Dostupni linkovi

logo-print

Deset godina od invazije Irakom dominira međuetničko nasilje


Irački vojnici na jednom od graničnih prelaza

Irački vojnici na jednom od graničnih prelaza

Deset godina nakon pada Sadama Huseina Irak je poprište sektaškog nasilja i ozbiljnih kršenja ljudskih prava.

Kako je saopštio Amnesty International (AI), deset godina od invazije Irak plaća visoku cijenu desetogodišnjeg nasilja.

„Mnogi Iračani danas uživaju veće slobode i prava nego što je to bilo za režima Baat partije, ali osnovna ljudska prava koja je trebalo omogućiti u protekloj deceniji u najvećoj mjeri nijesu ostvarena“, kaže Hasiba Hadž Sahraoui, zamjenik direktora AI za Bliski istok i Sjevernu Afriku.

Napadi na civile, torture, zlostavljanja, nefer suđenja svakodnevica su širom zemlje. Vladine snage provode torturu i kažnjavanja naročito prema uhapšenima osumnjičenim za terorističko djelovanje.

Metode torture, prema navodima ugledne međunarodne organizacije za nadgledanje ljudskih prava širom svijeta, u Iraku uključuju i elektrošokove, uključujući i po genitalijama, djelimično davljenje sa plastičnim kesama oko glave, batine te uskraćivanje hrane, vode i spavanja.

„Zatvorenici su se žalili da su ovako mučeni da bi ih natjerali da priznaju ozbiljna krivična djela ili da ih optuže druge za slične ili iste akte“, citirane su žrtve u izvještaju AI.

Mnogi od njih su na sudu odbacivali ta priznanja, ali ih je sud ipak uzimao kao dokaz krivice, bez ispitivanja toga da je priznanje dobijeno mučenjem. Ljudi su tako osuđivani na dugotrajne zatvorske kazne ili na smrt.

Upravo takve smrtne presude doprinose tome da je Irak jedna od zemalja sa najvećom stopom izvršenih smrtnih presuda na svijetu. Prošle je godine 129 Iračana obješeno.

„Smrtna presuda i egzekucije koriste se u stravičnom obimu“, navela je Sahraoui.

„To je posebno užasno kada se uzme u obzir da su mnogi od zatvorenika osuđeni na smrt nakon nepoštenog suđenja i na bazi priznaja krivice koju su bili prinuđeni da 'priznaju' zbog torture“, upozorila je predstavnica AI.

I AI kao i većina svjetskih medija povodom dekade američko-britanske invazije na Irak i pada režima Sadama Huseina navode da je sektaško nasilje kao i unutar političke borbe etničkih grupacija u zemlji jedan od glavnih uzroka nestabilnosti.

Šiitski muslimani dominiraju centralnom vladom u Iraku, a na prodručjima gdje dominatno žive Suniti, nekad dominantna grupacija, neprekidno se žale i protestuju protiv zlostavljanja, diskriminacije i hapšenja.

Sa druge strane nauoružane sunitske grupe nastavljaju da napadaju ne samo vladine mete već i šiitske civile, uključujućiu i vjerske hodočasnike.

Prošlog je mjeseca, Irački pravosudni komitet optužio sunitskog potpredsjenika zemlje Tarika al Hašemija za odgovornost za 150 napada protiv snaga sigurnosti i civila u perodu od 2005. do 2011. Al Hašemi je odbacio optužbe uz tvrdnje da su politički motivisane.

Posljednjih je godina nasilje u zemlji dramatično opalo, ali su bez obzira na to napadi pobunjenika na civile i snage bezbjednosti i dalje dio svakodnevice, samo sa manjim brojem žrtava nego u ranijim uglavnom samoubilačkim napadima.

U mnogim oblastima još uvjek tinjaju sektaške tenzije i politički sukobi od najnižeg do najvišeg nivoa vlasti.

Startfor u komenatru na desetu godišnjicu invazije podsjeća na komplikovane međuetničke odnose nakon 2003.

Dok se politički sukobi i sektaško nasilje nastavljaju bez naznaka kraja, dominantno šiitska vlada po svrgavanju Huseina bila je u stanju da to kanališe za njene sopstvene svrhe. Bagdad je u tome uglavnom uspio tako što je dvije manje etno sektaške grupe, Sunite i Kurde usmjerio jedne protiv drugih.

Odmah po formiranju postsadamove vlade 2003. i nekoliko godina potom Šiiti u savezništvu sa Kurdima onemogućavali su Sunite, za vrijeme diktature dominantne etničke zajednice u zemlji, da imaju pristup političkim procesima. Ali i Suniti i Šiiti imali su takođe zajenički interes da spriječe Kurde da se šire van granica poluautonomne regionalne obalsti Kudrdistan na sjeveru zemlje. No i pored toga glavni prioritet Šiita bio je da natjeraju Sunite da prihvate svoj novi politički status kao političke manjine.

Spoljni igrači

Times pak na desetogodišnjicu navodi da se osim Šiita, Sunita i Kurda i hrišćanka populacija, treća po veličini za vladavine Sadama Huseina, osjeća nebezbjedno u Iraku. Prema nekim procjema od 1,4 miliona koliko ih je bilo, danas je ostalo samo 400.000. Većina ih se odselila u Švedsku, SAD i Njemačku u protekloj deceniji, jer su nakon invazije bili izloženi prijetnjama islamističkih ekstremista. Oni koji su ostali i dalje su izloženi pritiscima.

Times tako navodi primjer Line, 19-godišnjakinje, kćeri britanskog vikara iz crkve Sv. Džordža u Bagdadu, koja je bila prinuđena da napusti svoj dom u distriktu Dura, nakon što je komandant islamističke pobunjeničke grupe tražio da mu bude nevjesta iako maloljetna, praktično djete.

„Došli su kod mog oca i rekli mu, daj nam je ili se suoči sa posljedicama“, kaže Lina i dodaje: „Čak ni sada mi ne možemo slobodno obilježavati Božić i Uskrs“.

„Ja bih američku invaziju nazvao katastrofom“, kaže otac Pios Qasha, sirijsko katolički sveštenik, koji kaže da je od 1.300 hrišćanskih porodica u njegovoj parohiji od 2003. do danas ostalo svega 400.

„Previše nevinih žrtva je palo. Uzrokovano je neprihvatanje drugih te sektaško nasilje jednih među drugima. Ja se molim Bogu da se vratimo gdje smo bili“, kaže ovaj očajni sveštenik.

„Nekada smo bili građani prve klase u Iraku. Danas izgleda da je sudbina naših crkva ovdje da postanu muzeji", zaključuje otac Qasha.

Foreign Policy, pak izvlači zaključke koji mogu biti poučni ne samo za Irak i zapad već i za ostatak arapskog svijeta.

Jedna lekcija je da Irak u kombinaciji dubokih sektaških i religijskih podjela, sa dodatkom dugogodišnje gladi za vlašću i potpunog odsustva bilo kakve tradicije kompromisa, ukazuje da će proći mnogo godina dok se arapske države fokusiraju na zajedničko rješavanje problema umjesto nadmetanja u trci za identitetima. (Tunis je mogući izuzetak).

Druga lekcije bi se pak mogla odnositi na spoljne igrače koji stvari mogu pogoršati ali i poboljšati. Da su se SAD ponašale više kao UN, da je Vašington zaista poboljšao ulogu UN u cilju pomoći političkim borbama u zemlji, onda irački Suniti možda ne bi zaključili da je cilj rata bio da se zamijeni sunitska diktatura u Iraku sa novom, ovoga puta šiitskom.

Foreign Policy zaključuje da bi Irak još uvjek bio haos ali malo manji.

Irak je bio groblje američkih fantazija o transformaciji, ali bez obzira na to ne bi smio da bude razlog uvjerenja da SAD ne treba da igraju svoju ulogu u arapskom svijetu, smještenu između dugih autokratskih noćnih mora i prvih naznaka svjetla demokratije, stoji na kraju analize FP.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998.godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG