uraditi da bi ovdašnja kultura stala na zelenu granu?

Mustafić: Kultura se mora prepustiti struci. Mora izvršna vlast otvoriti dijalog sa ljudima koji se razumiju u tu oblast. Treba depolitizirati institucije, javne ustanove, treba izvršiti ozbiljan remont ili reformu kulturnog sektora iznutra. Očigledno da je prisutna velika depresija i da postoji određena mlitavost duha u tim institucijama koje su godinama nebrige, ponižene, uvrijeđene i marginalizirane. Treba na neki način obnoviti pojedina umjetnička zanimanja, zanate, koji su skoro pa isčezli, nestali. Sigurno da treba mnogo toga učiniti na planu reforme oslobađanja sponzora i donator, stimulisanja da se ulaže u kulturu, da to ne bude tek tako sadaka, nego da to zaista bude prostor u kojem društveno odgovorne kompanije i privatna i javna preduzeća mogu prepoznavati određene kulturne događaje, kao bosansko-hercegovačke brendove i njegovati je, kao što i jeste slučaj sa našim festivalima.

Kultura je nešto što se doživljava kao nepokoreni prostor duha. To je još uvijek prostor u kojem postoji otpor ka etnonacionalizmu. To je integrirajući prostor u kojem se ljudi spajaju, a nikako razdvajaju. Kultura, zajedno sa umjetnošću, još uvijek ima veliki kritički potencijal, ili da kažem subverzivni karakter, koji ovoj političkoj oligarhiji ne odgovara, koji u njemu prepoznaju opasnost. Mislim da je to razlog zašto marginalizirati kulturu, mučiti je i na kašikicu joj davati taman toliko da ona puko preživljava, da ne crkne, valjati je u balkanskom blatu u kojem nije važno, niti kulturno historijsko nasljeđe. Naši se spomenici i muzeji zatvaraju i raspadaju, oni su prosto urinirani. To je sve jedan prostor necivilizacijskog i antiduhovnog stava.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG