Diktatorski priručnik: Lekcije koje treba naučiti od Krimske krize

Daisy Sindelar piše o šest životnih lekcija za buduće diktatore i države koje se pokušavaju osloboditi "gramzljivaca".

1. Nemojte odustati od svoje nuklearne bombe

Prije dvadeset godina, Ukrajina je bila treća po veličini nuklearna sila na svijetu, sa 1.900 strateških bojevih glava dugog dometa i 2.400 kratkog dometa. Bio je to dio arsenala SSSR-a u doba Hladnoga rata. Ali, Kijev ih je dobrovoljno predao Rusiji 1994., kada je u Budimpešti potpisan Memorandum o sigurnosti, "zamjenjujući" nuklearno oružje za suverenitet i obećanje da će se "Rusija suzdržati od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti Ukrajine. "

Činilo se to kao dobar posao u to vrijeme. No, mnogi ukrajinski parlamentarci danas su takvu odluku i te kako požalili, priznajući, ono što je Pakistanu i Indiji jasno već desetljećima - da rakete pobjeđuju memorandume, kada je riječ o odvraćanju nasilnika spremnih da upadnu na tuđi teritorij. Ili, kao što je poslanik Pavlo Rizanenko rekao za "USA Today", "Ako imate nuklearno oružje, neće vas olako napadati".

Supotpisnici Budimpeštanskog memoranduma, Bjelorusija i Kazahstan, sada mogu žaliti zbog odluke da svoje nuklearno oružje predaju Moskvi. Istodobno, sve je manje vjerojatno da će Iran i Sjeverna Koreja, odustati od svojeg nuklearnog oružja, pa i pod globalnim pritiskom.

2. Dogovori su besmisleni

Pogledaj prethodni dio teksta! Budimpeštanski memorandum, unatoč tome što ga je potpisalo svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN nije, ni na koji način, spriječio Vladimira Putina od aneksije Krima. Ruski predsjednik je ustvrdio da Memorandum više "ne pije vodu", jer je aktualna vlada u Kijevu došla na vlast "državnim udarom", pa u očima Moskve nije legitimna.

Budimpeštanski dogovor nije potaknuo zapadne supotpisnice - Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju - na vojnu akciju protiv Moskve. Sporazum, kako njegov naziv sugerira, pruža uvjeravanja, ali ne daje sigurnosne garancije, koje ni Washington, ni London, nisu bili spremni ponuditi 1994. godine (ali ni sada).

U svojoj aneksiji Krima, Moskva je prekršila niz sporazuma, uključujući i Povelju UN-a, Povelju Vijeća za sigurnost i suradnju u Europi, Dogovor iz Helsinkija 1975, bilateralni sprazum Ukrajina - Rusija iz 1997., i nedavno obnovljeni ugovor o zakupu baza za Crnomorsku flotu koji predviđa prisutnost ruskih vojnika u bazama, ali ne i dolazak tisuća dodatnih vojnika (istina, nije povrijeđen sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi, ali samo zato što se Rusija povukla iz toga sporazuma 2007., godinu dana prije rata u Gruziji).

3. Etničko čišćenje funkcionira

Posjedovanje je, kažu, devet desetina nekog zakona. I ako stvarno želite staviti "šapu" na neki teritorij najbolji način da to učinite je promjena etničke slike prostora. Taktika je uspješno korištena protiv Indijanaca u SAD-u, protiv Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini i protiv milijuna neslavenskih manjina koji su živjeli u Staljinovom SSSR-u.

Više od 200.000 Tatara prisilno je protjerano sa Krima 1944., na temelju lažnih optužbi za suradnju s nacistima. Njihova mjesta zauzelo je stotine tisuća etničkih Rusa. To je trebalo zacementirati utjecaj Moskve i osnažiti lojalnost poluotoka prema centru carstva. Ipak, 80-ih Tatari su se, kao manjina, počeli vraćati na Krim, u tadašnju sovjetsku Ukrajinu. Sada, sa 97 postotnim ishodom nedjeljenog referenduma, Rusija može tvrditi da ima "demokratsko" pravo na povrat svoga posjeda. Uostalom, brojke ne lažu!

4. Ako ponavljaš laž, pretvaraš je u istinu

Adolf Hitler i njegov šef propagande Joseph Goebbels bili su strastveni zagovornici "velike laži". Ponavljaš li laž više puta - ona postaje istina. Putin, na čijem se licu teško može pročitati što misli - što zbog školovanje u KGB-u, ali i sve češćih glasina o plastičnim operacijama - u "Krimskoj kampanji" koristio je nekoliko velikih i bezbrojne "male" laži:

1) Prava Rusa su povrijeđena;
2) Uzrujan je zbog povrede prava Rusa;
3) Vlast u Kijevu su uzurpirali fašisti;
4) Situacija je toliko grozna da sami Ukrajinci bježe u Rusiju;
5) Nijedan ruski vojnik nije ušao u Ukrajinu;
6) "Mi ne razmatramo aneksiju Krima".

Čak i u slučajevima u kojima se ovakve tvrdnje bile dokazana laž - kao naprimjer, da na Krimu nisu ruski vojnici, a oni su se sami predstavljali novinarima kao Rusi, Putin je "slamajući nezavisne medije" kod kuće laž prodao kao istinu.

5. Tržište je nemoralno

Dobro je podsjetiti da velike kompanije, poput McDonald's-a, Coca Cola-e, te Procter & Gamble-a, nisu htjele odustati od sponzoriranja Olimpijade u Sočiju, iako je međunarodna zajednica nastojala Rusiju kazniti zbog anti gay zakona.

Zarada je bila važnija! Sa krizom u Ukrajini, svijet je ponovno pokazao svu bespomoćnost. Do sankcija EU-a i SAD-a 17. marta nije bilo vlade koja je bila spremna kazniti ruske akcije na Krimu, osim "oštrim riječima".

Otprilike 63 milijarde dolara izašlo je iz Rusije 2013., i taj je novac upućen na švicarske banke, karipske offshore račune i luksuzno tržište nekretnina u Londonu, Manhattanu i jugu Francuske.

Ekonomski interesi onemogućavaju zapadne vlade da djeluju po moralnim principima - ne samo da ovise o ruskim investicijama, moguće je da iza njih stoji i cijela mafijaška mreža (ruska Centralna banka procijenila je da dvije trećine kapitala koji se odlijeva iz zemlje potiče od kriminala, mita i poreznih prijevara). Iako ukrajinska kriza košta rusku ekonomiju oko 2 tisuće milijardi dolara - izravni troškovi pripojenja Krima procjenjuju se na najmanje tri milijarde dolara. Nejasno je kako će uvedene sankcije imati utjecaj na ekonomije EU-a i SAD-a.

6. Domoljublje je dobro - osim kada je užasno loše

Putin je, većinu svojih godina na vlasti, posvetio obnovi ruskog nacionalnog identiteta. On je obrisao prašinu sa Staljina, "uskrsnuo" Pravoslavnu crkvu, plakao zbog kolapsa Sovjetskog Saveza. Za projekt "velike nacije" lideru u Kremlju, aneksija Krima, nije bila samo prirodna, već i nužna. "Ostaviti Krim i njegove stanovnike u nevolji", kaže Putin, "ne bi bilo ništa manje od izdaje".

No, nakon što se pozivao na patriotski sentiment i domoljublje, Putin ga je htio, u nešto iskrivljenom obliku, primijeniti i na Ukrajinu. Više puta je za smjenu Viktora Janukoviča govorio da je "državni udar", prozapadnu prijelaznu vladu je opisivao kao nacionalističku i neonacističku. Ministre je nazivao rusofobima i antisemitima.

(Ukrajina je optužila Rusiju da namjerno provocira takva razmišljanja).

Ova vrsta "domoljublja" sada bi Moskva mogla primijeniti i u istočnoj Ukrajini, ili u sjevernom Kazahstanu, ali i drugdje.